Piše Rajko CEROVIĆ
Zar relativno dugo nijesmo sa svim jugoslovenskim narodima živjeli u zajedničkoj državi, vjerovali u proklamovano bratstvo i jedinstvo, dijelili sa njima so i hljeb? Bošnjaci, primjera radi, gotovo da nemaju distance prema Crnogorcima, a ubijali smo ih u ratovima devedesetih da se dodvorimo braći Srbima. Hrvate smo navodno mrzjeli, ne zbog toga što nam kakvo zlo čine, nego zbog toga što oni tobože mrze Srbe? Kao što vidite, zločine devedesetih nijesmo radili zbog nas, nego zbog drugih.
Što nimalo ne znači da se mogu opravdati. Nikad nijesmo apriorno mrzjeli Albance na bivšoj zajedničkoj jugoslovenskoj teritoriji, sa izuzetkom crnogorskih Srba koji su se tek danas pojavili, kao odnarođeni Crnogorci, za koje nijesmo odgovorni. Tu nam je definitivno osvijetlio obraz crnogorski pjesnik Radovan Zogović onom potresnom poemom o Ali Binaku.
Ali i bez njega: ima u sjajnoj knjizi ,,Orlov krš“, autora nedavno preminulog Nebojše Bata Tomaševića, primjer koji to posebno sugestivno dokazuje. Završio se Prvi svjetski rat. U Crnoj Gori cvjeta bijeli teror nad nedužnim stanovništvom, a otac Batov, ubijeđeni ujedinitelj, biva postavljen za šefa policije u Kosovskoj Mitrovici. Otimaju se „šiptarska“ imanja, čine zločini u prisustvu vlasti, policije i vojske...
Ali i Albanci, koliko mogu uzvraćaju; ubijaju iz zasjede sveteći se za krvavo otimanu zemlju; pogibije su svakodnevne... Zbog svega toga Petar Tomašević, šef policije u Kosovskoj Mitrovici, koji je na Skadru ostao bez oka, odluči da, u cilju međusobnog smirivanja, nešto pokuša. Raspita se koji je to Albanac sa najviše autoriteta među svojima i gdje živi. Objasne mu da je u jednom selu, dosta daleko od Kosovske Mitrovice. Hrabri Tomašević usjedne na konja, sam i bez oružja krene kroz albanska sela.
Zapuca po neka puška, ali ne prema njemu, jer Albanci znaju kud i zbog čega ide. Starac ga lijepo primi i sasluša. Teško da naivnom Crnogorcu povjeruje, ali mu tvrdo obeća da će se poštovati dogovor, ako se protivnička strana dogovora bude držala. Zadovoljni Tomašević čim stigne u grad doživi neprijatni susret. Dočeka ga srpski obavještajni oficir riječima: „Ne smijete to da radite, gospodine Tomaševiću! Kakvo pomirenje?! Njih treba pritiskati i policijom i vojskom, pa i na svaki način, kako bi se prisilno iseljavali“. Naivnog Tomaševića, samo zbog toga što je povjerovao da su i Albanci ljudi, po kazni iz Kosovske Mitrovice premjeste u zabačeni Plav.
Tako su Srbi vječito branili Kosovo zbog kojeg danas kukaju. No, da vidimo zbog čega naši građani osjećaju distancu prema Hrvatima? Ako su se slučajno u NOB-u crnogorski partizani sretali sa ustašama, ustašama se sigurno nije drijemalo. To se moglo desiti samo pred sami kraj rata. Čitavog devetnaestog vijeka Crnogorci su, od svih balkanskih naroda održavali kulturne, pa donekle i političke veze, samo sa Hrvatima. Njegoš pogotovo sa Štrosmajerom. O ikakvim vezama sa Srbijom nije moglo biti govora. Hrvati su nas više nego trajno dobrim zadužili. Pomenimo samo inženjera Josipa Sladea koji je arhitektonski tvorac Zetskog doma na Cetinju, prvi i nezaboravni urbanista Nikšića, čiji se plan grada i danas održao, te urbanista Danilovgrada...
U pitanju su trajne vrijednosti ukupne crnogorske kulturne baštine. Pa pomenimo Valtazara Bogišića koji je izradio crnogorski zakonik kojim se trajno ponosimo i kome se divi sva civilizovana Evropa. Pa slikara Vlaha Bukovca koji nam nije ostavio samo portrete vladarske porodice, nego i druge antologijske slike o Crnoj Gori i njenim ljudima. Što da kažemo za Ivana Mažuranića koji je svojim životnim djelom ovjekovječio Crnu Goru i crnogorsku oslobodilačku borbu? Pa kakva, onda, distanca prema Hrvatima? Kad bi hladnokrvno izmjerili sve eventualno srpske i hrvatske zasluge za Crnu Goru, hrvatske bi enormno pretegle. A, opet, distanciramo se od Hrvata.
Odgovor je jednostavan: tako nam je decenijama poručivala beogradska propaganda. Da Crnogorci zaista nikada nijesu bili šovinisti, široko je poznato. Ratovali su u Drugom svjetskom ratu jednostavno svuda na prostoru one bivše države. I kad su prečesto bivali komandanti, ali i istaknuti borci, svuda su bili posebno omiljeni i poštovani. I poslije rata kada su, prije svega zahvaljujući ratnim zaslugama, bivali direktori mnogih poslijeratnih jugoslovenskih preduzeća, ostali su u tamošnjim krajevima veoma omiljeni.
Čitava armija crnogorskih prosvjetnih radnika, u nekim poslijeratnim godinama, morala se preseliti u Bosnu i Hercegovinu koja je tada oskudijevala u prosvjetnom kadru. Lijepo je i danas čuti i u Sarajevu, i drugim gradovima u bosanskohercegovačkoj unutrašnjosti, s kolikim pijetetom, sada naravno stariji ljudi, govore o bivšim crnogorskim direktorima škola, učiteljima, nastavnicima i profesorima. Uostalom, nije danas slučajno da, od svih bivših jugoslovenskih republika, jedino Crna Gora, i pored mnogoh unutrašnjih trzavica, živi u nesumnjivom unutaretničkom i međunacionalnom skladu. No, sve te plemenite osobine koje su vjekovima s pravom krasile Crnogorce definitivno su se raspale početkom devedesetih, i to ne samo u bivšim jugoslovenskim ratovima, nego još u vrijeme mitinga koji su im prethodili.
Onaj prvi miting u Podgorici 20. avgusta 1988. godine definitivno je pokazao da su se Crnogorci srozali na - ,,goveđi nivo“. Toga dana se i sva Crna Gora moralno raspadala, da bi joj dubrovačko ratište pokazalo svu nacionalnu mizeriju do koje je doprla. Posljedice tih događaja su neke naše današnje etničke distance, a sigurno ne plod crnogorskog istorijskog iskustva.
