Srđan ove ljetnje sezone sklanja posuđe, posprema stolove, pomaže kolegama konobarima, a sve sa osmijehom na licu i bez trunke vidljivog umora.
Da je Srđan unio pozitivnu energiju slažu se i zaposleni i gosti ovog popularnog trebinjskog kafića.
-Dobro mi je, super se snalazim, kolege su mi najbolje. Nije mi teško raditi u kafiću, pošto upoznajem neke nove ljude, a volim da komuniciram i družim se- kaže ovaj devetnaestogodišnjak.
Ovo nije prvi put da se Srđan latio posla, radio je i ranije u jednom frizerskom salonu, gdje je i završio kurs.
-Ipak mi je lakše biti konobar. Važan mi je samo rad, a bude i para, ali one nisu važne, mnogo su bitnije ljubav i želja - poručuje on.
Srđan je aktivan i u sportu i muzici. Završio je muzičku školu, svira harmoniku, a u posebnoj uspomeni mu je, kaže, ostao profesor Milisav Sukonjica.
Nekoliko puta je i javno nastupao, a Trebinjci su ga ovog ljeta imali priliku vidjeti i kao specijalnog gosta na koncertu dva uspješna trebinjska harmonikaša Nenada Višnjića i Dragana Jelačića.
- U Muzičkoj školi sam najviše volio svirati kompozicija Baha i indijanski ples, a privatno volim da odsviram „Čudna jada od Mostara grada“, „Mila majko šalji me na vodu“ i druge. Ni na jednom nastupu nisam imao tremu - priča ovaj mladić, piše Srpskainfo.
Završio je i kurs fotografije, a njegove dvije fotografije našle su se i na izložbama. Priznaje da se dobro snalazi i u virtuelnom svijetu, na društvenim mrežama, ali jedino što mu baš ne ide od ruke su brojke.
Srđan se bavi i plesom, pliva, a u karateu je stigao do zelenog pojasa.
-Bio sam i na takmičenjima, bilo je i medalja. Volim i da plivam i idem na treninge - priča on.
Ovih dana će napuniti 19 godina, a o proslavi punoljetstva priča sa posebnim zadovoljstvom.
-Proslava osamnaestog rođendana, koju su mu organizovali roditelji, je bila nešto posebno. Bila je muzika uživo, moji drugovi, rodbina… To mi je bila želja i ostvarila mi se. Imam i djevojku, pa se sa roditeljima dogovaram da i ove godine organizujemo neko malo druženje - priznaje ovaj mladić.
Dodaje da najviše voli tamburaše, koji povremeno sviraju i u kafiću gdje radi, ali ih ovog ljeta prati i u drugim ugostiteljskim objektima.
Uključivanje u zajednicu pomoglo mu je da se osamostali, pa sad sam dolazi na posao, ide na treninge, u Udruženje roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama „Sunce nam je zajedničko“ čiji je član odmalena, a mašta da jednog dana bude potpuno samostalan.
