MARAŠ: Incognito

Iako pomiješanih utisaka, srećan sam što je veliki bend gostovao u Crnoj Gori. Ljudima koji su došli na ideju da upravo njima ponude prostor u Tivtu želim da ne posustanu i da nastave da promovišu urbanu muzičku kulturu, jerbo nam je veoma potrebna
Objavljeno: 23. 08. 2019 - 09:12 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše:

Vladimir Maraš

Drugačije je nego što je bilo. Ali, ponešto i nije drugačije. Evo na primjer, prošle subote sam posjetio prijateljski primorski dom Made in New York Jazz Festivala u Crnoj Gori, Synchro stage u okviru naselja Porto Montenegro u Tivtu. Povod je bio više nego primamljiv - britanski džez/pop/fank bend Incognito gostovao je u Crnoj Gori u punom sastavu, sa svih 12 članova na bini.

***

S kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka, Incognito je bio pojam nove, moderne (da ne kažem komercijalne) džez/fank muzike i to s dobrim razlogom. Zaista su bili planetarno popularni, uz Jamiroquai ili The Brand New Heavies, bili su rodonačelnici sviračkog acid džez sabžanra, koji je u to vrijeme bio rasprostranjen u cijelom svijetu. Bend sa evropskog prostora, sa ostrva, sa dvadesetak albuma i kompilacija sigurno zaslužuje mjesto u istoriji muzike, kako trajanjem, tako i dugogodišnjim kvalitetom. Iz albuma u album podizali su standarde izvođenja, a siva eminencija benda od početka, Jean Paul Maunick aka Bluey, jedan je od najprepoznatljivijih kreativaca (kompozitora i producenata) tog žanra. Uz njegovo ime, proteklih četrdesetak godina nalazila su imena kao što su Paul Weller, George Benson, Stevie Wonder, George Duke, Maxi Priest i mnogi, mnogi drugi. Ipak, najveći trag napravio je sa bendom Incognito, a ove godine je četiri decenije od njihovog prvog studijskog albuma „Jazz Funk“. Kao mlađahni momak zaražen virusom dobre muzike, Incognito je bio „must have“ u kolekciji i ponosno kažem da, osim posljednjeg izdanja, posjedujem sva prethodna. Ne treba da pominjem da su se Incognito fraze i harmonska rješenja među muzičarima analizirali i tumačili decenijama. I čini se, iako je svjetska muzička scena nikada bogatija, Incognito i dalje ima svoje mjesto i među slušaocima, ali i među muzičarima. Sve ovo bilo je dovoljno da se uputim ka Tivtu i ispratim spektakl.

***

Zahvaljujući požrtvovanoj ekipi koja produkcijski potpisuje i Southern Soul festival, Incognito je ove godine imao priliku da se predstavi u punom svjetlu u Tivtu. Potpuno je logično da se osvrnem i na koncert, jer sam bio prisutan. Prvi utisak bio je da je, ipak, bilo manje ljudi nego što sam očekivao. Po mojoj slobodnoj procjeni, između 550-650. Iskren da budem, ka Tivtu sam se zaputio na motociklu, očekujući gužvu i nalet zainteresovanih, ali sam se očigledno prevario. Jednostavno, teško mogu da povjerujem u činjenicu da ova ekipa nije zavrijedila veću pažnju. O razlozima, sad već vrlo očiglednim, drugom ćemo prilikom.

E sad, dolazim na teren prigovora savjesti, jer sam na neki način, došao da čujem kompozicije koje sam u većini znao napamet. Da ne pretjeram, dobar dio koncertnog repertoara bih mogao, onako na „prima vista“ da i odsviram, jer su sati i dani analiziranja njihove muzike urezani u memoriju, sad već kao sistemska stvar. Pozicionirao sam se iza ton majstora, koji je dio njihove ekipe, računajući da ću na toj poziciji dobiti najbolju moguću zvučnu sliku. I nijesam pogriješio, to jeste bila realna zvučna slika, ali ta slika nije bila zvučna slika benda koju sam očekivao. Ono što i sad imam u ušima jeste perfektna audio produkcijska slika svakog od njihovih izdanja. Očekivao sam sličan zvučni impakt i na koncertu. Nijesam ga dobio. Ono što sam primijetio na početku koncerta bilo je i da su članovi benda bili nezadovoljni zvučnom slikom na bini, što se sigurno negativno reflektovalo i na izlaznu energiju.

***

Kao i većina velikih i dugotrajućih bendova, i Incognito je mijenjao članove. Sadašnja postava obiluje nebritancima - što je, prema mom skromnom mišljenju, jedan od razloga zašto mi Incognito nije bio onaj stari dobri British Incognito. Osim lidera i frontmena (Bluey), samo su tri člana duvačke sekcije izvorno britanskih korijena i, ako dozvoljavate da primijetim, jedino su oni zvučali originalno - inkognitovski. Ostatak ekipe (bubnjar Italijan, perkusionista Kinez, basista Jamajčanin, sva tri ženska vokala Jamajčanke itd) čine zaista dobri muzičari i izvođači, ali nekako to nije bilo to. Na kraju, iako pomiješanih utisaka, srećan sam što je tako veliki bend gostovao u Crnoj Gori. Ljudima koji su došli na ideju da upravo njima ponude prostor u Tivtu želim da ne posustanu i da nastave da promovišu urbanu muzičku kulturu, jerbo nam je veoma potrebna.

Tivat i Porto Montenegro, polako ali sigurno, nude se kao ozbiljne koncertne destinacije u Crnoj Gori i kao neko ko se i sam trudi da doprinese boljoj kulturološkoj vidljivosti naše zemlje van njenih granica, to me beskrajno raduje. Što više dobre muzike u našem okruženju, to manje pretjerano naraslog kiča i šunda oko nas. Sistemom eliminacije ali i preuzimanja odgovornosti, doći ćemo do rezultata koji bi trebalo da nas svrstaju u red civilizovanih zemalja čijim standardima težimo. Znaćemo da smo tamo stigli kad na narednom koncertu grupe Incognito bude bilo makar 1.500 ljudi i kad ta vijest bude jedna od glavnih na medijima.

 

Komentari: 0

Novi komentar