„Na žalost živim u malom gradu gdje je svako izgleda pozvan da komentariše tuđ život. I ne samo što komentarišu već i često dodaju detalje. Dok se ne izgradim u ličnost kakvu želim i dok ne napustim Crnu Goru jednostavno ne želim da razgovaram o tome da sam u fazonu“ – objašnjava zašto ne govori javno da je lezbejka.
Smatra da će tek kada bude napustila državu, a to će biti narednih sedmica, i prekine vezu sa porodicom u kojoj je odrastala, živjeti život kakav trenutno sanja. Uskoro ide u inostranstvo sa djevojkom koju je upoznala u Crnoj Gori ali koja je strankinja i koja ju je ohrabrila da zajedno grade život negdje dalje od okova patrijahata koji ih sputavaju ovdje.
Dok je odrastala, ali i danas, znala je da kod nas postoje mjesta okupljanja zajednice, kao i lokali koji su gej frendli. Međutim nikada nije odlazila tamo. Jednostavno to je ne privlači jer ima krug prijatelja koji znaju za nju i to joj je dovoljno.
Kaže da joj se osim takvih mjesta ne sviđa ni rad nekih iz zajednice jer svojim djelovanjem, smatra Primorka, iskorišćavaju članove i dodaju so na ranu onima koji još uvijek nisu autovani, to jeste nisu drugima rekli za svoju seksualnu ili rodnu orijentaciju. Njihovo djelovanje posmatra kao peckanje tradicije i sistema koji postoji vjekovima.
„Oduvijek sam znala da sam drugačija. Da jednostavno ne pripadam ovdje. Nisam razmišljala kao većina, nije me čak privlačilo ono što je privlačilo druge u mom okruženju. Prihvatila sam sebe sa nekih 18 godina i to nakon velike borbe. Nije lako prihvatiti seksualnu orijentaciju kada na televiziji govore da je to bolest, u crkvi da se radi o đavoljoj raboti i slično“ – nastavlja svoju životnu priču.
Ono što ju je zbunjivalo bila je mržnja, snažna homofobija koju je osjećala i vidjela na svakom koraku. Najteži korak bilo je prihvatanje sebe. Osim mržnje okoline prema zajednici kojoj pripada. morala je da se nosi i sa nasiljem u porodici. Kaže da joj je otac pokazao kako muškarci ne treba da se ophode prema ženama.
„Imam potrebu da zaštitim skoro svaku ženu na svijetu. Zato sam pažljiva prema ženama a posebno prema partnerkama kada sam u vezi. Uvijek sam svaku ženu u svom životu tretirala kao kraljicu. Tako je i sada“ – sa osmjehom priča Primorka.
Trenutno je u dugoj vezi sa djevojkom koja je strankinja ali živi u Crnoj Gori. Lijepo im je jer su zaljubljene, vole se i srećne su jer imaju jedna drugu. Dodaje da najviše voli kada je u vezi, da tada uživa u životu, posvećena je partnerki sa kojom je. Zejdno, uskoro odlaze odavde i nadaju se da će to biti odluka za cijeli život.
Dok razgovaramo ona radi retrospektivu svog života. Studiranje pamti kao lijep period svog života jer je na fakultetu upoznala sebi slične. Imali su svoju malu grupu u kojoj su dijelili mišljenja i bili podrška jedni drugima. Prisjeća se i svojih prvih autovanja, jer svaki put je morala nekoj novoj osobi da govori da je lezbejka. Neki su imali razumijevanja a neki su zauvijek prekinuli niti koje su ih povezivale sa njom.
„Moj strejt drug se na informaciju da volim žene nasmijao i rekao da mu je laknulo jer sada zajedno možemo da muvamo. On mi je dao hrabrost da nastavim da otvoreno govorim onima koji su mi bliski o mojoj seksualnoj orijentaciji“ – otkriva detalje svojih prvih koraka nakon suočavanja sa sobom.
Dodaje da je prvo testirala ljude sa pričom o LGBTIQ zajednici. Tek kada bi od njih čula „briga me šta rade samo da meni ne ispiraju glavu“ nastavila bi da im govori o svojoj seksualnoj orijentaciji. Ipak najveće razočaranje došlo je od njene najbolje drugarice.
„Sjećam se da smo sjedjele za istim stolom kada sam joj rekla. Ustala je od stola i obećala da neće nikome reći ali da ne želi više da se družimo“ – prisjeća se gorkog iskustva sa do tada najboljom drugaricom i osobom koja joj je bila važna u životu. Njena porodica ne zna za njenu seksualnu orijentaciju jer im nikada nije rekla. Nije željela, jer zna da nisu spremni da to prihvate. Još uvijek negativno komentarišu informacije iz medija koje se tiču zajednice kojoj pripada. Misli da bi njena majka prihvatila činjenicu da je ona lezbejka ali da bi bila razočarana zbog unuka.
„Ja sam svjesna da i dalje mogu imati dijete. Ne na način na koji to moja majka očekuje ali se mogu ostvariti u ulozi majke. I želim to. Ja sam idealistkinja koja vjeruje da i partnerka i ja zajedno možemo stvoriti dijete“ – govori Primorka o svojim dalekim planovima.
Priča o djeci joj skreće misli ka našim tradicionalnim većinskim porodicama u kojima odrasli ostaju da žive sa svojim roditeljima. Nekoliko generacija pod istim krovom. Razmišljajući o tome kaže da je država ta koja nas pravi nesretnima.
„Finansijska nestabilnost dovodi do toga da rijetko ko razmišlja da se osamostali. Ko danas može sa prosječnom platom da priušti sebi da iznajmi stan i živi normalnim životom?“ – postavlja pitanje na koje još uvijek nije uspjela da odgovori.
Zbog finansijske nesigurnosti i dalje bira da živi u porodici iako od ukućana i dalje čuje da članove zajednice kojoj i sama pripada treba „pobit, posjeć“.
Osim grupi sa fakulteta u kojoj se osjećala prihvaćeno i sigurno, duguje mnogo i internet prostoru gdje je pravila prve korake ka otkrivanju svoje seksualne orijentacije i prihvatanju sebe kao lezbejke. Razni LGBTIQ forumi su joj pomogli da se prvi put susretne sa, kako kaže „mojima“.
„Stidljivo sam ispitivala ljude o njihovoj seskualnoj orijentaciji. Bila sam radoznala da saznam mnoge stvari koje su me interesovala, koje nisam znala. Taj kanal me ohrabrio i dao mi snagu. Tu sam dobijala nadu da je moguće da se autujem. Da će sve biti dobro!“ – objašnjaba Primorka.
Međutim za one koji se još nisu odlučili za korak autovanja i otvorenog razgovora oči u oči sa drugima o seksualnoj orijentaciji, ima savjet da to učine oprezno. Preporučuje testiranje okoline sa pitanjima o LGBTIQ zajednici, mogućim situacijama i slično.
„Smatram da sam javno autovana da bih bila na stubu srama. To ne želim. Mislim da je potrebno da prođe makar nekoliko generacija da bi došli do prihvatanja našeg načina života i otvorenosti za nas. Raduje me to što mogu da vidim da srednjoškolce nije mnogo briga o tome da li je neko strejt ili nije“ – dijeli neka od svojih zapažanja.
Ipak dodaje da iako su srednjoškolci otvoreni da i tu postoji barijera. Naime, kako kaže ukoliko neko kaže pojedinačno da je OK sa tim da je neko pripadnik LGBTIQ populacije da će biti osuđen i etiketiran od strane ostatka grupe.
„Generacije koje stasavaju su laganije i otvorenije za razgovor o LGBTIQ pravima ali samo individualno. Grupe su te koje i dalje ne dozvoljavaju odstupanje“ – završava razgovor svojim ni optimističnim ni pesimističnim razmišljanjem.
Kristina Ćetković
Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.
