VN: Opozicioni predstavnici ne odustaju od zahtjeva za otvaranje dijaloga o tehničkoj vladi. Za DPS to nije prihvatljivo. Kako vidite nastavak rada u Odboru?
DRECUN: Za nas koji to posmatramo sa strane dosta toga je nejasno, da ne kažem dosadno. Svakodnevno, besciljno, međusobno optuživanje stvara utisak sistemske konfuzije u kojoj nema pobjednika. Time opozicija ulazi u matricu koju vlast želi, i sama sebi nanosi štetu, jer se udaljava od suštine problema. Vladajuća koalicija neće prihvatiti tehničku vladu ukoliko to ne zatraži inostrani faktor. Opozicija to postavlja kao uslov “sine qua non” demokratskih izbora. A vrijeme ide neumitno. Ako opozicija do kraja insistira na tehničkoj vladi, a nje ne bude, onda sebe dovodi u poziciju da mora da bojkotuje naredne izbore. Naravno, to neće nasj ekirati vladajuću koaliciju, jer će se uvijek naći poneko iz opozicije da izađe na izbore i da im tako da legitimitet. Siguran sam da DPS nema nikakvu nelagodu zbog reakcije domaće javnosti. Oni to kontrolišu induktivnom metodom zvanom siguran glas.
VN: Gdje to griješi opozicija pa redovno gubi izbore?
DRECUN: Na DPS se puca iz istog oružja decenijama. Na to je DPS imun. Opozicija nema ništa novo već 20 godina, već samo ponavlja lopovi, lopovi i to je postalo zamorno, bolje reći sterilno. To niko više ne čuje i služi uglavnom kao kafanska razbibriga, ali i kao hrana za auto-autoritet samih opozicionara. Negativna kampanja nije ono što birač hoće. Birač hoće da bira, a ne da navija. Hoće ponudu, hoće da ga neka stranka uvjeri da će sjutra znati da vlada. Kad neka opoziciona stranka kaže da će ispraviti sve nepravde, povećati plate, podići penzije, zaposliti nezaposlene, to jako lijepo zvuči, ali birač odmah zna da to nije realno. A birač ima osjećaj za realno i uz to j e u strahu da ne izgubi i ono što ima. Generalno, opozicija mora da se bavi životom, a ne DPS-om i samo DPSom. Problem Crne Gore je što DPS, takav kakav je, nema kvalitetnu i konstruktivnu alternativu. A nema je zato što opozicija nije svjesna da je njen krojač upravo DPS.
VN: Šta to kroji DPS?
DRECUN: DPS kroji ambijent koji od opozicionara izvlači ono najgore i onda više nije bitan kvalitet vlasti, već u pr-
vi plan dolazi neartikulisanost i nezrelost opozicije. U Budvi se, recimo, pojavi jedan opozicioni čovjek, mislim na Carevića, koji konačno pokaže da zna što hoće, da ima petlju, da umije dabude domaćin, ali ga odmah sasijeca upravo opozicija. To su loše poruke građanima. DPS sigruno ima unutrašnjih problema, i uvijek ih je i imao, ali su, njihov lider i njegovi saradnici, dovoljno mudri da spolja izgleda sve tvrdo zapakovano. Oni znaju politički zanat. Naši opozicionari nemaju potrebnu državničku širinu. Samo gledaju kako će jedan drugome zabiti klip u točkove. I to narod dobro vidi. Posljednju ozbiljnu šansu opozicija je imala kad je Lekić bio kandidat za predsjednika, bez obzira na poraz, ali su lideri opozicije, koji su podržali Lekića, odmah vidjeli da im prijeti opasnost od njega i, uz nesebičnu pomoć DPS-a, sveli ga na nivo kultumo-literame zajednice kojoj su se čak i podsmijavali raznim šatorskim imitacijama.
VN: Vjerujete li da je moguće postići kompromis oko novih rješenja po kojima će biti organizovani naredni parlamentarni izbori?
DRECUN: Ako dogovora ne bude, biće kako je bilo, i svi će biti zadovoljni. Vlast, jer je ostala vlast, a opozicija jer je ostala opozicija. Stranci to ovako gledaju: imali smo jednu tehničku vladu prije tri godine, koja se nije proslavila. Čak je ta vlada nečinjenjem nanijela štetu, jer je za vrijeme njenog trajanja sve u ekonomiji stalo. Te zakulisne igre o startnim pozicijama uoči izbora nijesu najjasnije ni strancima, a kamoli prosječnom biraču, koji vidi da opozicioni saveznici, čim se dočepaju malo vlasti, postaju ljuti politički neprijatelji. Ako uopšte dođe do kompromisa, znajte da se umiješao strani faktor. Nažalost, premise djelovanja međunarodne zajednice ne poznaje mnogo naših opozicionih političara, pa se vrlo često njihovi stavovi kreću od euforije i oduševljenja porukama koje stižu, do kasnijeg žestokog verbalnog kritikovanja istih institucija i aktera, često vrlo nediplomatskog.
VN: Na koje međunarodne faktore opozicija računa?
DRECUN: Lideri opozicije misle da su nametnuli svoj stav Briselu i Vašingtonu ako tamo ocrne Đukanovića ili Markovića, a njihovi domaćini to oćute. Oni ne shvataju da Brisel i Vašington gledaju to drugim očima. Da napravim paralelu sa dijalogom Entonija Idna i Čerčila, kada je Idn pitao Čerčila kako može da podrži komuniste u Jugoslaviji poslije rata, ovaj mu je odgovorio retoričkim pitanjem: A hoćete li Vi da živite tamo, gospodine I d n ? Tako je i danas. DPS je na kursu spoljne politike EU i SAD, i sa njima ni E U n i SAD nemaju neizvjesnosti. Strance ne interesuje kvalitet našeg života, već stepen pouzdanosti onoga ko vrši vlast. Kako stvari stoje danas, samo bi Rusi ja voljela da se promijeni vlast u Crnoj Gori, a to je premalo za ozbiljnu političku ofanzivu, uz sav respekt prema velikoj Rusiji. Opozicija ako želi da bude partner Zapada, mora imati minimum jedinstven stav o NATO, o Kosovu i o državno-pravnom statusu Crne Gore, a to je zasad nemoguće.
VN: Opozicija se poziva na međunarodnu zajednicu i očekuju “pritisak” na DPS i oko zahtjeva za tehničku vladu…
DRECUN: Jednom data šansa pod pritiskom stranog elementa nije dala dobre rezultate. Mislim čak daje opozicijaimalaviše štete nego koristi od prelazne vlade. Postavlja se logičko pitanje, kako se to može sa DPS-om godinu dana u vladi, a ne može još makar dvije, pa da imamo stabilnu vladu. DPS poziva srpske stranke da uđu u vladu, evo, barem posljednjih šest godina, a taj poziv povremeno pojačava i Vučić, dopjevan Dačićem, pa opet neko svojim političkim interesom drži oko 30 odsto građana Crne Gore na marginama političkog života. Analizom tradicionalno srpskih biračkih mjesta vidjećete da je DPS ojačao upravo u tim sredinama. Nekad je u selu Vinići Narodna stranka dobijala 47 od 47, a danas je DPS tamo većinski nadmoćan. Ima takvih primjera mnogo.
VN: A šta ako ipak bude tehničke vlade?
DRECUN: Poslije svakih izbora jedan broj birača opozicije se zapita što dobija glasanjem za opoziciju. Teško je biti opozicija četvrt vijeka. Glasač opozicije koji danas ima 45 godina počeo je da glasa opoziciju prije nekih 25 godina. Danas vjerovatno ima djecu sa pravom glasa koja ga pitaju kako sjutra da glasaju. Kakav odgovor može dati taj opozicioni roditelj svome djetetu, a da ga na rastuži. Zar da mu kaže sine ili kćeri, budi i ti opozicija sljedećih 25 godina. Lideri opozicije moraju da shvate da mladost ne voli vječne gubitnike, bez obzira što mladost voli da prkosi. Ono u što sam potpuno siguran je i kad bi se napravila ta tehnička vlada, rezultat bi bio isti kao i da nije napravljena. DPS zasad nema nijedan razlog da prihvati tehničku vladu, ali ne znači da neće u jednom trenutku iznenaditi opoziciju nekom inicijativom.
VN: Šta bi bila mjera kompromisa u slučaju da vlast ostane čvrsta pri stavu da neće tehničku vladu?
DRECUN: Nema kompromisa ukoliko se nastupa sa uzmi ili ostavi stavovima. Opozicija treba da uđe u sva moguća skupštinska tijela i komisije i potkomisije i odbore i paradobore i da što više postavlja pitanja i da što više nudi rj ešenja, da što više širi svoj uticaj, da što više ograničava uticaj vlasti, da sebe predstavi kao dio rješenja, a ne kao problem. Iskustvo Narodne stranke nekad i danas SDP-a je velika i besplatna pouka. SDP je prije tri godine kontrolisao dvije trećine budžeta Crne Gore, da bi mu danas mršavi nivo izbornog cenzusa bio smisao postojanja.
VN: Kako Vam, s obzirom na Vaše političko iskustvo, danas izgleda opoziciona scena u Crnoj Gori?
DRECUN: Dan-danas često čujem komentare kako je Crna Gora nekad imala opoziciju koja je bila ponos parlamentarizma i van granica Crne Gore. Narodna sloga je bila kruna i neprevaziđeni standard opozicionog djelovanja. I kao poražena, uspjela je da pocijepa tada složni DPS. Kakva nam je danas opozicija najbolje govore posljednji predsjednički izbori. Kandidat opozicije je izabran u zadnjem trenutku. Dobar kandidat, čist kao suza, stručan, doduše malo manje decibelan od prosječnog opozicionara, ali dovoljno jasan u svojim iskazima. Verbalno podržan od svih lidera i paralidera. Slogan mu je bio “DA, MOŽEMO ZAJEDNO”. Zarez je bio poslije DA, što znači da je taj slogan zamišljen kao odgovor na pitanje “Da li možete zajedno” Reklo bi se idealno, promišljeno, mudro. Međutim, šta vidimo u njegovoj kampanji? Bolje reći šta ne vidimo. Ne vidimo nijednog lidera opozicije na mitinzima da podrži svog kandidata. Vidimo da slogan opozicionog kandidata “DA, možemo zajedno” u stvari znači NE, mi ne možemo zajedno! Građanin to vidi i razočaran ostaje kući, ili križa listić, ili iz inata glasa kandidata vlasti.
VN: Mislite, dakle, da su problem opozicioni lideri?
DRECUN: Da, eto jedan od lidera opozicije je rekao da će podnijeti ostavku ako mu stranka ne bude najjača poslije DPSa, i naravno, stranka mu nije bila ni peta po snazi, ali on je i danas lider koji uči birače kako treba on da ih vodi, a pritom je tu svoju stranku pocijepao na dvije još manje. Jedna mala stranka još nije ni onjušila parlament, a već je došlo do velike krize na njenom vrhu. To su sve loše poruke građanima. Lideri opozicije koji se svađaju samo se trude da dokažu da oni nijesu krivi, a ne shvataju da narod te argumente ne želi da čuje. Narod samo zna i vidi da mu nije dobro, pa kao naš legendarni bokser Šćepo, koji izražavajući nedoumicu kako je to on bolji u meču, a oba oka mu zatvorena, zamoli Gojka trenera da pripazi na sudiju jer njemu neko naprosto razvali nos. Eto to je danas opozicija. Umjesto da bude rješenje Crne Gore, ona je problem Crne Gore, zato što ne može da bude prihvatljiva alternativa. Tvrdim odgovorno, kad bi ona nekadašnja Narodna sloga danas izašla na izbore, u današnjim uslovima, počistila bi DPS sa političke scene.
VN: Kako gledate na izmjene Poslovnika Skupštine koje se odnose na sankcije prema poslanicima koji bojkotuju rad parlamenta?
DRECUN: Narod je poslodavac poslanicima. On im daje posao, platu, kola, putovanja, šofere, brisele, strazbure, vašingtone… jednom riječju, daje im mnogo. Narod zauzvrat traži nešto. Smatram da je bojkot izraz nemoći. Pa vlast je sve bitno završila u vrijeme bojkota opozicije. Bojkot je direktna pomoć vladajućoj koaliciji. Zato opozicija nema podršku za bojkot parlamenta ni od stranog faktora. Posao poslanika je da javno iznese svoj stav u Skupštini, i da glasa za ili protiv predloga. Nije fer ne raditi ništa, a primati zaradu koju građanin može samo da sanja. Zamislite kako se osjeća čovjek sa zaradom od 350 eura kad njegov kandidat prima 2.000 eura, a sjedi kući i ne obavlja posao koji mu je ovaj delegirao. Zato podržavam sankcije za nerad, jer je to interes građana.
