MARAŠ: Sutomore

Današnja „tezga“ ne samo u Sutomoru, već i na većini lokacija na primorju, obiluje muzičkim žanrovima koji su nas napali posljednjih dvadesetak godina. I samo se modifikuju i mutiraju, kao kakve bolesti za koje ima lijeka, ali nijesmo sposobni da ga proizvedemo.
Objavljeno: 09. 08. 2019 - 14:41 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše:

Vladimir Maraš

 

Podsjetih se na neka stara vremena, kada se ka Sutomoru i Baru motornim vozilima putovalo preko Paštrovačke gore, uzbrdo, sa relativno malom kubikažom u vozilima tog vremena, kaskajući za preteškim kamionima. Pa ste skoro na svakom proširenju mogli vidjeti vozila iz čijih hauba kulja dim i unezvijerene vlasnike automoboila stranih tablica koji proklinju dan kad su krenuli na odmor.

Kao alternativu, imali smo voz, koji smo ipak manje koristili za porodične aktivnosti. Istovremeno, jednodnevni odlazak s društvom na more podrazumijevao je voz kao prevoz.

Poenta je bila provući se od Podgorice do Sutomora bez karte, pa smo u toj namjeri često ulazili i u rizične situacije - visilo se s prozora, visilo se između vagona, istrčavalo se između stanica i ulazilo u vagone kroz koje su kondukteri već prošli. Volio bih da se varam, ali nijesam siguran da toga danas ima. To je, na neki način, bio duh vremena i mladih generacija.

Danas, te generacije od 17 ili 18 godina imaju „pod sobom“ tri-četiri hiljade kubika, nimalo iskustva i adrenalin koji najčešće nije samo organskog porijekla. A onda mediji trljaju ruke naslovima iz rubrike crna hronika. To se mora staviti pod kontrolu.

***

A onda, kad se početkom devedesetih stigne u Sutomore s nekoliko (njemačkih) maraka u džepu ili dinarskoj protivvrijednosti, ide se na dobro poznate lokacije i uvale, s društvom koje ste već upoznali prethodnih dana na raznim plažama. Možda se pojede neki hamburger (koji je ponekad nosio i blago trovanje) ili burek s jogurtom, ali u tim godinama, grije vas more, ljubav i druženje. Ako bude baš interesantno pa se pojavi i neka gitara, znali smo i da dočekamo prvi jutarnji voz iz Bara za Podgoricu, tamo neđe oko pet ujutro, pa do kuće na spavanje i već oko podne - idemo ponovo.

Tih godina sam imao sreću da Sutomore osjetim i iz drugog ugla - rok grupa iz Podgorice zvala se Gospoda Glembajevi. Ja kao najmlađi, uz dozvolu roditelja, počeo sam da se bavim muzikom svirajući klavijature u tom bendu. To iskustvo donijelo mi je neko novo Sutomore nekoliko godina u kontinuitetu. I kako je već prošlo više od 25 godina, prisjećam se tih vremena sa sjetom.

Od legendarnog Bumeranga koji je pod kontrolom Glembajevih nekoliko godina u kontinuitetu, pa do „spuštanja“ na obalu i legendarnih lokala „Slama bar“ i „Olive“ ostala su sjećanja na jedno rokenrol vrijeme, za koje su današnje mlade generacije uskraćene. Bilo je tu raznih doživljaja, privatnih i poslovnih ali, sjećam se, mnogi bendovi koji su „tezgarili po primorju“ dolazili su na naše kasne svirke i vjerujem - uživali.

Glembajevi su, osim rok repertoara, preuzimali i popularni repertoar svjetske muzike, pa smo čak imali čast da jedno ljeto pjeva sa nama i prije pet godina rano preminuli Igor Perazić. Neverne bebe, Perper i drugi poznati bendovi tog vremena bili su naša kompa kako tokom svirke, tako i nakon toga. Do svitanja. Da, to su bila vremena.

***

Današnja „tezga“ (svirka za pare), ne samo u Sutomoru već i na većini lokacija na primorju, obiluje muzičkim žanrovima koji su nas napali posljednjih dvadesetak godina. I samo se modifikuju i mutiraju, kao kakve bolesti za koje ima lijeka, ali nijesmo sposobni da ga proizvedemo. Folk i sve podvrste te bolesti poput trap ili trash folka, mnogo su pogubnije od onoga što se doskora smatralo rak-ranom crnogorskog kulturnog prostora - turbo folka.

Došli smo dotle da je čak i turbo folk mutirao u nekoliko razarujućih podžanrova, koji diskoteke pune mladim ljudima od 15 do 30 godina. Nema više rokenrola kao vidljivog žanra, nema više roka kao mejnstrim muzičkog žanra. Ostali samo dugmići. A bez rok muzike, nema ni zdravog društvenog tkiva. Podsjećam da smo u Podgorici imali i Gitarijadu s kraja osamdesetih, a danas je više nemamo. Imali smo i Titogradsko proljeće, pa ga sada nemamo.

Tako je malo potrebno da se mali prostor poput crnogorskog kulturnog prostora stavi pod kontrolu institucija sistema. Da se oporezuje kič i šund, a da se novac od poreza priloži kulturi. Ako ćemo da nas ima. U suprotnom, što bi rekao jedan moj dobar prijatelj i kolega, inače odličan izvođač – „Kiss me goodbye“.

***

Dočekasmo i gužve na putevima. Izgledalo je do skoro da smo uspjeli s elitnim turizmom - manje gostiju, a više prihoda. Međutim, gužve na koje ovih dana nailazimo na svim magistralnim pravcima koji vode ka primorju podsjećaju na ona stara vremena, kada ste od Sutomora do Podgorice morali provesti u vozilu makar stotinjak minuta.

O faktorima rizika na drumu, izlišno je i govoriti. Poboljšanje sabraćajne infrastrukture donijelo je smanjenje rizika koji se tiču uslova na putu, ali moderne kamikaze i dalje su među nama. Zato, pamet u glavu i anticipirajte svaku moguću situaciju koja može da rezultira neželjenim posljedicama. Za početak, prilagodite brzinu kretanja uslovima na putu i budite tolerantni prema drugim učesnicima u saobraćaju. A policiji preporučujem rigorozniji pristup kontroli i beskompromisno kažnjavanja počinilaca saobraćajnih prekršaja.

 

Komentari: 1

N. R.

09. 08. 2019 - 19:21

Lijepo ! Nostalgicno...
Novi komentar