Film „El Camino: A Breaking Bad Movie“

Dostojan oproštaj od prošlosti

Vins Giligan ne želi da njegov film bude „Felina“, niti bilo koje drugo slavno poglavlje jedne od najpopularnijih serija svih vremena. Zbog toga je epilog priče o Džesiju Pinkmanu više nego dobrodošao
Objavljeno: 20. 10. 2019 - 09:02 Promjenite veličinu teksta: A A A

Vins Giligan je rijetka zvjerka među televizijskim autorima. Nakon planetarnog uspjeha AMC serije „Breaking Bad“, ne samo što se nije plašio da napravi spin-of „Better Call Saul“, već je i dokazao da se ovakvo kockanje sa zlatnom reputacijom i velikim očekivanjima fanova i te kako isplati. Naravno, pod uslovom da si dobar u poslu. I da umiješ da iskoristiš taj rijetki talenat koji toliko fali autorima sličnih prikvela i spin-of projekata: da sačuvaš esenciju sopstvenih likova dok ih šetaš po drugim narativima.

Netfliks već polako počinje da ide na nerve reanimirajući „leševe“, jašući dobro provjerene talase nostalgije i trudeći se da oživi svaki, ama baš svaki film/serijal od kojeg mase godinama kolektivno padaju u trans. Opet, kada znate da je Giligan „na brodu“, malo je teže biti skeptičan čak i prema najpoprostačenijim fan servis projektima ovog striming servisa. I dobro je što je tako.

U suprotnom, plašeći se da neće biti dostojan legendarnog prethodnika, mnogi hardkor fanovi Voltera Vajta (Brajan Kranston) i Džesija Pinkmana (Aron Pol) propustili bi više nego interesantni „El Camino: A Breaking Bad Movie“.

Epska trka

Skeptičniji vjernici u „Breaking Bad“, oni koji su se glasno pitali da li nam je poslije pet sezona zaraze i onako ingenioznog finala iz 2013. uopšte bio potreban povratak Džesija Pinkmana, dobiće odgovor već poslije nekoliko minuta dvosatnog filma. Pa... I ne baš. Sve je sasvim lagano moglo da ostane na histerično nasmijanom Džesiju koji probija ogradu ševroletom dok specijalci polako okružuju ranjenog Voltera Vajta.

Ta šest godina stara, a već kultna „otvorena“ scena iz „Feline“ - jednog od najboljih finala u istoriji televizije, bila je dovoljno ambivalentna da bismo još dugo nastavili da domaštavamo i Volterovu i Džesijevu sudbinu. Giligan je tek nedavno potvrdio očekivanu slutnju fanova da gospodin Vajt nije preživio. I natuknuo da se Džesiju moglo dogoditi još štošta...

Srećom, film „El Camino“ ne pokušava da bude ni „Felina“, ni bilo koje drugo poglavlje serije „Breaking Bad“ – toliko popularne i obožavane, da važi za šou za koji najviše ljudi laže da ga je gledalo („Game of Thrones“ je na dalekom drugom mjestu). Zbog toga je Džesijev povratak radi oproštaja više nego dobrodošao. Iako je tačno da možda nije bio potreban nikome od nas, od starta osjećate da jeste bio neophodan makar jednoj osobi. Njemu, Džesiju Pinkmanu.

Malo je reći da je Giligan ovim filmom ponudio dostojan epilog Džesijevoj toliko namučenoj duši. Štoviše, ono što je epska „Felina“ za Voltera Vajta, to je „El Camino“ za slomljenog Pinkmana. Oba finiša djeluju zasluženo, u skladu sa likovima, baš onakva kakva su morala biti. Naravno, s jednom bitnom tonskom razlikom. Za razliku od gospodina Vajta, Džesi jeste uspio da pobijedi u trci sa sopstvenom prošlošću...

Srušene cigle

Naziv „El Camino“ ne odnosi se samo na marku ševroleta kojim Džesi jezdi u nepoznato u finišu serije i na početku filma. Na španskom jeziku, ta riječ može da označava i „put“. No, u ovom konkretnom filmskom slučaju, iako bez sumnje govorimo o epilogu Pinkmanove priče, „el camino“ se ne odnosi samo na kraj njegovog (životnog) puta – već i na recap cijele staze koju je prethodno prešao i metamorfoze koju je doživio.

el-camino-3

Giligan je majstor da kaže velike stvari izbjegavajući „velike“ emocije, koristeći „sitniš“ i naizgled nepotrebne meandre, sporedne vinjetice. „El Camino“ je većinom satkan od takve materije uz, doduše, nekoliko vrsnih, oktanskih scena akcije. I blic-emotivnih trenutaka koji će vas sigurno pronaći spuštenog garda.

Narativna košuljica filma ispletena je od Džesijevog suočavanja sa traumom u sadašnjosti i opakih fleševa iz prošlosti – dosnimljenih i onih već prikazanih u seriji. Giligan slaže zidove priče bez imalo milosti. Red sadašnjosti, red prošlosti i sve tako ukrug... dok se tone i tone cigli obrušavaju na jadnog Džesija, vuku ga na zemlju, oduzimaju mu dah.

Pred nama više nema ni traga od onog vrtirepa koji je razdragano ubacivao „bitch“ u svaku božju rečenicu. Džesi je možda pobjegao iz naci-kaveza Toda (Džesi Plemons) i njegovih pajtaša, ali rešetke i dalje okružuju njegov um. „El Camino“ je vrlo upečatljiva studija te traume.

Dragocjene riječi

Giligan koristi svaki korak da pokaže koliko se Džesi promijenio od dana kada je upoznao Voltera Vajta. Uzmimo, na primjer, prve osobe kod kojih traži sklonište: Skini Pita (Čarls Bejker) i Bedžera (Met El Džouns). Njihova infantilna nadmudrivanja dok pletu po video-igricama („Viđi te kakav si, ne bi mogao da voziš ni mis Dejzi. - Ko god to bio.“) nijesu samo obični momenti komičnog olakšanja koji se obično koriste da razbiju tešku atmosferu u ovako mračnim filmovima.

el-camino-4

Pit i Bedžer, njihova istost, činjenica da izgledaju kao da nijesu ni mrdnuli sa kauča na kojem su ostavljeni prije toliko godina, zapravo pokazuju koliko se Džesi promijenio. I zato je toliko dirljiva scena njegovog oproštaja sa Pitom. Rečenica „You're my hero and shit...“ još jedna je pečatirana potvrda Džesijeve nasilne metamorfoze. I naravno, Giliganove sposobnosti da u nekoliko dragocjenih riječi spakuje ono što neko drugi ne bi u pogolemoj studiji karaktera.

Većina ostalih starih likova pojavljuje se takođe na blic kao Skini Pit i Bedžer, neki i mnogo kraće, poput Majka (Džonatan Benks). Logično, u najvećim dozama serviran je Tod koji nije važan za Džesija samo kao jedan od njegovih flešbek mučitelja, već i kao vlasnik novca do kojeg pokušava da dođe kako bi isplatio razne repove prošlosti i pokušao da okrene novi list.

Sto života

U suštini, Giligan svakom od starih znanaca daje taman toliko prostora koliko mu je potrebno. Mjeri „minutažu“ spram toga koliko su njihova prisustva važna za odslikavanje Džesijevog karaktera. Odatle i onaj najveći, potpuno opravdano prisutni kameo, totalno drugačiji od sličnih prostačkih servisiranja fanova na koje smo navikli.

Flešbek dijalog u restoranu stigao je 20 minuta prije kraja. Oduzimajući dah, u kadar je ušetao jedan izvanredan razgovor o ananasu, Sinatri, metamfetaminu i prirodnom talentu za marketing.

Šekspirovska tragičnost Giliganovih likova kao da nikada nije bila očiglednija nego u trenutku kada se začula rečenica: „Blago tebi, mlad si, nijesi morao da doživiš ovo uzbuđenje pred kraj života...“

el-camino-5

To je rečenica koja otkriva sav (be)smisao, svu tragiku onoga što smo godinama gledali u seriji „Breaking Bad“. Sadašnji Džesi, onaj koji se spotiče na svakom koraku dok juri za zalazećim suncem, izgleda kao da je proživio 100 života od kada ju je čuo sjedeći u tom restoranu.

Pronađeno srce

Do kraja filma otvoriće se još nekoliko susreta sa izvanrednim novim likovima poput hladnokrvnog prodavca usisivača (Tom Bouver) i prilika da Džesi pokaže da li je ipak zaslužio priliku za bolji život. Konačno, u briljantnoj, pedantno snimljenoj „wild, wild west“ sceni sa harizmatičnim Skotom Mekarturom uoči kraja „El Camina“ - pronaći će u sebi hrabrost koju nije posjedovao. Ili makar nije vjerovao da je ima.

Suvišno je govoriti o savršenom vizuelnom identitetu „El Camina“. On se ne mjeri samo hipnotišućom fotografijom, nego i izborom glumaca čija fizionomija, poput reljefa, odslikava divlju prirodu Džesijevog okruženja. Giligan je zadržao sve estetske elemente koji su pretvorili „Breaking Bad“ u vrhunski proizvod i primjer kako se rade serije u zlatno doba televizije, odlijevajući porivu da ih nabudži kako bi pružio (jeftino) zadovoljstvo fanovima.

Na koncu, servirao je film koji nije spektakularan i bez kojeg bi mnogi možda mogli, ali koji će većina i te kako znati da voli i cijeni. Zbog vješto zadržane „Breaking Bad“ esencije. Zbog glume nikada boljeg Arona Pola koji je konačno izašao iz sjenke Brajana Kranstona. Zbog Giliganove sposobnosti da nas ubijedi da ne postoji ništa gore od trke sa prošlošću... I ništa bolje od trenutka kada uspijemo da je prestignemo, baš kao Džesi Pinkman.

Ocjena: 7,5/10

FLEŠ:

Režija i scenario: Vins Giligan Uloge: Aron Pol, Džesi Plemons, Čarls Bejker, Met El Džouns, Tom Bouver Trajanje: 122 min

(FOTO: imdb.com/wired.com/hollywoodreporter.com)

Komentari: 0

Novi komentar