Takav čip svojim “nosiocima” u toj sjevernoevropskoj zemlji omogućava da na primjer plaćaju karte u prevozu elektronskim putem ili da otvaraju vrata na dodir tako što šaku samo prislone na bravu.
Mnogi su, međutim, na čipovanje pristali iz medicinskih razloga.
Tako je čip moguće programirati da podsjeća pacijente na termine kada treba da popiju lijek, ali i na to koja je prava kutija ljekova koju bi trebalo da uzmu kako ne bi popili pogrešan.
Sve bočice ili kutije moraju biti označene i “tagovane” posebnim senzorima, koji će čipu omogućiti da pacijentu pomogne da otvori odgovarajuću bočicu.
Čip ugrađen u ruku u stanju je da se ponaša i kao elektronski novčanik, pa se tako može koristiti za plaćanje dodirom umjesto platne kartice, zatim vozna karta ili kao senzor za prepoznavanje u različitim situacijama: za ulazak u zgradu, autorizaciju pristupa, otključavanje automobila, kontrolisanje uređaja u okolini…
Senzori veličine zrna pirinča, često i nevidljivi, po funkciji su pasivni, što znači da moraju da sadrže unaprijed zadate operacije ili ubačene podatke, koji kasnije mogu da se očitavaju sa njih iz neposredne blizine, koristeći se Near Field Communication (NFC) tehnologijom.
Na taj način bezbjednost podataka je donekle očuvana, budući da haker ne može da pristupi ničemu, osim podacima sa čipa.
