Film „Delirijum tremens “ Gorana Markovića

U lavirintu vječitih tragičara

Zahvaljujući stamenoj energiji Tihomira Stanića psihološki lomovi glavnog lika udaraju direktno u grudi. Ništa manje ubjedljiv nije ni Igor Đorđević koji emituje energiju kao Nebojša Glogovac u najboljim danima
Objavljeno: 08. 09. 2019 - 15:05 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše:

Marija Ivanović-Nikičević

 

Ako ste se ikada zapitali zbog čega glumci toliko piju, drama „Delirijum tremens“ je pravi film za vas. Režiser i scenarista Goran Marković neće vam dati precizan odgovor, ali hoće učiniti da duboko saosjećate sa vječitim tragičarima teatra, filma i televizije. Naročito sa onima koji čak i ne shvataju da je gluma postala njihov krvnik, opsesija, najveća bolest... I jedini alibi za bježanje od života.

 

Raskalašni trošak

Da se odmah razumijemo: „Delirijum tremens“, kompresovana verzija još neemitovane istoimene četvorodjelne RTS serije koja je zasnovana na Markovićevoj hit predstavi sa Predragom Ejdusom, nije nezaobilazno filmsko štivo. Opet, baš takvim ga čini glumačka ekipa sa maestralnim Tihomirom Stanićem na čelu.

Marković nije mogao da izabere boljeg čovjeka od Stanića kada je odlučivao ko će odigrati Dagija Popovića, glumca tragično zaglavljenog u lavirintu alkohola, života i glume koji, poslije nekoliko decenija raskalašnog života i još raskalašnijeg trošenja sopstvene energije na sceni, završava u bolnici sa dijagnozom „delirijum tremens“.

Na nedavno zatvorenom 54. izdanju Filmskih susreta u Nišu, za rolu Dagija Popovića, Tihomir Stanić dobio je Gran pri, najznačajnije festivalsko priznanje „Naisa“. Malo je reći da ga je zaslužio. Zahvaljujući njegovoj stamenoj, probadajućoj, sveprisutnoj energiji udaraju direktno u grudi svi Dagijevi psihološki lomovi i tajduboki, gotovo neobjašnjivi veltšmerc koji, kako se čini, osjećaju mnogi glumci.

 

Ujedi za srce

Opet, Stanić nije jedini glumački adut Markovićeve drame. Štoviše, pojedini epizodisti toliko su ubjedljivi, da ga potpuno zasjenjuju. Prvi među njima je Igor Đorđević koji igra Dagijevog bolničkog „kolegu“ Dušana.

Čudovišno talentovan i još čudovišnije potcijenjen glumac na momente gotovo da preuzima ulogu najvećeg tragičara. Đorđević ujeda za srce u svakom kadru, u nedostatku boljeg poređenja – baš kao Nebojša Glogovac u najboljim danima. Njegov Dušan i bolnički pacijenti Krsta (Dragan Petrović) i Džemail (Bereda Reshit) smještaju na rolerkoster emocija sa lakoćom prelazeći iz tragike u komediju i vraćajući se opet nazad.

Nažalost, osim glumačke ekipe i rasprave o glumi kao bolesti i bolesti kao glumi, Markovićev film nema mnogo da ponudi. Riječ je o još jednom u nizu prosječnih ostvarenja čiji je autor pomislio kako bi mogao da ponovi njihovu teatarsku vibrantnost ako ih samo iskopira na veliko platno.

 

Zanimljiva terapija

Da je riječ o odveć lijenom prenošenju na filmski ekran naročito je jasno u završnici, kada Marković poslije izuzetnog, čak i najboljeg segmenta u kojem se psihodrama koristi kao psihoterapija, poseže za poprostačenomilustracijom davno začete traume glavnog lika. Nije bilo nikakve potrebe da vidimo što se dogodilo malom, dok god pred nama sjedi i može da govori veliki Dagi otjelotvoren u Tihomiru Staniću.

S druge strane, ne može se reći da je „Delirijum tremens“ loš film i da ne zaslužuje pažnju, uprkos manama. Ako ništa drugo, ima izvanredan treći čin koji će natjerati svakoga ko već nije upoznat о psihodrami da istraži ovu vrlo zanimljivu vrstu psihoterapije.

Samo je šteta što se stari znalac poput Markovića nije potrudio da ga učini boljim, svježijim, inovativnijim, filmičnijim... Naročito zbog melanholičnog oblaka koji je obavio cijeli projekat nakon smrti Predraga Ejdusa kojem je posvećen. I koji ne samo što je više od deset godina igrao Dagija u Beogradskom dramskom pozorištu, već je trebalo da ga odglumi i u ovom filmu. 

Ocjena:6/10

 

FLEŠ:

Režija i scenario: Goran Marković Uloge: Tihomir Stanić, Igor Đorđević, Anita Mančić, Miodrag Krstović Trajanje:112 min

 

(FOTO: fcs.rs

Komentari: 0

Novi komentar