Slovo o rastanku sa junacima jedne od najvoljenijih animiranih serija

Uspavanka za Mamu Mumi

Ako bismo ih pitali da opišu idealnu majku, skoro svako dijete bi, jasno, prst uperilo na svoju rođenu. Ali, oni siročići, kojima sudbina nije dozvolila da je upoznaju ili su prerano ostali bez nje, redom bi pokazali na Mamu Mumi
Objavljeno: 04. 10. 2019 - 10:20 Promjenite veličinu teksta: A A A

Kad bi jedna, izvjesno tužna vijest iznenada poprskala mastilom stranice ovog teksta, to bi bila čista nepravda prema svima vama koji ste voljeli dobrodušne bijele trolove. Zato dječaci i djevojčice koji ustajete u cik zore da ne zakasnite na posao i vi koji mijenjate pele(ri)ne plačljivim princezama, opijate se u čađavim mehanama, izlazite na izbore i već godinama revnosno izigravate odrasle, imate 89 rečenica da se pripremite za hroniku najavljene smrti.

U 90. rečenici ove male posvete Mumijevima, kvrcnuće nešto u grudima. Baš kao kad se odlomi kakva suva grančica. Zatim će podmuklo da probode. Jednom, pa još jednom. I još jednom. I to je sve.

Rune i Tove

Neće biti suza, budite uvjereni. Samo mala crna provalija u vama koju ćete lako preletjeti na čarobnom oblaku sa Mumijem i družinom. Tamo, pri kraju priče stajaćete na peronu željezničke stanice i slušati kako lokalni voz na liniji Dolina Mumijevih – Stvarnost zviždi za polazak. Ušuškani dnevnom rutinom uskoro ćete (opet?) zaboraviti na junake vaših mlađanih dana! Oni vam, naravno, to neće zamjeriti. I čekaće vas na istom mjestu na kojem ste se rastali 3. oktobra 1991. godine. Do nekog novog susreta. 

Šaputanje. Mudrost. Tajna. Čarobni znak. Sve su to plodovi što rastu na drvetu koje je zasađeno u drevnoj gotskoj zemlji nadnaravnog i magijskog. Imaju isti korijen u riječi „run“ ili „runo“, kako je izgovaraju Finci. Uzgred, na njihovom jeziku ta riječ znači i „pjesma“.

E sad, koji se nordijski bog premetnuo u šapat i uhu Tove Janson povjerio tajne rune, manje je bitno. Mnogo je važnije da je uspjela da ih, sve do jedne, zapiše na papir i prevede na jezik ljudi. Uz to i našvrlja nekakve čudnovate likove otrgnute iz djetinjstva i ljeta provedenih u mjestašcu Pelonki, negdje u Finskom zalivu. Mumijevi su bezgrešno začeti otprilike tu i tada.

Roditelji i djeca

Kada je mlada ilustratorka Tove dobila posao u antifašističkom, satiričnom časopisu „Garm“, u Helsinkiju su se dijelile ulaznice za veliki bal. Zaljubljeni par brkova predvodio je svečanost. Staljin i Hitler plesali su po evropskom podijumu držeći se za ruke. Tove se gnušala obojice. To je pokazala izuzetno smjelim crtežima koji su postali nužna lektira za sve pripravnike satiričnog lista „Šarli ebdo“.

Na tim ilustracijama pomenuti tirani ismijani su do suza. Ipak, za našu priču bitniji je potpis ispod crteža. Pored četiri velika slova koja su označavala ime časopisa našli su se ime i prezime autorke. Iza potpisa stidljivo je provirivao mali, simpatični trol. On će postati zaštitni znak Jansonove. U početku ga je zvala „Snork“, a kasnije „Mumin-trol“. Ili jednostavno „Mumi“ kakvog ga mi znamo i dan-danas.

mumijevi-2

Priča o Mumijevima je i storija o porodici Tove Janson. I o još nekoliko miliona familija nalik njenoj. O onima koji su imali Tatu Mumija - avanturistu zagledanog u daljine, ispod čijeg šešira češljugari cvrkuću melodiju vječitog odlaska u nepoznato. A njegove čizme od sedam milja svako malo spremaju se da klisnu u novu odiseju, na kojoj ga umjesto sirena čekaju (možda?!) šljukaste prezle. I sve to zarad uzbudljivog poglavlja u memoarima koje će, valjda, jednom napisati.

Ako bi pitali djecu kako izgleda idealna majka, većina bi, jasno, uperila prst u svoju rođenu. Ali, siročići kojima sudbina nije dozvolila da je upoznaju ili su prerano ostali bez nje, redom bi pokazivali na Mamu Mumi. Kecelja oko struka i tašna od koje se ne odvaja, tek su skice za sliku dame koja je sve samo ne prozaična. Miris mirođija iz kuhinje, paleta vedrih boja, duša osunčana dobrotom i tone ljubavi i razumijevanja za svakog živog stvora koji bitiše Dolinom Mumijevih.

Japanci i Bosanci

Mama Mumi je, jasno, majka samo radoznalom i bistrom Mumiju. Ali, Mala Mu, Mumka, Mume, Svire, Njušo pa čak i Smrdo – nemaju druge majke do nje. I trapavi botačinar Hemuli bi je „pomajčio“ samo da nije toliko mator. Mama Mumi ustaje usred noći da pokrije nevidljivu djevojčicu koja im je došla u goste. Zerici i Bobici osmijehom dobrodošlice, srca iz peta vraća na pravo mjesto. A Maloj Mu, tom nevjerovatnom žbiru i prznici – dopušta pred zimski san, da se ušuška i zaspi između nje i Tate Mumija. Iako im nije ni rod ni pomozi Bog. Kakav trijumf nježnosti.

U razdoblju od 1945. do 1970. Tove Janson napisala je i ilustrovala osam knjiga o Mumijevima. U saradnji sa mlađim bratom posvetila im je i nekoliko strip izdanja od kojih vi nijedno nijeste pročitali! Već ste se, priznajte, navukli na Mumijeve, uz Televiziju Montena zahvaljujući predivnoj animiranoj seriji iz 1991. u japansko–finskoj produkciji. Kod nas je emitovana nekoliko godina kasnije u izvanrednoj sinhronizaciji bosansko-hercegovačke ekipe. Ti glumci u mraku sarajevskog studija nijesu pozajmljivali glasove Mumijevima. Oni su postajali Mumijevi. I bilo ih je lako zavoljeti.

mumijevi-3

Evo nečega što će vas nasmijati... Znate li da je Svire nakon hrvatske sinhronizacije postao Miran. Miran?! Nezamislivo. Kao što je teško zamisliti da u Japanu Mumijeve ne gledaju najviše djeca, već djevojke između 25 i 35 godina. U toj zemlji, jedinoj pored Finske, izgrađen je i Dom Mumijevih koji godišnje obiđe milion turista. Autorka „Mumijevih“ bila je ganuta japanskom animacijom. Kako je priznala, oslikavala je sve ono što je pokušala da prenese kroz crtež i riječ. I nikad se nije pokajala što je mnogo godina ranije Dizniju rekla „ne“ kad je htio da otkupi prava na njena čeda.

- Ali, zašto? - pitao se bog animiranih slika, nenaviknut da ga odbijaju. Mumijevi, eto, ni do dan-danas nijesu (ne računajući Havaje!) kročili iz svoje doline na američko tlo. 

Neumorni bageri

Postoji jedna epizoda u kojoj Mumi i Mumka potajno idu da vide novi Mumetov pronalazak. Tada nailaze na Malu Mu koja mora sve da zna i pita kuda su se zaputili. Smandrljaju joj neki odgovor očas posla, a mala svađalica na to kaže: „Mogli ste, vala, da smislite nešto pametnije. Ovako mi vrijeđate inteligenciju“. U Diznijevom crtanom filmu vjerovatno bi, šablonski, bez razmišljanja, samo nasjela na laž. Eto zbog toga, gospodine Volt. Eto zašto! Između ostalog.

Finski neimari udruženi sa britanskim ekspertima već dvije godine prekopavaju Dolinu Mumijevih 3D bagerima. Nastoje da na temeljima stare slave izgrade novi Mumi-svijet udarajući mu glazuru milenijuma u kojem živimo. Prva od 26 novih epizoda animirane serije „Dolina Mumijevih“ prikazana je u Finskoj 25. februara. To je, kažu, najskuplji TV projekat u toj zemlji sa budžetom od 20 miliona eura. Dan kasnije epizodu su pogledali Šveđani, a za Uskrs i Britanci. Prava na serijal otkupili su i Kinezi. I naravno, Japanci.

Možda onim sporim vozom Mumijevi opet svrate do Balkana. Možda ih glasovima ponovo oplemeni „raja iz Bosne“. Pa ipak, to nikad ne mogu biti oni isti, oni naši Mumijevi. Razlog je jednostavan: svi neće biti na okupu.

mumijevi-4

Naime, Mama Mumi je umrla. Ispustila je dušu prije dva septembra zamijenivši zimski san Mumijevih onim vječnim.

Tužna harmonika

Tata Mumi postao je udovac, a Mumi siroče. Oni će, razumije se, u novom serijalu glumiti da je sve u redu. Praviće se da je podmetnuta Mama Mumi naizgled ista kao prava. Pokušaće i vas da ubijede da crtani likovi ne umiru. I možda će prevariti zrelu osobu u vama. Ali, ono dijete, ukoliko ga još čuvate u sebi, moraće da se pobuni... I da ponovi riječi Male Mu: „Ne vrijeđajte mi inteligenciju!“

Nekrolozi o velikoj bosanskoj glumici Nadi Đurevski, priče o tome kako je za života bila samozatajna, nesebična, čista, jednostavna, kako je nosila kosmos u sebi i glasom punim neobične topline dopirala i do najhladnijih srca - nijesu ništa drugo do neophodne nijanse za portret Mame Mumi. Nada je rodila samo jednog sina, ali mnoge njene kolege posmatrale su je kao majčinsku figuru. Jedan od mačića što su se baškarili u njenom domu zvao se Mume. Suviše koincidencija da bi to bila slučajnost.  

Dok voz bude lagano polazio iz Doline, kroz otvoren prozor vagona vidjećete jednog dječaka sa šeširom, kako sjedi sam na mostu i peca, a onda odlaže štap i uzima usnu harmoniku. U tom trenutku pašće vam na pamet njegove riječi: „Nikad nećeš biti potpuno slobodan, ako se nekome previše diviš“. No, sjetni pogled ka daljini otkriće, da ni Svire, koliko god tome stremio, nikad neće dosegnuti potpunu slobodu. I biće vam jasno za kim njegova harmonika tako tužno svira...

(FOTO: wallpapercave.com/ deutchlandfunk.de/ azra.ba/ visitnantali.com)

Komentari: 0

Novi komentar