Ona je sa Benom Dirsom je razgovarala o tome koliko značajno i suštinski je to uticalo na nju.
Prošlo je 18 godina otkako je Mišel Lajons gledala kako Riki Makgin umire, ali čak i danas je to dovodi do suza.
Kada to najmanje očekuje, ima vizije Makginove majke, u odjeći za svečane prilike, dlanova prislonjenih na staklo prostorije za pogubljenja.
Bila je obučena veoma elegantno da bi gledala kako joj umire sin. Kakva žurka za ispraćaj.
Lajonsova je prvo kao novinar, a zatim kao portparol Odjeljenja za krivično pravosuđe Teksasa, tokom 12 godina bila svjedok na svakom pogubljenju koje je u toj državi izvršeno.
Od 2000. do 2012. godine, Lajonsova je vidjela kako skoro 300 muškaraca i žena umire na ležaju za pogubljenja - nasilni životi koji se završavaju mirnim zaključkom, a dvije igle prevazilaze štetu koju su izazvali.
Prvi put je prisustvovala pogubljenju kada je imala 22 godine. Nakon što je vidjela kako Havijer Kruz umire, u svom dnevniku je napisala: „Uopšte mi nije smetalo. Zar je trebalo da budem uznemirena?"
Smatrala je da su drugi više zavređivali sažaljenje, primjera radi dvojica staraca koje je Kruz pretukao nasmrt čekićem.
„Prisustvovanje pogubljenjima bilo je samo dio mog posla", kaže Lajonsova. Njen oslobađajuće iskreni memoari, na kojima smo sarađivali - „Osuđenici na smrtnu kaznu: Njihovi posljednji minuti", upravo je objavljen.
„Bila sam pristalica smrtne kazne, smatrala sam je najprimjerenijom sankcijom za određene zločine. A pošto sam bila mlada i odvažna, sve je bilo crno-bijelo."
„Da sam počela da se bavim time kako se osjećam dok gledam pogubljenja i da sam previše razmišljala o tome kakve emocije me obuzimaju, kako bih mogla da budem u stanju da se iznova vraćam u tu sobu, svakog sljedećeg mjeseca i svake naredne godine?"
Od 1924. godine, sva pogubljenja u Teksasu odigrala su se u malom gradu Hantsvil na istoku te države - tamo postoji sedam zatvora, uključujući Vols jedinicu, impozantnu viktorijansku zgradu u kojoj se nalazi prostorija za izvršenje smrtne kazne.
Vrhovni sud SAD je 1972. godine ukinuo smrtnu kaznu kao okrutnu i previše strogu sankciju, ali su samo nekoliko mjeseci kasnije, neke savezne države počele da mijenjaju statute da bi je ponovo uvele.
U Teksasu je smrtna kazna vraćena nepune dvije godine kasnije, a ubrzo potom prešlo se na smrtonosnu injekciju kao novi način pogubljenja. Čarli Bruks je 1982. godine bio prvi osuđenik koji je usmrćen upotrebom igle.
Hantsvil je zbog kriminala postao pošteno mjesto i stekao reputaciju svjetske prijestonice smrtne kazne. Poneki novinari, uglavnom iz Evrope, pisali su o osjećaju sveprisutnosti smrti u gradu, ali jasno je da su oni došli sa predrasuama i zadnjim namjerama.
Hantsvil je simpatično mjestašce, okruženo prelijepom šumom Pajni, usred religioznog i konzervativnog Juga. Crkve su na svakom koraku, lokalno stanovništvo je ljubazno.
Da provedete nekoliko dana u gradu, šanse su da ne biste ni saznali da se radi o mjestu na kom loš svijet ide Bogu na istinu.
Kakogod da zamišljate osobu koja je svjedok na pogubljenjima, Mišel Lajons se ne uklapa u tu zamisao.
Uz piva u sportskom baru Tajm aut (onoj vrsti rupe kakve viđamo po dokumentarcima o pucnjavi u nekom malom gradu u Americi), pričaće vam sve u 16 o bilo kojoj temi koja vam padne na pamet.
Inteligentna je i kultivisana, a rafalnom paljbom doskočica izvrgava ruglu britanski stereotip o Amerikancima koji ne znaju što je ironija. Ako ne dođete pripremljeni za kvalitetnu diskusiju, pokopaće vas.
Međutim, kada se dotakne uspomena iz prostorije za izvršenje smrtne kazne, drska samouvjerenost pretvara se u ranjivost i nije teško sagledati koliko je to iskustvo uzelo danak.
U toku 2000. godine, u Teksasu je izvršeno 40 pogubljenja, što je rekordno veliki broj za pojedinačnu saveznu državu za godinu dana, a istovremeno je skoro jednak broj kao u cijelom ostatku Amerike te godine.
Lajonsova je bila prisutna na 38 od tih 40, kao zatvorski izvještač za Hantsvil ajtem. Njena prividna nonšalantnost ogledala se u ravnodušnim zapisima u njenom dnevniku, ali bio je to samo način da se kratkoročno nosi sa tim.
„Danas kada gledam bilješke sa pogubljenja, jasno mi je da su mi neke stvari smetale. Sve strepnje i slutnje koje sam eventualno imala, gurnula sam u kofer u svojoj glavi, koji sam šutnula u ugao. Ta odumrlost me je štitila i omogućavala mi da nastavim dalje."
Dok čitate rane zapise u Mišelinom dnevniku, banalnosti su te koje privlače pažnju. Karl Hajzelbec Džunior, koji je ubio jedno dijete i njegovu majku, još uvijek je nosio naočari kada je pogubljen.
Beti Lu Bits, koja je sahranjivala muževe u bašti kao da su uginuli ljubimci, imala je malecna stopala. Tomas Mejson, koji je ubio majku i babu svoje supruge, ličio je na Mišelinog djeda.
„Posmatranje posljednjih trenutaka nečijeg života, dok im duša napušta tijelo, nikada ne postane banalno ili normalno. Međutim, u Teksasu je pogubljeno toliko kriminalaca da je postupak usavršen, a teatralnost iz njega uklonjena."
Ipak, Lajonsova nije olako shvatala svoj posao. A kada je 2001. godine počela da radi u kancelariji za odnose sa javnošću Odjeljenja za krivično pravosuđe Teksasa, zaduženja su je još više opteretila.
Zadatak joj je odjednom bio da obavještava ne samo Hantsvil, već ostatak SAD i čitav svijet, o tome što se dešava u prostoriji za izvršenje smrtne kazne u Teksasu.
Postupak pogubljenja opisuje kao posmatranje osobe koja tone u san, što je predstavljalo veliko razočaranje za porodice nekih žrtava.
Oni su smatrali da „Stara dobra varnica", tj. električna stolica, u kojoj je 361 zločinac usmrćen od 1924. do 1964. godine, pruža bolji pogled od manje teatralne smrtonosne injekcije.
Takođe je morala da izvještava o očajničkom preklinjanju za oproštaj, izmučenim izvinjenjima i bizarnim izjavama o nevinosti, kao i o citatima iz Biblije ili iz rok pjesama, pa čak i o ponekoj šali (Bili Hjuz se 2000. godine oprostio riječima: „ako plaćam dug društvu, sljeduju mi odbitak i refundacija").
Rijetko je mogla da čuje bijes, a samo jednom je čula zatvorenika kako jeca.
Čula bi zvuk osuđenikovog posljednjeg daha - kašljanja, roptanja ili krkljanja - dok sredstva iz injekcije djeluju i pluća kolabiraju, istiskujući vazduh kao iz meha.
A nakon što bi zatvorenik umro, gledala bi kako poprima ljubičastu boju.
Lajonsova je primala pisma i imejlove iz cijelog svijeta, od ljudi koji su osuđivali to što učestvuje u „ubistvima koje sponzoriše država".
Ponekad bi odgovorila, ljutito govoreći tim osobama da ne zabadaju nos u to što se dešava u Teksasu.
„Skoro cio svijet izvan Amerike smatrao je da je čudno što i dalje izvršavamo pogubljenja. Novinari iz Evrope često su koristili riječi ‚lišenje života' umjesto ‚pogubljenje'. Mislili su da ubijamo ljude."
Ponekad je dolazilo do cirkusa, kao na primjer kada je Geri Grejem pogubljen 2000. godine i svi svjetski mediji su se sjatili u Hantsvil.
Pored njih su se pojavili i Džesi Džekson, Bjanka Džeger, Novi crni panteri noseći kalašnjikove i članovi Kju Kluks Klana u punoj opremi.
Grejem je opljačkao 13 žrtava za manje od nedjelju dana, od kojih je dvije pretukao pištoljem, jednoj pucao u vrat, a jednu udario automobilom koji je od nje ukrao. Pohod je završio kidnapovanjem, pljačkanjem i silovanjem svoje posljednje žrtve.
Ništa od navedenog nije sporno, jer se Grejem izjasnio krivim po tačkama optužnice, osim što je porekao ubistvo na početku svog nasilnog divljanja. Mišel je smatrala da je bilo zaslužnijih primera za reklamu za pokret protiv smrtne kazne.
Međutim, dešavalo se i da posljednjim trenucima osuđenika prisustvuje samo nekoliko zaposlenih u zatvoru i jedan novinar Asošiejted presa.
Dok bi injekcija djelovala, nije bilo ni osuđenikovih ni žrtvinih bližnjih da vide kako osuđenik umire, a čak ni lokalne novine ponekad ne bi poslale novinara.
Država bi izvršavala konačni akt vrhunske birokratije usred Hantsvila, a da većina njegovih stanovnika ni ne zna da se on događa.
Osuđenici su u nekim slučajevima čekali na izvršenje smrtne kazne decenijama, tako da je neke od njih Lajonsova upoznala dobro, uključujući ubice, pa i ubice djece, kao i silovatelje.
Nijesu svi bili čudovišta, a nekoliko njih joj se i dopalo, čak je imala utisak da bi možda bili prijatelji da su se upoznali na slobodi.
Nakon što je 2002. godine pogubljen Napoleon Bizli, koji je imao samo 17 godina kada je ubio oca sudije saveznog suda, Mišel je plakala cijelim putem do kuće.
„Činilo mi se da Napoleon ne samo da ne bi ponovo počinio neki zločin, već i da je mogao da bude koristan član zajednice."
„Navijala sam da uspije sa žalbama, ali sam se osjećala krivom što se tako osjećam. Bio je to gnusan zločin, i da sam ja bila član porodice žrtve, apsolutno bih željela da Napoleon bude pogubljen.
Da li sam imala pravo da sažaljevam Napoleona, kada on nije meni ništa oduzeo?"
Kada je Lajonsova zatrudnila 2004. godine, sumnje i kolebanje su počeli da je muče, a maska smirenosti da nestaje.
Tada su, kaže, pogubljenja prestala da budu apstraktan pojam i počela je da ih doživljava veoma lično.
„Počela sam da se brinem da će moja beba čuti posljednje riječi zatvorenika, njihova bijedna izvinjenja, njihove očajničke tvrdnje o nevinosti, njihovo frfljanje i brektanje."
A onog trenutka kada se porodila, pogubljenja su postala nešto čega se užasava.
„Porodica žrtve je do tog trenutka već imala mnogo vremena da se nosi sa svojim gubitkom, dok su članovi porodice zatvorenika posmatrali voljenu osobu kako umire. Time su tek započinjali dugačko i teško putovanje."
„Ja sam kod kuće imala bebu za koju bih sve učinila, a te žene su gledale svoje bebe kako umiru. Čula sam majke kako jecaju, viču, lupaju u staklo, šutiraju zid."
Razmišljala je o tome kako „nema pobjednika, već svi izvlače deblji kraj".
„A ja sam morala da posmatram svu tu tugu, iznova i iznova."
Lajonsova je istrajala i izdržala još sedam godina, gledajući sa uznemirujućom smirenošću kako zatvorenici jedan za drugim idu u smrt.
Zatim je uslijedio gorak razlaz sa Odjeljenjem za krivično pravosuđe Teksasa, nakon kog je Lajonsova pobjedila u postupku povodom rodne diskriminacije.
Pored toga što je osjećala da joj je srce slomljeno, takođe se osjećala i izgubljeno, kao zatvorenik koji je pobjegao nakon izdržavanja dugačke kazne.
„Očekivala sam da ću poslije napuštanja zatvorskog sistema manje razmišljati o svemu što sam vidjela, ali desilo se upravo suprotno. Počela sam stalno da razmišljam o tome, kao da sam podigla poklopac Pandorine kutije, a nijesam mogla da ga vratim."
„Otvorila bih kesicu čipsa i osjetila miris prostorije za pogubljenja, ili bi me nešto na radiju podsjetilo na razgovor koji sam vodila sa nekim zatvorenikom svega nekoliko sati prije nego što je bio pogubljen. Ili bih ponovo vidjela izborane šake majke Rikija Makgina, prislonjene na staklo prostorije za pogubljenja, i istopila bih se u suzama."
Postoje pokazatelji da Teksas gubi interesovanje za smrtnu kaznu.
Posljednja velika anketa u toj državi, sprovedena 2013. godine, pokazala je da 74 odsto građana podržava smrtnu kaznu, tako da je malo vjerovatno da u skorije vrijeme bude ukinuta.
Sa druge strane, prošle godine je u Hantsvilu izvršeno sedam pogubljenja, isto kao i 2016. godine. To je daleko od rekordnih 40 u 2000. godini.
Međutim, iako smatra da je u Teksasu prečesto primjenjivana, Lajonsova je još uvijek pristalica smrtne kazne, barem kada su u pitanju najgori među najgorima.
A priznaje da je u Teksasu kriminal i dalje „gori i luđi" nego bilo gdje drugo u SAD.
Dok stoji među redovima krstova na groblju Džo Berd, simpatičnom komadu zemlje na kom su teksaški zatvorenici koje niko nije preuzeo sahranjivani već preko 150 godina, Lajonsova se pita koliko njih je videla kako umiru.
Međutim, pogubljenja kojih se sjeća ne muče je toliko koliko ona koja je zaboravila.
„Na ovim grobovima nema mnogo cvijeća", kaže. „A što o meni govori to što se ne sjećam nekih od tih ljudi, čija sam pogubljenja gledala? Možda zaslužuju da budu usamljeni i zaboravljeni. Ili je možda moj zadatak da ih se sjećam."
