Rođendan drame „On the Waterfront“

Na dokovima političke alegorije

Vjerovali ili ne, da je glumački izbor u potpunosti zavisio od Elije Kazana, glavnog aktera Terija Meloja tumačio bi Frenk Sinatra! Baš to je natjeralo Branda da zanemari režiserove kontroverzne političke poteze i prihvati ulogu.  
Objavljeno: 03. 08. 2019 - 13:08 Promjenite veličinu teksta: A A A

Pedesete su bile čudne filmske godine. Dok se američki senator Mekarti igrao optužbama i strahom od komunizma, oni koji su se borili za adekvatnu poziciju u tadašnjoj kino-industriji imali su vrlo malo prostora da djeluju. Ili se barem tako činilo... Ko bi drugi mogao da nas ubijedi u suprotno ako ne blokbasterski manijak Elija Kazan koji je 28. jula famozne 1954. godine lansirao „On the Waterfront“ („Na dokovima Njujorka“), moćnu dramu čiji će crno-bijeli kadrovi mnoge ostaviti bez teksta.

Već krajem četrdesetih godina, zahvaljujući tekstovima dobitnika Pulicera Malkolma Džonsona šuškalo se da mafijaške njuške vode glavnu riječ na njujorškim dokovima. No, tada je još bilo malo onih koji su mogli da povjeruju da je kriminal poprimio baš tolike razmjere.

Lov na glumca

Kazanovu želju da se pozabavi ovom temom usporili su političko-(ne)moralni problemi. Nakon što je svjedočio u američkom Predstavničkom domu i uperio prst u nekoliko navodno komunistički nastrojenih filmskih igrača tog vremena, Kazan nije bio pretjerano popularan. S obzirom na to da su ga kritikovali na svakom ćošku, bilo mu je teško da pronađe način da ubijedi bilo koga da tumači glavnu ulogu u njegovom filmu. Srećom, posao „lovca na glave“ preuzeo je producent Sem Špigel.

Vjerovali ili ne, da je glumački izbor u potpunosti zavisio od Kazana, glavnog aktera Terija Meloja vjerovatno bi tumačio Frenk Sinatra! Sudeći prema svjedočanstvima iz pedesetih godina, baš to je natjeralo Marlona Branda da prestane da negoduje, klimne glavom, prihvati ulogu i zaboravi na Kazanove kontroverzne političke poteze.

Postoji i još jedna teorija. Prije nego što je ponuđena Brandu, ova uloga bila je namijenjena Polu Njumanu. No, šest i po decenija nakon premijere, poslije Brandovog legendarnog performansa, gotovo je smiješno razmišljati o tome ko je mogao da bude na njegovom mjestu. Jednostavno je nemoguće zamisliti bilo koga drugog kako stoji pored glumice Eve Mari Sejnt ili gleda zamišljeno u daljinu u kultnim monohromatskim kadrovima Kazanovog ostvarenja.

brando2

 

Američki proizvod

Pored očiglednog filmskog i tehničkog uticaja na kinematografiju pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, Kazanov hit „On the Waterfront“ uticao je i na društvene promjene. Iako su Džonsonovi novinarski tekstovi bili veoma popularni, američkim vlastima je očigledno bio potreban kvazivizuelni dokaz da shvate da mafija stvarno hara njujorškim dokovima. Nedugo nakon premijere, rasformirana je unija lučkih radnika istočne obale SAD-a.  

Naravno, bilo bi pošteno priznati da „On the Waterfront“ ne duguje sve Kazanu i njegovim rješenjima. Veliko je pitanje kako bi film izgledao da, pored Branda, režiser nije imao zlatnu oskarovsku trojku – scenaristu Bada Šulberga, fotografa Borisa Kofmana i maestralnog kompozitora Leonarda Bernstajna, kojem je Oskar za ovu fenomenalnu muzičku temu iznenađujuće pobjegao.  

Na kraju, ostvarenje „On the Waterfront“ otvorilo je mnoga vrata, što filmu kao mediju, što političkim promjenama, što samom Marlonu Brandu. Zbog toga ne bi trebalo da vas čudi što se filmofili i Brandovi fanovi rado vraćaju ovom tipičnom američkom proizvodu. 

 

Misterija izgubljenog Oskara

Kontroverze koje su pratile rad nijesu ugrozile popularnost Kazanovog crno-bijelog remek djela. „On the Waterfront“ je bio apsolutni hit u bioskopima, i glavna oskarovska tema.

Od 12 nominacija u devet kategorija (čak četiri za sporedne glumce), film je osvojio osam priznanja Američke akademije. Najzanimljiviji Oskar ulovio je Brando za glavnu mušku ulogu. Razlog je em simpatičan, em vrlo bizaran. Sjetićete se, Brando je dobio drugog Oskara 18 godina kasnije, za čuvenu izvedbu u klasiku „The Godfather“ (Frensis Ford Kopola, 1972). Legendarnija situacija vezana je za odbijanje baš te zlatne statuete iz revolta prema tretmanu američkih domorodaca, ali ni prva nije prošla bez pola muke.

Nakon što je te 1955. godine prihvatio Oskara s osmijehom, iako je bio krajnje razočaran svojom glumom, Brando ga je s osmijehom i izgubio! Štoviše, poslije milion priča o krađi i prelaženju Oskara iz ruke u ruku, niko i dalje nije pretjerano siguran što se stvarno dogodilo sa ovom statuetom. Jedino što precizno znamo jeste to da se nekoliko decenija kasnije ta Brandova nagrada odjednom pojavila na aukciji u Londonu!

 

 

L. MURSELJEVIĆ

FOTO: variety.com / pinterest.com

 

 

 

Komentari: 0

Novi komentar