Završio je 1914. bogosloviju na Halki, a doktorirao na temi „Τα προανακρούσματα του Βουλγαρικού σχίσματος”. Za prezvitera rukopoložen 1916, potom arhimandrit, upravitelj vjerske škole, predavač bogoslovlja.
Hirotonisan 1947. za episkopa i postavljen za mitropolita ostrva Kos (Μητροπολίτης Κώου), ujedno, do 1950. i egzarh Vaseljenskoga Patrijarha za mitropoliju ostrva Leros (Πατριαρχικός Έξαρχος στη Μητρόπολη Λέρου). Od 1967. do upokojenja titularni mitropolit Mesembrije.
Visokopreosvećeni Emanuil autor je i knjige „Istorija Crkve od epohe Svetih Apostola sve do naših vremena” („Ιστορία της Εκκλησίας από της εποχής των Αγίων Αποστόλων μέχρι των καθ' ημάς χρόνων”). Štampana je 1939. u Atini.
U to vrijeme, iako je autokefalna Mitropolija crnogorska – Crnogorska pravoslavna crkva de facto „ukinuta”, njezino postojanje se retrospektivno nije ignorisalo kao u novija vremena – što svjesno, što iz neznanja.
No, razloge ljutnje za „negiranje” ili nepoznavanje naše crkvene istorije ne možemo pripisivati drugima, bez obzira na njihove motive, jer se čitav vijek u Crnoj Gori ova tema uopšte nije valjano istoriografski istraživala. Dokaz tome je i ova knjiga kir Emanuila, koju, poput prethodno stotine drugih crkvenih izvora i kvalifikovanih istoriografskih djela, sada prvi put predstavljam javnosti Crne Gore…
Učeni bogoslov Emanuil u knjizi donosi nekoliko poznatih činjenica o obnavljanju autokefalije Crkve u Crnoj Gori, nakon što je 1766. samoupravna Pećka arhiepiskopija arondirana – priključena Vaseljenskoj patrijaršiji.
No, uzevši u obzir da je i sâm klirik Vaseljenske patrijaršije, dr Emanuil Karpatios precizira da je autokefalija naše Crkve, kako kaže – zvanično – priznata 1882. godine!
Da se to, prećutno, tj. nezvanično, desilo i ranije – poznato nam je...
Podatak o zvaničnome priznavanju crnogorske autokefalije 1882. godine je logičan – jer u to vrijeme, u godinama neposredno nakon Veljega rata (1876-1878), i Otomanska carevina priznaje nezavisnost Knjaževine Crne Gore, uspostavljaju se diplomatski odnosi.
Knjaz Nikola I Petrović-Njegoš 1883. gostuje u Carigradu, ne samo kod Sultana, nego i na Fanaru – kod vaseljenskoga patrijarha Joakima III ( Ἰωακεὶμ Γ΄) Devedzisa i Svetoga Sinoda Vaseljenske patrijaršije.
Kir Emanuil, dakle, u osvrtu na autokefalnu Crkvu Crne Gore u svojoj knjizi (str. 167), između ostaloga, piše:
„Međutim, od 1766. godine, kada je Pećka arhiepiskopija ukinuta, Crnogorci su imali faktičku crkvenu – nezavisnost. Zvanično je priznata za autokefalnu Crkva Crne Gore tek 1882. godine”.
U originalu:
„Από τοϋ 1766 δμως, δτε κατηργήθη ή Αρχιεπισκοπή Πεκίου, οί Μαυροβουνιοι de facto είχον εκκλησια - στικήν άνεξαρτησίαν. Επισήμως δμως νεγνωρίσθη τό Αύτοκέφαλον της Εκκλησίας Μαυροβουνίου μόλις τφ 1882”.
Autokefalnu Crkvu Crne Gore pominje Emanuil Karpatios na još jednome mjestu u knjizi (str. 191), da je „bivša” – jer je, nama je poznato, na nekanonski način pripojena novoustrojenoj i tomosom Vaseljenske patrijaršije iz 1922. odobrenoj Autokefalnoj ujedinjenoj pravoslavnoj srpskoj crkvi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – od 1929. do danas nazvanoj: SPC…
