Serija „Criminal“ nalik je napola uspjelom eksperimentu

Četiri potjere u četiri zida

Njemci su pokazali veće umijeće od Francuza, Španaca i Britanaca. Opet, i njemačke epizode mogle su da budu razrađenije. I njima i ostalima fali malo šmekerskije analize kriminalaca kao u seriji „Lie to Me“ sa Timom Rotom.
Objavljeno: 27. 09. 2019 - 10:35 Promjenite veličinu teksta: A A A
Cetiri potjere u cetiri zida
FOTO: indiewire.com/ essentialypop.com / youtube.com/imdb.com/ tvguide.com

Ako vam od samog pomena serije ili filma čija se radnja odvija u jednoj sobi krene voda na usta, onda ste sigurno zabalili za desetku kada ste čuli za „Criminal“. No, koncept Netfliksove nove krimi-antologije ne zvuči zanimljivo samo zbog drame smještene u policijskoj sobi za ispitivanje. Ima nečega i u tome što je serijal podijeljen na četiri segmenta koji se odvijaju u različitim zemljama (Francuska, Španija, Velika Britanija i Njemačka), na datim jezicima, pod rukovodstvom njihovih autorskih i glumačkih ekipa. 

Naravno, najviše „nečega“ ima u popularnim imenima koja su uključena u projekat. Iskreno, džaba bi kreatorima Keju Smitu i Džimu Fildu Smitu bio čak i ovako zanimljiv internacionalni koncept, da jedna od uloga nije pripala sjajnom Dejvidu Tenantu. 

Kičma drame

Zvijezda serija „Broadchurch“ i „Doctor Who“ i jeste jedna od najboljih karika dvanaestodjelne prve sezone koja je od petka dostupna na Netfliksu. No, čak i pored kvalitetno urađenih epizoda kao što je Tenantova, činjenica je da „Criminal“ ima više problema nego vrlina. 
Krenimo od zajedničkog elemenata četiri policijske stanice: svedene scenografije, policijske sobe za ispitivanje koja je podijeljena staklom sa prostorijom u kojoj ostatak detektivskog tima analizira potencijalnog krivca. Sa diskretnom plavičastom svjetlošću, velikim stolom za ispitivanje i minimalističkom pozadinom, soba je sređena tako da svu pažnju usmjeravate na glumce i scenario. Tako i treba da bude. 
Ubjedljivi performansi i britko napisani dijalozi jesu kičma svake uspjele drame u jednoj prostoriji koji god primjer da pogledate, od remek djela „12 Angry Men“ (Sidni Lumet, 1957) sa Henrijem Fondom, preko nepravedno potcijenjene britanske TV analize fašizma „Conspiracy“ (Frenk Pirson, 2001) sa Kenetom Branom, do Toma Hardija zaglavljenog u automobilu u drami „Locke“ (Stiven Najt, 2013). Ako ništa drugo, „Criminal“ to potvrđuje. 

criminal-2Crvena svjetlost

Najbolje priče prolijeću pred očima zahvaljujući glumačkim bravurama i vrsno napisanom tekstu, a manje ubjedljive vuku se kao puževi tjerajući vas da stalno provjeravate koliko je vremena ostalo do kraja epizoda koje u prosjeku traju između 40 i 45 minuta.

Scenografija policijske prostorije iza stakla gotovo je identična glavnoj sobi, s tim što umjesto plavičaste imamo crvenu svjetlost. Crvenkasta boja na početku budi blagu tenziju i osjećaj iščekivanja, skoro kao da se nalazite u sobi za razvijanje fotografija i nestrpljivi ste da vidite što je ulovljeno objektivom. 

I ta odluka kreatora je na mjestu. Jer, u sobi iza stakla drama nije posvećena samo analizi osumnjičenog, već i komplikovanim odnosima kolega detektiva koje baš vi treba da analizirate. Onako kao što oni proučavaju optuženog ispred stakla. Nažalost, i tu nailazimo na problem. 

Neujednačena gluma i kvalitet teksta dovode do različitih rezultata. U francuskom segmentu glavni izvor drame iza stakla jeste (loše elaborirana) ljutnja muških kolega zbog toga što detektivski tim predvodi žena. U Španiji tek nema šanse da možete da povjerujete u ljubavnu aferu starije detektivke i mlađeg kolege, a nešto slično, iako manje neuspjelo, događa se i u britanskom segmentu. On je, doduše, začinjen i malo ubjedljivijom storijom o detektivu zavisniku od alkohola. 

U suštini, kada je riječ o „unutrašnjoj“ drami policajaca najbolje su se pokazali Njemci. Sa najboljom glumačkom ekipom i najpažljivije osmišljenim likovima, fokusirajući se na lokalne elemente (kosmička razlika i posljedice razdvajanja, pa spajanja Istočne i Zapadne Njemačke), ovaj rukavac pokazao je pravi internacionalni potencijal projekta. 

criminal-3Usiljena priznanja

Da su se Britanci, Francuzi i Španci više fokusirali na sopstvene autentičnosti, vjerovatno bi bili ubjedljiviji. Opet, činjenica je i da je njemački segmenat mogao da bude razrađeniji. I njemu i svima ostalima fali malo inteligentnijih „umetaka“, poput šmekerskije analize ponašanja kriminalaca kao u seriji „Lie to Me“ sa Timom Rotom.

Sve u svemu, ista scenografija u startu budi najbolju vrstu klaustrofobije koju možete da osjetite ispred malih ekrana. Istovremeno osjećate i pakao u glavama osumnjičenih, ali i u umovima detektiva među kojima se neki čak decenijama bore da izvuku konačna priznanja i zatvore pojedine slučajeve. Nažalost, već poslije nekoliko epizoda shvatate da je princip skoro u svakoj isti. 

Servira vam se pola sata ispitivanja i zavrzlama iza stakla, a onda se posljednjih deset ili 15 minuta troši na često vrlo usiljeno otkrivanje istine. Činjenica je da većina optuženih uopšte nije morala da prizna što se stvarno dogodilo, ali jeste, čisto da bismo dobili zaključak, što nikako ne odgovara opisu upečatljivog i vrsno osmišljenog proceduralca.

Ruku na srce, kad je ubjedljiv, „Criminal“ totalno obara s nogu. To se većinom dešava u njemačkom segmentu, čiju režiju potpisuje Oliver Hiršbigl – autor nezaboravnih drama „Das Experiment“ (2001) i „Der Untergang“ (2004) sa Brunom Gancom. U ovom dijelu najmanje su evidentne zajedničke mane svih rukavaca priče. 

criminal-4Njemačke bravure

Naročito je upečatljiva treća njemačka epizoda u kojoj je glumački masterklas održala Nina Hos, zvijezda serije „Homeland“ i duša hipnotišuće drame „Phoenix“ (Kristijan Pecold, 2014). Njena rola, koja snažno vuče na onu koju je Šarliz Teron imala u drami „Monster“ (Pati Dženkins, 2003), pretvorila je i ovako sjajno osmišljenu epizodu u jednostavno nezaobilazno TV štivo.

Srećom, Hos nije jedini glumački adut njemačkog segmenta. U ove tri epizode ne zna se ko je bolji od koga, od Silvestera Grota („Dark“, „Deutschland 83“) u ulozi glavnog detektiva, preko Pitera Kurta („Babylon Berlin“) kao optuženika, do briljantnog Kristijana Berkela („Inglourious Basterds“, Kventin Tarantino, 2009) u roli pečobraznog advokata koji štopa vrijeme policajcima lomeći čokoladicu „kit-kat“. 

Upravo je Berkel, odnosno „uposlenost“ njegovog lika Markarda - oličenja tvrdnje Dostojevskog da su advokati „iznajmljena savjest“ - jedan je od najboljih pokazatelja da je njemački dio najbolji. Likovi branitelja bolno su dosadni i neiskorišćeni u većini ostalih epizoda, baš kao i pomenuti koncept „drame iza stakla“.

Pritom, njemačke priče jesu i najmanje predvidljive. Čak i one koje je lakše prokljuviti, kao što je prva pripovijest, odlična gluma i vješto napisani dijalozi sa lakoćom odvraćaju pažnju od bilo kakvog razmišljanja o konačnoj istini koja se odmotava u finišu. Tako da, kako god okrenete, poslije bravurozne druge sezone serije „Dark“, Netfliks je ponovo pokazao da i te kako može da polaže nade u njemačke (ko)produkcije.

criminal-5Tranjava rješenja

Nakon Njemaca, najbolji utisak ostavljaju britanski autori koji takođe imaju izuzetne glumce na raspolaganju. Osim Tenanta, koji objašnjava neke stvari u ulozi doktora koji je optužen za silovanje i ubistvo usvojene kćerke, odličan utisak ostavljaju i Hejli Atvel i Jusef Kerkor. Nažalost, njena priča o trovanju i njegova o vozaču nestalog kamiona sa izbjeglicama ne mogu ni da se uporede sa Tenantovom, a kamoli sa slučajevima u njemačkom odjeljku.

Francuzi bi možda i zaslužili drugo mjesto na listi najboljih djelova da nijesu pokvarili utisak iritantnom i preglumljenom dramom iza stakla. Likovi glavnih detektivki gotovo su nepodnošljivi zbog tranjavog pisanja i neubjedljive igre Margo Bansijon i An Azule. 

Mnogo bolji glumački utisak ostavljaju Sara Žirodu u zanimljivoj epizodi koja se vrti oko tragičnog koncerta benda Eagles of Death Metal 2015. godine u teatru „Batalkan“; iskusna Natali Baj (svjetski najpoznatija po saradnji sa Trifoom i Godarom) u priči o štetnim posljedicama muško-ženske borbe za moć i Žeremi Renije u slučaju o homofobiji čiji se glavni akter pokazao kao ne baš tako homofobičan. 

Kao što se može vidjeti iz tematskih opisa priča, Francuzi ne kaskaju mnogo za Njemcima. No, imaju problem sa izvedbom i tekstom koji su mnogo slabiji od onih koje nude njihove kolege.

Potencijal nastavka

Španski segmenat najviše pati zbog nedostatka boljih pisaca i glumaca. Ema Suarez je gotovo negledljiva u ulozi glavne detektivke, kao i njena kvaziromansa sa mlađim kolegom. 

Glumački utisak donekle popravljaju dva „optuženika“ - Karmen Maći i Eduard Fernandez. Opet, sve je to nedovoljno za vrući proceduralac. Španske teme su mlake, raspleti očekivani, drama bez naboja... Male su šanse da uopšte nastavite „Criminal“ ako počnete seriju od Španaca.

Sve u svemu, iz priloženog je jasno da ambiciozni koncept serijala nije ni napola iskorišćen. Šetajući od jednog sjajnog elaborata ljudskih strasti, do više nego blijedog agitiranja za feminizam, stiče se utisak da je „Criminal“ ostao na nivou TV eksperimenta, a mogao je da bude izuzetan proceduralac. 

No, dobro je što to i dalje može da postane. Naravno, ako Netfliksovi kreativci odluče da snimanje nastavka povjere nekim malo iskusnijim glumcima, piscima i režiserima. 
 

Komentari: 0

Novi komentar