Sve je ovo u rukama sudije još „od Rima“, kada je ustanovljeno načelo da „ići sudiji znači ići pravdi“, te princip pravičnosti u suđenju – ex aequo et bono, ili da se u jednakim situacijama mora jednako odlučivati – princip distributivne pravde, koji važi od helenske države pa naovamo. Stoga, u ovom kratkom osvrtu pokušavamo, oslanjajući se na sopstveno teorijsko i praktično iskustvo, da osvijetlimo kakva je uloga suda i sudije u primjeni prava, polazeći od naprijed navedenih pravnih postulata.
Kao što se zna, sud(ija) odlučuje o slobodama i pravima svih građana, odnosno o njihovim životima. Svojom stručnošću i savješću i profesionalnom hrabrošću primjenjuju zakon, a trebalo bi da to ne bude samo formalistički, već u smislu tzv. Legitimne pravde.
Jer sud(ija), kao treća vlast – „posljednja je brana i odbrana pravednog prava pred agresijom zakonskog neprava“ (prof. S. Perović). Sud(ija) mora biti nezavisan, što nije samo ustavno-pravna kategorija, već i pitanje kulture jednog društva. Tamo gdje je vladavina prava „opterećena“ vladavinom samovolje, sud(ija) se pretvara u zavisnost od raznih nepravnih faktora. Zato sud(ija) mora da odlučuje na osnovu činjenica u kontekstu zakona, radi ostvarenja, između ostalog i prije svega, distributivne pravde.
Sud(ija) je obavezan, i po međunarodnom i unutrašnjem pravu, da primjenjuje prvenstveno potvrđene i objavljene međunarodne konvencije i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava, što još nije zaživjelo u našoj sudskoj praksi. Sud(ija) prethodno mora da ima određene „garancije“ države, a naročito one da sudska vlast pripada sudovima i nikome više.
Takođe, država mora da garantuje sudu i sudiji odgovarajući sudijski status, materijalni, bezbjednosni i dr. Država mora da obezbijedi demokratski način izbora sudija, njihov imunitet, stalno usavršavanje, propisane uslove unapređenja i slično. Pravna država izrasta iz osnova demokratije, iz opšte kulture i obrazovanja i državno-pravne svijesti njenih državljana, uz pravedno postavljeni sistem ljudskih prava i sloboda. Iz toga dalje proizilazi da kad sudija jednako primjenjuje zakon na jednake događaje, onda je to najjače „oružje“ pravne države.
Jedan od najvećih apsurda života i prava je nesaglasnost lične želje I fakta. Ovaj apsurd pratio je jednim dijelom i autora ovih redova, jer ga vlast nikad nije interesovala, a bukvalno je stalno bio u njoj. U tom galimatijasu raznih funkcija uvijek se postavlja jedno krucijalno pravno-političko pitanje – da li vršeći funkciju treba aminovati svaki potez vlasti ili autoritetom svoje funkcije i profesionalnim znanjem i iskustvom ukazivati na očigledne greške vlasti i javno ih „žigosati“.
Koji će se put izabrati zavisi od snage ličnosti, a koji će efekat biti zavisi od vlasti. Sartr je napisao sjajno djelo „Prljave ruke“ – dramu o izdaji „učitelja“ od strane „đaka“, ali ne u bukvalnom smislu, nego kao refleksija koja se manifestuje u svim sferama rada i života (otac – sin, lider – savjetnik, profesor – asistent, kao i brojne situacije što ih život nanosi).
Imao sam priliku da to gledam „uživo“, u vrijeme postdiplomskih studija, na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, „Prljave ruke“, koju su maestralno igrali Ljuba Tadić („učitelj“) i tada mlađani Miša Janketić („đak“).
I zato što je „izdaja“ od strane suda i njegove funkcije i sudije i njegove profesije, ma prema kome, najveća moguća nepravda!
