Putopis Mire Folić

Kako su urme šetale po Bliskom istoku

Karavan sjećanja – priča o mjestima koja više nijesu ista i bliskim osobama koje su doprinijele da putovanje bude jedan od spomenika životu.
Objavljeno: 21. 09. 2019 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A

Krenusmo, moje prijateljice Lilica, Anđelka, Zorica, Gvozdenija, Verica, Svetlana, Vera i ja na divan put po Bliskom istoku u vrijeme kada je bilo zatišje na turbulentnom prostoru, u dolini Plodnog  polumjeseca.

zemlje-plodnog-polumjesecaZemlje Plodnog polumjeseca, regija na Bliskom istoku gdje su ljudi prvo počeli da se bave zemljoradnjom, ilustracija

Taj geografski pojam  obuhvata  veliki dio Egipta duž obale Mediterana, današnji  Kipar, Izrael, Liban, Jordan, dio Sirije, dio jugoistočne Turske, riječju nekadašnju Mesopotamiju, spušta se i zahvata dva gornja kraka Crvenog mora. To područje je značajno jer  je tu  čovjek  počeo  prve poljoprivredne aktivnosti.  

Imamo sreću što nam je vodič jedan od vrsnih intelektualaca poliglota, poznavalac arhitekture, istorije  Dimitrije Nastić. Unaprijed smo se radovale divnoj priči.

Početna tačka bio je uzavreli Kairo. Bile smo smješteni u jednom divnom hotelu, ali  pored izuzetno frekventne saobraćajnice, što nije neuobičajeno kada je Kairo u pitanju. Ko nije bio u Kairu ili Teheranu ne može ni da zamisli taj kovitlac vazduha nastao usljed bjesomučne brzine automobila u nizu, koji vas skoro obori na zemlju. To je slika Kaira i danju i noću.

Večerali smo u hotelu, na švedskom stolu je dominirala ponuda egzotičnog voća u vatrenim bojama, u kojima smo mi iz Podgorice uživale. Sjutradan smo obišle Kairo i piramide i kupile po dvije mačke od gipsa, replike boginje Baset iz faraonskog doba, popriličnog volumena i težine, ali predivne, u tirkiznoj i lapis lazuli boji.   Naš ulazak u autobus sa ogromnim figurama mačaka pratio je gospodin Nastić vrlo začuđenim pogledom.

macke-egipat-mira-folic

Naveče  smo uzele taksi i otišle do centra Kaira,  u najpoznatiju slastičarnicu u tom dijelu svijeta, Gropi  osnovanu  prije 200 god, da bi kupile urme u čokoladi, specijalitet nadaleko poznat. Kada se nađeš u prilici da kupiš tako rijetku deliciju, malo pogubiš osjećaj mjere i kupuješ  više nego što možes da poneseš. Sve smo uzele po tri-četiri paketa divno upakovanih urmi, samo je Lilica odbila da ih kupi.

Objasnila je da ona to ne može da nosi ni da stavi u kofer jer se bojala da se čokolada ne istopi i uništi, inače, najpedantnije spakovan kofer koji sam ikad vidjela. Doktori su, inače, poznati po višku pedantnosti. Tada  je nastupila dobra  vila, Zorica -  kupila je dva paketa Lilici sa obavezom da će joj ih nositi do  Ejlata, do granice sa Izraelom, preko Sinajske pustinje, jer je procijenila da je to najkritičniji dio puta što se tiče vrućine. Lilica je živnula.

urme-u-cokoladi-egipatUrme u čokoladi

Pošto nas je sjutradan čekao dug put preko Sinaja prema Izraelu, vrijedjelo je kupiti nešto voća da bismo se osvježavale tokom duge vožnje.  Krenusmo u kupovinu, u blizini hotela. Blizina je u ovom slučaju bila vrlo reativan pojam, jer je trebalo preći  skoro nesavladivu prepreku poznatu kao kairski saobraćaj.  Vodič nas je naučio da se priključimo vještim mještanima dok prelaze cestu u grupama. 

E pa to je trebalo doživjeti.  Prava vratolomija od bjesomučne jurnjave, a  semafori   i pješački prelazi ništa ne znače u Kairu. Moje drugarice, naravno odustaju, a ja slijedeći upustva vodiča, sa grupom Egipćana uspješno prelazim ulicu. Kakav podvig! Vraćam se pobjedonosno u hotel sa dvije kese raznog voća, pri čemu Lilica istog trenutka uzvikuje da ona ne jede voće i samim tim stavlja do znanja da ne može ni  da ga nosi.

Uvažih njene razloge i oslobodih je, te za nju mučne obaveze. Putovali smo šest, sedam sati kroz Sinajsku pustinju, osvježavajući se vodom i  voćem.  Do granice sa Izraelom, svo voće bilo je pojedeno. Lilicu smo naveli  da pogazi principe, što zbog mojeg oštrog stava, a što zbog straha da ne dehidrira od ubitačne vreline pustinje.

Nastupilo je čekanje na graničnom prelazu pod vedrim nebom i nemilosrdnim suncem. Naravno, Amerikanci su imali prednost, a poslije njih  pređosmo granicu i ubrzo se nađosmo u Izraelu, u gradu Ejlatu. Zorica, već odavno u panici, nije se mogla osloboditi razmišljanja šta se dešava sa njenim koferom i paketima čokoladnih urmi. Umirila se kada je u hotelu brže bolje otvorila kofer i vidjela da urme blistaju u svoj svojoj ljepoti. Bar su Egipćani poznati po umješnosti  konzerviranja, da ne kažem balsamovanja.

Na izraelskom tlu nastupaju drugačija pravila. Rigorozne kontrole  se sprovode u svakom  objektu počev od hotela do trgovačkog centra. Ejlat se nalazi na zapadnoj strani Akabskog zaliva u  Crvenom moru, a sami grad Akaba je na istočnoj obali i pripada Jordanu. Po sredini  plaže postavljena je bodljikava žica koja označava liniju razgraničenja, Izraela i Jordana. Kupači  mogu gledati  jedni druge s kraja na kraj akabskog zaliva. Taj prizor se duboko urezao u pamćenje, jer fotografisanje granice nije dozvoljeno.

Doručak u našem hotelu poslužen je u trpezariji ne velikog gabarita, što se odnosi i na sobe, i ukazuje na jednu od  osnovnih osobina Jevreja,  a to je štedljivost. Prostor se racionalno koristi. 

Za doručak je serviran švedski sto, a na njemu riba, riblji proizvodi  i mlijeko. Ni slučajno nema mesa. Mojsijeva izreka na engleskom izražava princip ishrane koji striktno poštuju: “Do not cook a kid in its mother’s milk!! Što u doslovnom prevodu znači  da se ne može kuvati dijete u majčinom mlijeku.  I ilustruje jedan od principa košer ishrane da se na trpezi u Izraelu ne serviraju meso i mlijeko istovremeno. Jedno važno saznanje.

Poslije doručka slijedi pakovanje, pa Zorica podsjeća Lilicu da je došlo vrijeme da  preuzme svoja dva paketa urmi. Ali avaj, Lilica je već spakovana i nema vremena za prepakivanje. Zorica, nema kud naravno prihvatila je nastalu situaciju  i obeshrabreno me pogledala.

Putujemo  prema  Jerusalimu  kroz pustinju Negev i prolazimo pored golih geoloških struktura od pješčara i krečnjaka prošaranih bazaltom, oksidima bakra i gvožđa i usjecima od potopnh kiša  koje se svake zime sruče niodkud i iznenada, i otiču kroz plitka korita, koje Beduini zovu vadi.

negev-pustinjaPustinja Negev

Nedugo zatim u proljeće čitavim prostorom se razliju nestvarne boje divljeg cvijeća, nalik rajskom vrtu. Ubrzo i to nestane i pustinja postane ono sto je bila – stravična i veličanstvena. Važno je reći  da je u  oaze pustinje Negev dovedena  voda sa 800 m dubine i gaji se, izmedu ostalog i najukusniji paradajz na svijetu. Takvom ukusu doprinosi  procenat saliniteta  pustinje.  

povrce-iz-pustinje-negev-paradajzPovrće iz pustinje Negev, Izrael- foto DW - James Emery

To saznanje je probudilo sjećanja na ljeta koj sam provela na čarobnoj ulcinjskoj Solani. Pamtim, između ostalog, ukus i miris paradajza iz tetkine bašte. Nikada više nisam naišla na takav rajski dar. Sad znam i zbog čega.

Sa istočne strane se prostiru gorke vode Mrtvog  mora, dno svijeta na 398 m ispod nivoa mora, geološka depresija u kojoj se Zorica baškarila lebdeći na povšini vode.

Uvjerili smo se da joj je koža postala, poput svile, glatka i meka  zbog visokog procenta soli. Čitava kozmetička industrija se razvila zahvaljujuci visokom procentu  saliniteta vode i ostalih minerala  u Mrtvom moru.

Na suprotnoj obali, prema istoku, uzdiže se Moavsko gorje u Jordanu, odakle je Mojsije gledao Obećanu zemlju i gdje je umro, pošto je svoj narod doveo do cilja.

mira-folic-lilica-vukovicLilica Vuković

Put  prema sjeveru vodi ka Jerusalimu kroz Judejsku pustinju. Na zapadnoj strani uočavaju se otvori  Kumranskih pećina gdje su pukim slučajem 1947. god.  nađene  čuvene kumranske rolne od pergamenta na koje su Eseni, čudaci i askete, prepisali Bibliju. Pored Esena kao odgovor na helenističku dominaciju formirale su se još dvije vjerske grupacije Jevreja - Sadukeji i Fariseji.

kumranske-pecineKumranske pećine

Od Kumrana počinje strmi uspon prema Jerusalimu, koji je na 1200m nadmorske visine. Vozimo se nevjerovatano ogoljenim pejzažom, blijedo žućkaste boje, izlomljenih kamenitih uzvišenja, ispresijecanih dubokim jarugama. Pejzaž je izgledao nestvarno - ostrva malih grupacija nomada, izraelskih Arapa, šatori  i  patuljaste koze bili su obasjani luminiscentnom svjetlošću.

u-judejskoj-pustinji-na-putu-ka-jerusalimuU Judejskoj pustinji, na putu ka Jerusalimu

Ne možete se oteti  utisku da se Biblija stvarala baš na ovim čudesnim prostorima. Gledajući Jerusalim sa vidikovca  na padinama Maslinove gore, koju je Isus stalno pohodio, gledate impresivnu panoramu bijelog kamenog grada.

Najuočljiviji  je  najljepši biser islamske arhitekture, Kupola na stijeni. Dominira zlatna kupola nad oktogonalnim modroplavim i smaragdnozelenim zdanjem na platformi nekadašnjeg jevrejskog hrama.

jerusalim-mira-folic-pogled-sa-maslinove-gorePogled na Jerusalim sa Maslinove gore

Na tom mjestu su se po predanju sastali duhovi Avrama, Mojsija i Hrista. Odatle, sa Hramovnog brijega, vinuo se u nebo jedne noći Muhamed na svom konju Buraku. Na tom mjestu je Avram htio da žrtvuje svog sina Isaka.

Grad je sav od kamena, vađenog iz okoline  Jerusalima. Ovoj izuzetnoj ljepoti treba zahvaliti guverneru Jerusalima ser Ronaldu Storssu koji je 1917. donio zakon da svaka kuća mora biti od kamena ili obložena njime. Tako je izbjegnut trošak  oko  krečenja, fasade se samo operu i  ponovo blistaju pređašnjim sjajem.

Tamo nema naknadnih troškova oko zamjene razdrobljenih ploča kao u Cetinjskoj glavnoj pješačkoj ulici, o kojima duhoviti prijestoničani prave šale da u stvari imaju ljetnje i zimske ploče, pa ih mijenjaju po potrebi.  

To je šaljivi odgovor na začuđene poglede turista  na prizore u našoj prijestonici, bogatoj najkvalitenijim kamenom, koji je, na koncu, strateška  sirovina i zbog koje su i Turci odustajali od njenog osvajanja. Sve to nije  bila dovoljna smjernica da se glavna  ulica prijestonice poploča autohtonim kamenom iz okoline.

Što se tiče topografije Jerusalima, kažu stručni  ljudi, nema ni jednog racionalnog razloga zbog kojega je na ovom mjestu trebalo podići grad: ne nalazi se na raskrsnici puteva, loš strateški položaj, okrenut je pustinji i njenim ćudima, teško pristupačan zbog golog i izlomljenog reljefa, nije na obali rijeke, udaljen je od Mediterana i oskudnih izvorišta vode, sa zapada zalivan kišom a sa istoka izložen nemilosrdnom isijavanju sunca.... Jedini razlog, ali iracionalan, mogao je biti  da je Jerusalim  dijete magije, stvoren čovjekovom voljom  da služi Bogu.

Uslijedila je posjeta Sionskoj gori i sobi  u kojoj se održala, kako se pretpostavlja, Tajna večera. Kapitel na jednom stubu, vrlo neuobičajeno, prikazuje pelikana sa rasporenim grudima koje nudi kao hranu svojim gladnim ptićima.

kapitel-u-sobi-tajne-vecereKapitel u sobi Tajne večere

Napravih se pametna i rekoh  da je taj kapitel bio vjerovatno inspiracija francuskom pjesniku Lamartinu, prilikom posjete Svetoj zemlji, pa je napisao pjesmu Le lac (franc. jezero). Rekoh i ostadoh živa, čak sta više, ponosna  što sam ja znala, a drugi nisu, (naravno da nisu jer to i nije bila istina).

Naš vodič, divni gospodin Nastić, obrati mi se riječima koje dolikuju pravom gospodinu i reče: “Vjerovatno je tako ako to Vi kažete“. I tu, na moju žalost nije kraj ovoj priči.

Nastavljamo put na uzvišenje, golu planinu,  Masadu, zadnje uporište Zilota, jevrejskih revolucionara i mistika iz perioda 73 god. n.e. Nevjerovatna  ekstravagancija graditeljstva Iroda Velikog uočava se kada se uspinjačom domognete zaravnjenog platoa na vrhu  utvrdenja Masada.

uspinjaca-ka-masadiUspinjača ka Masadi

Istureni ugao prema sjeveru pripada kompleksu palate sa tri kaskadne platforme nadnesene nad ambisom. Natkriveno stepenište povezuje nivoe tog genijalnog rešenja prilagođenog konfiguraciji. Jedini prilaz palati je sa južne strane, koju je ovaj paranoični vladar i veliki graditelj dobro obezbijedio.

maketa-palate-iroda-velikog-na-masadi1Maketa palate Iroda Velikog na Masadi

Po principu spojenih sudova sa susjedne planine stizala je živa voda, potrebna da se obavi  mikve, obredno kupanje Jevreja. Zadivljujuće je kupatilo sa očuvanim rimskim mozaicima.

Zbog stravičnih nepočinstava koja su obilježila vladavinu  Iroda Velikog  važila je izreka: „Na vlast je došao kao lisica, vladao je kao tigar i umro kao pas“.

mrtvo-more-pogled-sa-masade-u-daljini-maovsko-gorjeMrtvo more -pogled sa Masade u daljini Maovsko gorje

Naslonila sam se na ogradu platoa,  gledala i uživala  u nevjerovatanom pogledu na depresiju Mrtvog mora i na njegovo tirkizno plavetnilo. Izgledalo je, tog popodneva, da se parče neba otkačilo i palo na izblijedjelu pustinju. U dalekoj izmaglici izranjala su moavska brda i planina Nebo gdje Mojsije skončao svoj  život. 

Dimitrije Nastić, takode omamljen tim prizorom, priđe...  Gledasmo bez riječi u nestvarnu sliku pred nama. Opet mi đavo ne dade mira i ja kao za sebe rekoh:

        - Bože što  me je strah.

        - A zašto gospođo Miro? upita zabrinuto Nastić.

        - Pa zato što sam toliko pametna - odgovorih ja smjerno, naravno misleći na moje „poznavanje“ poezije Lamartina.

Tada, takvo oduševljenje ispolji  g-din Nastić i srdačno me zagrli, gušeći se od smijeha. Inače gdin Nastić nije bio sklon takvim izlivima osjećanja. Sve putnike je  držao  par distance, pri čemu nije izostajao veoma korektan i ljubazan stav. Simpatična literarna rasprava sa Nastićem je ipak dobila epilog post festum.

Pri povratku u Podgoricu odmah startujem da nađem pjesmu  „Le Lac“  da je fotokopiram  i  da pošaljem mu, ne bi li  ga ubijedila u moje znanje francuske lirature.

Pitam  ja moju  drugaricu Rinu koja obožava francusku književnost, a ona  mi saopštava bolnu istinu da Lamartinov  Le Lac obrađuje sasvim drugu temu. To nije bilo dovoljno pa se sjetih sveznajuće  Olivere Savićević, filologa koja me osvijesti  i reče da je to pjesma Alfreda de Musset-a.

Kako  čovjek u trenutku zaboravi šta zna,  a radi se o meni koja sam, ali ne samo ja nego čitavo  gimnazijsko odeljenje, kod profesorice Dese Lalatović, moralo je naučiti napamet  i  Le Pelican i Rappelle toi od Alfreda de Musset – a. Odmah sam pošla u francusku čitaonicu, našla i iskopirala pjesmu i poslala gospodinu Nastiću uz izvinjenje. Otada, više mi ne brza jezik prije pameti. Bar se nadam.

Dok smo bili u Vitlejemu u crkvi Hristovog rođenja,  vladala je, kao uostalom u mnogim svetim mjestima takvog značaja, jedna omamljujuća atmosfera. Sreli smo jednu kaluđericu sa naših prostora, iz Srbije koja nas je toplo pozvala na zakusku. Mjesto Hristovog rođenja je u pećini ispod crkve obilježeno srebrnom zvijezdom.

zvijezda-oznacava-mjesto-gdje-je-roden-hrist1Zvijezda označava mjesto Hristovog rođenja

Moja Zorica, sva nježna i gracilna, ponesena atmosferom i svetošću mjesta kupi  pregršt svijeća paljenica, u svakom svežnju 33 svijeće, broj Isusovih godina.  Pitam Zoricu što će ti toliki broj  paljenica, zar si zaboravila na Lilična dva paketa urmi, dvije  boginje Baset (mačke),  a ona odgovara: Pa za Lidiju i njene drugarice, za mamu, za sestru, za prijateljicu.. nije ubrojala Mika.

Po izlasku iz crkve  magija je nestala, a  težina svijeća postala realna i zaista opterećujuća.  U autobusu je nastala ceremonija poklanjanja. Svi iz grupe su dobili još po jednu svijeću paljenicu. Divan poklon sa tog svetog mjesta.

Po programu je bio i obilazak Tel Aviva. Važi pravilo: „U Jerusalimu se moli, u Haifi se radi, a u Tel Avivu se troši“. Udaljen od Jerusalima nešto preko sat vožnje perfektnom cestom, oivičenom drvoredom raskošnih palmi.

pogled-na-tel-aviv-brdo-proljecaPogled na Tel Aviv - Brdo proljeća

To je zaista najljepša cesta kojom sam putovala. Dok se tako udobno vozimo  autobusom, odjednom sa prvih sjedišta  ustaje i dolazi do nas, u zadnju zonu  Pero Bijelić, rijetko  duhoviti  intelektualac, sa podgoričkim finim humorom  i gospodstvenim manirima, a opijen istokom: „Mira, viđe li ti  ove palme, liče li ti na one naše mučenice prema Radoju Dakiću sto ih je zasadio Miomir Vasov?“ Opšti smijeh se prolomio autobusom. Mnogo se smijeha orilo od Perovih dosjetki, uljepšao nam je ionako lijepo putovanje.

Domogosmo se divne Sirije, grada  Damaska i u njemu najznačajnije, za hrišćane, ulice Pravo ili Via Recta  kojom je Jevrejin  po imenu Savle iz Tarsa, na  hebrejskom Šaul, grozničavo tražio hrisćanina Ananija da bi ga ovaj  krstio.  Do pada sa konja  na putu za Damask, kada ga je obasjala svjetlost Gospoda, Savle je  bio nemilosrdni progonitelj hrisćana, svijetu danas poznat  kao sveti  Pavle. 

via-recta-damask  Via Recta, Damask - Gvozdenija Bogetić, Lilica Vuković i Mira Folić

Ulica sa radnjama čuvenih damaskih  baklava kao rascvjetale ruže, zmijolike pite od  badema, mala gnijezda ušećerenog kadaifa sa bademom u sredini, a sve poređano  na okruglim tacnama oivičenim čipkom, pa umotano u providni celofan da bi boje i oblici,  neoprezne gurnuli  u  slatku avanturu. Pred nama su stolnjaci  od damasta, sablje damaskije, lampe od  visećih nizova perli u divnim bojama (specijalnost Damaska).

Šta sad da radimo pred ovolikim izobiljem? Lilica ćuti kao zalivena, boji se da ne pomenemo urme.  Nameće se pitanje: Kada ćemo se opet domoći Damaska?  Kao da smo znale šta će zadesiti tu divnu zemlju, kupismo od svega ponešto. 

Došlo je na red opet pitanje pakovanja stvari koje smo nesebično raspoređivale međusobno. Svi  su koferi nategnuti i polako popuštaju, naročito Zoričin, ali ćuti iz poštovanja prema Lilici. Požalila mi se, utjehu nije našla, jedino sam je sokolila da izdrži još.  Lilica je ipak prihvatila da preuzme sve samo ne urme: jednu od sablji i stolnjak. Anđelka i ja pakujemo ono što je preostalo. “Dobra vila“ Zorica stoički sve podnosi i ćuti.

Ljepotu Damaska tek možete vidjeti  u njegovim magično namirisanim  baštama obavezno skrivenim od pogleda prolaznika.  Jedna od kuća, ona bogataša Azema, kao muzej  je dostupna turistima.

kuca-u-damaskuUnutrašnjost Azemove palate, Damask

Prolaz je zasvođen, zavojit hodnik koji ukućanima obezbeđuje mir na čijem kraju vas čeka svjetlost. Najljepši  je hodnik sa tri boje kamena: bijelog, žutog i crnog, slagan po naizmjeničnom redosljedu, sa nišama lučno zasvođenim u ablak stilu iz, po kreativnosti neprevaziđenog, mamelučkog perioda. Dekoracija je izvedena  zvjezdastom ornamentikom  finog  reza, inkrustrovana (umetnutim) draguljima crvene i crne boje, i skupocjenim staklom i sedefom.

Duž hodnika su okačene velike bronzane sinije (tepsije) sa cizeliranim  ornamentima a ispod njih u nizu, drvene oslikane sargije (škrinje) i blistava ogledala u okvirima od čipkastog duboreza.

azemova-palata-damaskUnutrašnjost Azemove palate, Damask

Najraskošniji dio kuće je dvorana sa izrezbarenom tavanicom, zastrta ćilimima i neizbježnim šadrvanom sa raspršujućim kapljicama vode koja ozdravljuje prostoriju. Danas se to zove blagotvorni uticaj negativnih jona. 

u-sirijskoj-pustinji-na-putu-ka-palmiri    U sirijskoj pustinji, na putu ka Palmiri 

Nama je bio veoma važan odlazak u Palmiru, nekadasnju antičku prijestonicu rimskog carstva.  Putujemo iz Damaska  u pravcu  sjeveroistoka. Proljeće je ali za prostranu sirijsku pustinju to nema značaja. Izgledala bi izgubljena u vremenu, da asfaltna cesta i čudovista od dalekovodnih stubova iz pravca Eufrata ne svjedoče o četvrtoj dimenziji.

Ovim istim pravcem  su prije 17 vjekova legije cara Aurelijana  hitale da pokore Palmiru i zarobe njenu kraljicu Zenobiju koja se, pogrešno procijenivši svoju moć, drznula  da  svoju  ogromnu državu otrgne od dominacije Rima. Zarobljena je nedaleko od Palmire pri pokušaju bjekstva u Partu, današnji Iran.  Ona, prelijepi plijen, gospodstvenog držanja, zanosnog stasa, sa kacigom od tamne kose, preplanulog tena krasio je trjumfalnu povorku cara Aurelijana  pri ulasku  u Rim.

herbert-schmalz-zenobiaZenobia, Herbert Schmalz

Smatra se da je Palmiru osnovao kralj Solomon, sin Davidov  i da je bila naseljena Aramejcima, nomadskim  narodom  sjeverne Arabije. Nalazi se na pola puta od Mediterana i Eufrata, bila je glavno odmorište mnogih karavana.

Velelepan je  hram boga  Baala, ukrašen izobiljem voća isklesanim u kamenu. Taj bog  je nekada  bio  glavni  u panteonu  istočnjačkih bogova.

mira-folic-lilica-vukovic-hram-boga-baalaMira Folić, Lilica Vuković - Hram Boga Baala

Palmira je plodna oaza sa bujnim palmama i  izobiljem raznovrsnog  voća, nara, smokve, ananasa, urmi, maslina...  Te velike urme  su,  može se reći endemska  vrsta, a veličine su skoro  kao šaka.

Dok smo setali sukom (pazarom) predložih mojim saputnicama: „Ne bi bilo loše  da ponesemo  malo ovih urmi  u  Podgoricu, jer ovakve niko još nije vidio“. Lilica i Zorica nestadoše u tren negdje u dubini suka.  Nije mi bilo jasno  zašto se odjednom izgubiše.

Palmira, Zenobijin grad  bio je jedan od najljepših na toj strani svijeta.  Glavna ulica Decumanus Maximus (decumanus lat. - označava prostiranje istok zapad), dugačka 1,2 km povezuje dva nukleusa grada: svetilište boga Baala i Dioklecijanovo polje.

pocetak-decumanus-maksimus-u-palmiriPočetak ulice Decumanus Maximus, Mira Folić i Lilica Vuković

Savršeno očuvani tetrapiloni označavaju centar grada odakle se nastavlja ulica u dužini 2 km  opervažena  kolonadama  i na svakom stubu  postavljeno poprsje neke značajne ličnosti  toga doba. 

tetrapiloni-i-kolonada-hrama-boga-baalaHram Boga Baala - Tetrapiloni, kolonada 

Tu su i prateći objekti svakog antičkog grada: agora (glavni trg), nimfeum, anfiteatar....  

Nije bilo kraja oduševljenju naše divne saputnice profesorice Gvozdenije  koja je uzjahala kamilu  i vođena vodičem obišla čitav kompleks.

mira-folic-hram-boga-baalaMira Folić, Palmira

Kakva  li je to bila  ekstravagantna  prilika da gazite stopama minulih vremena. Popeli smo se na uzvišenje iznad antičkog grada i gledali Palmiru, kao na dlanu.

kompleks-hrama-boga-baala-palmira-sirijaKompleks Hrama Boga Baala

Dugačke kolonade sa  vitkim stubovima, sa ponekom očuvanom arkadom, podsjećale su  me  na ostatke pokidane čipke na žutoj tkanini pustinje. U dalekoj izmaglici nazirali su  se obrisi palmirskih uspavanih nekropola  i pod  horizontalnim zracima  sunca na zalasku, sve je postajalo ružičasto. Prizor za pamćenje. Ipak smo imale sreću da vidimo taj dragulj  prije uništenja  lokaliteta.

palmira-syria-wikipediaPalmira nekada

Evo nas u Libanu, u čuvenom Bejrutu. Prolazimo jednom ulicom koja dijeli razoreni od nerazorenog grada. Ovaj sačuvani dio grada, po arhitekturi moglo bi se reći da, u naznakama, podržava stil  Pariza, ali blijeda varijanta.  Zvali su ga Pariz istoka. Zato je korniš (prostrano  šetalište pored mora) veličanstveno.

bejrut-pariz-na-istokuBejrut, Gran Korniš

Sa  obala Libana Feničani su se, svojim malim čamcima pravljenim od  libanskog kedra, prvi upuštili u pomorske avanture, osnivali kolonije i trgovali obalama Mediterana. Bili su ozbiljna pomorska sila u vremenu prije n.e. Luksuzna  boja purpura u davnim vremenima, rezervisana je bila  samo za kraljeve,  a Feničani su  je proizvodili od neke vrste puža kojeg su skupljali u priobalju.

Opet se susrijećemo sa delicijama - važi pravilo da ako ne probaš libansku baklavu kao da nisi ni bio u Libanu. To su, suve baklave isključivo pravljene sa bademima, neprevaziđena poslastica u čitavom svijetu.

baklave-bejrut

 

Zamislite samo kakva  nam se prilika ukazala da na Gran Kornišu gdje sjedimo, gostimo se libanskim baklavama i gledamo u beskrajno plavetnilo Mediterana, najljepšeg mora na svijetu.

Sve se dobro odvijalo dok ne poručih nekoliko paketa baklava "za ponijeti“. Zorica je baš u tom času prinosila šolju čaja ustima.  Ruka joj je zadrhtala, ispade joj porcelanska šolja iz ruke, prosu se čaj po haljini, napravi se bara, polomi se šolja, ali ja ipak uzeh pakete libanskih baklava. Vrijedila je ta scena za mnoga  kasnija prepričavanja i radovanja.

Jordan, Hašemitska kraljevina, dobila je ime po klanu Hašemita iz Meke, čiji je pripadnik bio Muhamed. Nije imao muških potomaka, pa  je loza nastavljena preko ćerke Fatime. Jordan uživa veliki ugled na bliskoistočnom području baš zbog te činjenice. Okrenuo se turizmu i valorizovao sve znamenitosti  iz svoje bogate istorije među kojima su  Petra, Džeraš, Akabski zaliv, more  čisto kao suza sa izuzetno bogatim i raznolikim podvodnim svijetom, zatim domaćom radinošću  visokog kvaliteta...  

petra-trezorPetra

Petra je lokalitet, izuzetne ljepote i  pravi turistički biser. Sagradili su ga, ili bolje reći  doprinijeli prirodi uklapajući se u postojeću konfiguraciju terena  Nabatejci, nomadski narod  koji se bavio trgovinom svile i začina.

Služio je po predanju kao  odmorište karavana i trgovačkoj  razmjeni. Zadugo je bio skriven od pljačkaša  jer mu  je priroda darovala izvanredan  strateški položaj. Dugačkim sikom (uska  klisura),  Petra je odvojena je od glavnih puteva i zahvaljujući  toj činjenici  dugo je ostala tajna  naseobina.  

Vodom  se snadbijevalia uz pomoć plitkih kanala isklesanih po bočnoj strani klisure, pod blagim nagibom. Boja stijena  je ružičasta ali prošarana  venama raznih minerala. Grad  je  isklesavan, po potrebi, u stijenama i sadrži neophodne elemente koji  su omogućavali urbano  funkcionisanje: riznicu, amfiteatar, kanalizacione odvode, bazene za skupljanje vode, nekropole...

U tom  ambijentu, noću, pod  zvijezdama i znalački urađenim osvjetljenjem, održan  je koncert  za pamćenje, posvećen čuvenom Pavarotiju, na godišnjicu njegove smrti, a pod pokroviteljstvom prelijepe  kraljice Ranije el Abdulah. Sva sredstva dobijena od ovog ekskluzivnog događaja upotrijebljena su u svrhe  razvoja preduzetništva  ženske seoske populacije. Divnih se rukotvorina može  kupiti u luksuzno opremljenim radionicama u blizini svakog značajnog  lokaliteta. Sve to je pod pokroviteljstvom ove divne kraljice, vrlo obrazovane, koja je nastavila stopama bivše jordanske kraljice Nur.

ostaci-dzerasaOstaci lokaliteta Džeraš

Jedan simpatičan događaj se desio baš dok smo obilazili iskopine  Džeraša. Uvjek kupim i nosim neki karakterističan detalj  iz etno miljea zemlje koju posjećujem.  Tako sam  stavila na glavu jordansku crveno bijelu maramu sa kićankama koja je prepoznatljiv detalj  jordanske kraljevske garde.

Dok sam obilazila lokalitet pratio nas je državni  službenik, vrlo naočit, obučen u maslinastozelenu uniformu  sa arapskom crveno-bijelom kockastom maramom, pričvršćenom za glavu crnom gutrom. Išao je odmah iza mene a Gvozdenija u stopu za njim. I dok je on pokazivao značajne tačke lokaliteta a i neskrivene simpatije, Gvozdenija  mu je stalno, na engleskom govorila: Šta će ti ona, ona nije mlada, ona ima prelijepu ćerku...  A on odgovara: Ona mi se sviđa, ne interesuje me ni ćerka ni unuka. Tipični istočnjački fatalizam. Pratio nas je do autobusa i ja sam se vrlo ljubazno oprostila od njega, a Gvozdenija  se konačno smirila. Tako je propustena jedna „prilika“.

Poslije te i još mnogih  drugih „prilika“ u tom dijelu svijeta, zaključila sam da  me tamo prisvajaju i prepoznaju kao da sam njihova. Kada bolje razmislim mnoge su se vojske  kretale ovim našim prostorima u neuralgičnim vremenima i sa istoka i sa zapada, miješale se, ostavljale tragove u načinu života i mijenjale genetski kod.  

u-podnozju-mojsijeve-goreMira Folić, u podnožju Mojsijeve gore

Od svega navedenog istina je da me taj dio svijeta neobično privlači jer je tamo početak svega. Preko Akabe, jordanske luke, brodom se domogosmo  ponovo Sinajske pustinje i ubrzo pravoslavnog  manastira Svete Katarine u podnožju  Mojsijeve gore. To je ona planina na koju se Mojsije popeo i poslije nekoliko dana sišao noseći, na kamenu, isklesane 10 zapovjesti  za svoj narod.

Lilica i ja, nismo se usudile popeti  u sred noći na vrh  gdje je trebalo dočekati  impresivno rađanje sunca, a gdje je boravio Mojsije. Zato je razgledanje bogate manastirske biblioteke i nadasve  riznice, koja se rijetko otvara, osim izuzetnim posjetiocima, kao što je bio naš gospodin Nastić, bilo pravo uživanje.

Vidjeli smo  smo najljepšu ikonu Hrista  Pantokratora kao i  jedan vrlo važan dokument  o zaštiti manastira od rušenja sa otiskom Muhamedove ruke.  Čudo manastira je i grm kupine čija starost datira 1400 godina  prije Hrista, takozvana goruća jer se iz plamenog grma Bog obratio Mojsiju.

isus-mira-folic

 

Evo nas konačno u luksuznom Šarm el Šeiku, u divnom kompleksu apartmana, bašti i bazena.  Umjesto da se kupamo i šetamo mi se bavimo dosadnim prepakivanjem. Konačno je Zoričin kofer pukao i idemo u potragu da kupimo novi.

Zorica se ponadala da će, konačno Lilica preuzeti svoje urme, ali jalove su joj bile nade. Lilicin monolog je odao sav njen očaj jer smo je i pored njenog negodovanja uspjeli opteretiti: „U moj kofer više ne može da stane ni igla pored onih sablji damaskija,  Mirinih  boginja-mačaka, lampi od perli,  vitlejemskih svijeća paljenica, suvenira iz Petre... Opet je  Zorica tješi i preuzima dio tereta na sebe, kad je do sada nosila nosiće i do Podgorice. Tješim je da je najteži dio prošao, da je još malo ostalo do oslobađanja od urmi. To ju je ohrabrilo da izdrži do kraja. 

Stigosmo konačno svaka svojoj kući i izodmarasmo se, podijelismo poklone  i poslije tri dana zove me Zorica telefonom: Mira, kaži mi molim te, gdje stanuje Lilica. Ja joj rekoh adresu  i zapitah što će joj.

- Da joj odnesem njene pakete urmi, jer je ona bolesna, krotko odgovori Zorica.

Fotografije: Privatna arhiva Mire Folić, Wikipedia

O Miri Folić

Komentari: 3

Baba

21. 09. 2019 - 08:53

Hvala-ponovo putujem, a ne mrdam iz Podgorice! Bravo!
Danilovgrad

21. 09. 2019 - 12:28

Pravi tekst za subotu, uzivam na plazi i citam. Jeste dugacak ali je lijepo zacinjen
Prijateljica ST

21. 09. 2019 - 12:53

Poucan, divno napisan tekst. Ovo su tekstovi koji nedostaju, danas je sve o starleticama ili sponzorima,
Novi komentar