Robert Mijač, Amerikanac sa Crnom Gorom u srcu

Uvijek sam snagu pronalazio u porodičnoj istoriji

Robert Mijač rođen je i živi u Detroitu. Njegov otac Ljubomir, porijekom iz crmničkog sela Utrg, napustio je Crnu Goru 1967. godine i otišao u Ameriku. Robert, ili Bato, kako ga zove porodica, obavlja funkciju okružnog komesara u okrugu Makomb i u vladi države Mičigen zastupa 70.000 građana.
Objavljeno: 09. 09. 2019 - 06:30 Promjenite veličinu teksta: A A A

Dvije sedmice avgusta proveo je u Crnoj Gori, a za Pobjedu je govorio o svom odrastanju u Detroitu, uz oca Ljubomira Ljuba Mijača, kojeg su kao vrsnog električara, Amerikanci prozvali Loui the electrion (Lui električar). Blagosloven je, kaže, što je Amerikanac, ali i time što njegovim venama teče crnogorska krv. gorska krv.

NAŠI U SVIJETU: Robert Mijač, Amerikanac sa Crnom Gorom u srcu Uvijek sam snagu pronalazio u porodičnoj istoriji Njegov otac Ljubo napustio je Crnu Goru kada je imao 33 godine. Iz crmničkog sela Utrg, Ljubo je otišao u Detroit, u potragu za boljim životom. -Otac je rođen 1934. u selu Utrg u Crmnici. Njegov otac Ivo radio je u Australiji nekih 10, 15 godina, tako da je moj otac ostao da živi sa majkom, babom Velikom, bratom Jovom i sestrom Bebom. Bila je to velika porodica, koja je živjela teško i siromašno, a moj otac je želio više od toga - priča Robert u razgovoru za Pobjedu.

Ubrzo je, kaže, počeo rat, a teški život u Crmnici postao je još teži. Slušao je, dok je odrastao, mnoge ratne priče, u kojima su junaci bili i njegovi bliski rođaci.

-Brat mog ota, moj stric Jovo, učestvovao je u ratu, bio je u narodno-oslobodilačkom pokretu, imao je nekih 30 ili 40 godina kada ga je zatekao rat. Drugi, blizak rođak mog oca, Blažo Mijač, umro je na Neretvi 1943. godine sa samo 17 godina. Moj otac je bio dječak koji se našao u ratu. Užasnom ratu. Živjeli su teško, siromašno i bio je izazov preživjeti. Veoma sam ponosan na ono što je bio on i njegova porodica – to su bili hrabri Crnogorci, borili su se u ratu, pokušavali da sačuvaju zemlju i borili su se za slobodu. Borili su se jedni za druge.

Nakon teških ratnih i poslijeratnih godina, Robertov otac, Ljubomir kojeg crnogorska dijaspora itekako pamti, 1967. godine prvi put je otišao preko okeana. Otišao je sam, a kako priča Robert, često se poslije dolaska u SAD pitao da li je napravio pravu stvar ili je pogriješio.

-Otac je došao u Mičigen 1967. a njegova baba je živjela u Kanadi. Njen muž, Jovo Popović je 30-ih godina takođe došao u Kanadu i radio u rudarskoj industriji. Kada je moj otac prvi put došao u SAD, to je za njega bio jako težak period. Bilo je teško naći posao i uopšte, biti stranac bilo je teško. Često se pitao da li je napravio pravu stvar ili je pogriješio. Ali, stvari su krenule nabolje, kada je upoznao moju majku, koja je rođena u Montrealu, ali takođe ima crnogorsku krv. Njeni roditelji bili su porijekom iz sela Gluhi Do. Upoznali su se u Detroitu, i bilo je to za oboje teško vrijeme. On je radio tri posla da bi mogao da pruži njoj, a kasnije i nama sve što nam je bilo potrebno - kazao je Robert.

Njegov otac bio je nadaleko poznat kao sjajan električar. Robert kaže da je taj posao radio punih 35 godina, a Amerikanci u Mičigenu su ga prozvali Loui the electrion (Lui električar).

LUI ELEKTRIČAR - Njegovo ime Ljubomir nije bilo lako za izgovoriti, posebno Amerikancima, a bio im je često potreban, jer je bio sjajan električar. Zato je u Detroitu postao poznat kao Lui električar, koji je za Krajsler radio 35 godina. Nije uvijek bio tu, često je bio odsutan, ali pazio je na nas, i uvijek se trudio da nam pruži najviše što može. I uspijevao je u tome. Blagosloven sam time što je moj otac došao ovamo i obezbijedio nam dobar život, meni i mom bratu Ivu i sada mom sinu - ističe Robert.

Njegov otac preminuo je 8. avgusta ove godine, a sahranjen je u Detroitu gdje je proveo veći dio svog života. Robert je prvi put došao u Crnu Goru kada je imao dvije godine, a njegov brat Ivo četiri. Bilo je to 1973. godine. Iako je bio dijete, otac mu je usadio osjećanja prema zemlji iz koje je potekao, pa je Robert, kako kaže, osamdesetih godina još tri puta dolazio u zemlju svojih predaka.

 -U Crnoj Gori sam bio 10 do 12 puta. To je moj drugi dom. Rođen sam u Americi, to je ono gdje sam sad, gdje je moj posao i porodica, moja žena i sin. Ali kako da zaboravim odakle sam, kako da zaboravim moje selo i to odakle je moja porodica. Toliko volim Crnu Goru, toliko volim da dođem i budem ovdje. Osjećam se ispunjeno kada odem u Crmnicu, kada odem u našu kuću u Petrovac, kada se kupam na plaži Lučice. To su za mene neki od najljepših djelova svijeta... BILO JE TEŠKO Život u Americi, kaže Robert, nije uvijek bio lak. U tim trenucima je, priznaje, mislio na svog oca, na njegovu porodicu i njihovu životnu priču. To je bio izvor njegove snage. -Sada sam odrastao, ali neka vremena su bila teška za mene, nekad i u mojoj političkoj karijeri bilo je teško fizički i emotivno.

 I kada god sam prolazio kroz ta teška vremena, mislio sam na mog oca, na strica, na babu i njihovo selo, jer znam koliko je njima teško bilo, znam kako su živjeli, znam istoriju. Tražio sam snagu kroz porodičnu istoriju. Ljudi su različiti, crpe energiju iz ovoga ili onoga, ali ono što su oni preživjeli, to mi je dalo povod da ne odustanem, učinilo me jačim. I mene i moj život generalno. Crnogorska krv je dio mog američkog života - priznaje Robert.

A kako se manifestuje crnogorska krv, upitala sam ga. -Neću sjedjeti ovdje i govoriti da sam dobar i sjajan. Krv nije voda. Biti iskren, biti hrabar i ne odustajati. Mislim da sam to naslijedio sa crnogorske strane, jer sam takav. Želim da moj sin bude takav, i tako ga učim. On ima 13 godina i već nekoliko puta je bio ovdje. I on, kao i ja, sve više osjeća Crnu Goru u srcu, ali za razliku od mene, mnogo bolje govori vaš jezik. Ja i dalje samo znam ponešto da otpjevam - kaže Robert. A to što zna da otpjeva bili su stihovi izvornih crnogorskih pjesama.

-,,Đevojko, đevojko, zlatna jabuko. Malo se, malo se, selo vidjelo“, to često pjevam, a znam i ,,Oj svijetla majska zoro“, gotovo čitavu himnu - pjevuši Robert. Kaže i da mnogo voli da sluša Žutog Serhatlića, a ako bi ga kojim slučajem sreo u Podgorici zamolio bi ga da odu na nikšićko pivo i da mu odsvira nešto na harmonici. Robert u Detroitu obavlja funkciju okružnog komesara u okrugu Makomb i u vladi države Mičigen zastupa 70.000 građana. Za sebe kaže da nije ,,velika faca“, da ne obavlja „trampovske“ poslove, ali da je veoma predan onome što radi. -Radim važne stvari na lokalnom nivou. Kada je vrijeme izbora, idem od kuće do kuće, predstavim se ljudima i kažem im ko sam i šta radim. Trudim se da pomognem koliko god mogu, bilo da se radi o pokvarenom semaforu ili raskopanim putevima - kaže Robert.

NIKAD AGRESIVNOST Demokrata je, ne voli Trampa, a na mjestu predsjednika SAD volio bi da vidi Elizabet Voren. Kaže i da je bio šokiran kada je čuo šta američki predsjednik misli o Crnogorcima. - Moja žena i ja smo gledali televiziju i bilo smo šokirani kada smo to čuli. Crnogorci jesu hrabri, ali nikad agresivni. U svakom slučaju, to je bila dobra, besplatna kampanja za predivnu zemlju kao što je Crna Gora. Robert je upućen u političku situaciju u zemlji i na Balkanu.

- Znam da ste postali dio NATO i da se približavate Evropskoj uniji. Ali ono što je problem sa Balkanom je vladavina prava koja je nužno potrebna i institucije treba da budu jake i snažne, ne samo crnogorske već i balkanske. Balkan i Crna Gora nikad nijesu imali nešto poput Maršalovog plana, a mislim da je tako nešto upravno potrebno ovdje. Vidim da postoji dosta investicija ovdje, ali je jako važno poboljšati i kvalitet života običnih građana. Ne želim da zvučim kao kapitalista, ali novac je jako važan. Morate da date ljudima razlog da ostanu ovdje, da ne idu iz zemlje, a taj razlog je najčešće novac - zaključio je Robert.

Komentari: 1

Vitni Voren

09. 09. 2019 - 07:19

Bravo, to je Crnogorac u cijem srcu pulsira crnogorska krv i ljubav!
Novi komentar