Vijenac i pismo uz zahvalnost kćerke Miloša Uhrova što je otac donio ispravnu odluku i sačuvao jednu od danas najstarijih građevina u Podgorici potvrda su velike hrabrosti vojnika na različitim stranama fronta.
“Sve te priče oko gimnazije, oko načina kako je opstala u Drugom svjetskom ratu, kad je Podgorica bila gotovo sravnjena, bile su svima nama interesantne, ali negdje do trenutka dok se nije pojavila kćerka Miloša Uhrova nama je priča o tom nekom českom vojniku koji je presjekao žicu, bila više dio legende. Tek tada shvatite da to živi negdje tamo daleko u Češkoj”, kazala je Zoja Bojanić-Lalović, direktorica Gimnazije “Slobodan Škerović”.
Živa je i u sjećanjima sina Veliše Ivanovića, koji ponosno ističe da se njemački vojnik nikada ne bi upoznao sa ocem i stricem da oni nijesu bili odlučni u želji da ne napuste svoj dom na obali Morače.
“On se sprijateljio s mojim stricem i mojim ocem, koji nijesu bježali. Oni su šurovali i pričali sa Čehom. On je ustvari nagovijestio da će da se minira gimnazija i Vezirov most. Moj otac Veliša je bio čuvar, a Miljan je bio taj koji je vršio prekid”, ispričao je Vojislav Ivanović.
