Žene se danas, poslije vjekova borbe kroz istoriju, i dalje bore za svoja prava. Kako je pošela ta borba i kako je napredovala?
Muškarci su ranije smatrali, u nekim kulturama i dalje smatraju, da su žene na ovoj planeti iz nekoliko razloga, a najviše isključivo kao njihova podrška, odnosno da im služe. Smatrali su da one trebaju da kuvaju, čiste i brinu o muževima i djeci. Smatrali su da žene trebaju da oblače ''ženstvenu odjeću'', što je u prošlosti podrazumijevalo dugačke haljine sa čvrsto stegnutim korsetima. Nije bilo važno to što žene zbog toga nijesu mogle da se kreću, samo je bilo važno da izgledaju lijepo. Nije dolazilo u obzir da imaju posao, niti da se bave sportom, da glasaju, a kamo li da vode državu i učestvuju u politici i važnim odlukama. Zato su žene odlučile da se bore za svoja prava.
Počelo je tako što su Elizabeth Stanton i Lucretia Mott napisale Deklaraciju o jednakosti ljudskih prava. Deklaracija je predstavljena na Konferenciji za aboliciju u Njujorku 1848. godine i potpisalo ju je stotinu muškaraca i žena. Kada su napisale ovu Deklaraciju, važila je samo za bjelkinje. Borba za prava crnaca odnosno žena crnkinja je potpuno druga priča. Za prava crnkinja borila se Soujourner Truth. Rođena je na plantažama robova u Njujorku. Imala je sina i ćerku. Kada je rodila ćerku odlučila je da sa njom pobjegne sa farme. Otišla je na sud da pokuša da uzme svog sina od čovjeka koji je bio robovlasnik. Ona je prva žena koja je uspjela da dobije ovakav slučaj protiv bjelca. Sa 70 godina održala je čuveni govor na mitingu za prava žena.
Nakon toga žene su se borile za pravo da se školuju i budu ravnopravni članovi društva. U borbi za školovanje najpoznatija je bila Olympe de Gourges. U Francuskoj je uveden zakon da se svi trebaju tretirati jednako, ali taj zakon važio je samo za muškarce, dok se Olympe nije usprotivila tome i širila svoje mišljenje da žene trebaju da imaju pravo da rade i da se školuju. Zbog toga je obezglavljena. Njenu borbu nastavila je Britanka Mary Wollstorecraft koja je napisala dvije knjige i držala mnogo javnih govora i do kraja 1800ih žene su imale pravo da rade i da se školuju – u jednom dijelu svijeta.
U Pakistanu i mnogim drugim zemljama žene nijesu mogle da se školuju i neke ne mogu ni danas. Tome se protivila javno Malala Jusafazoni, naša savremenica. Ona je objavila svoje mišljenje na internetu i mnogo ljudi je to vidjelo. Dobila je poziv za intervju u jednoj emisiji što je izazvalo veliku pažnju javnosti širom svijeta. Nakon povratka u Pakistan grupa ljudi ju je opkolila i pucali su joj u glavu. Morala je da se vrati u SAD na operaciju. Preživjela je i 2013. godine je prebačena je u školu u SAD odakle je nastavila da drži govore i bori se za prava djevojčica u Pakistanu za što je dobila Nobelovu nagradu za mir i postala najmlađa osoba koja je osvojila Nobelovu nagradu.
Pravo glasa za žene je došlo nakon što su žene počele da se školuju i rade. To je prva postigla Kejt Šepard. Jednog dana je ustala i objavila da ženama treba biti dozvoljeno da glasaju i izražavaju svoje mišljenje. Kejt i njene prijateljice skupile su toliko potpisa na peticiji da su morale da spajaju listove papira ljepljivom trakom i uvijaju ih u dugačak svitak. Zakonodavci su ostali bez riječi. Zahvaljujući njoj Novi Zeland je postala prva država na svijetu u kojoj su žene dobile pravo glasa 1893. godine. Za njim Australija 1902. godine.
Žene u Crnoj Gori su dobile pravo glasa 12. avgusta 1945. godine nakon Drugog svjetskog rata u velikoj reformi društva koja je uslijedila. U ovoj borbi insistiralo se na jednakosti i porodica je smatrana osnovnom jedinicom društva, a u okviru nje žena je imala ravnopravnu ulogu. Organizacija koja je mnogo pomogla za borbu za ženska prava bilo je ''Anti-fašističko vijeće žena''. Među istaknutim ženama u Crnoj Gori tog vremena izdvajam Stanu Tomašević koja je bila partizanka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe, a nakon rata prva žena ambasador Jugoslavije.
Država koja je zadnja dala ženama pravo glasa je Saudijska arabija 2015. godine.
Ono što ne piše u mojim knjigama o ženskoj istoriji su imena anonimnih žena širom svijeta koje su se borile u porodicama, u malim gradovima i selima. Danas nakon toliko godina položaj žena je mnogo bolji ali i dalje nepravedan u odnosu na muškarce. Kroz ove podatke zaključila sam da žene mogu i trebaju biti veoma uporne ako to žele i da mogu biti odlučnije nego što se čine.
Emili Vučinić VII-4, OŠ "Sutjeska" Podgorica
Tekst je objavljen i na portalu cosmofeminism uz najavu: "Esej prenosimo u cjelosti, jer ovakav kakav je, ovaj tekst je savršen."
Fotografija i ilustracija: Emili Vučinić
