Narodni vidari izliječili više od 2.000 crnogorskih junaka

Dugogodišnji direktor kolašinskog Centra za kulturu i čuvar kulturnog nasljeđa grada na Tari Branislav Jeknić prikupio je građu za knjigu o Kolašinu, za period od 1878. godine, kada je ova varošica pripala Crnoj Gori, do 1918. godine i gubitka državnosti. Jedan dokument mu je privukao posebnu pažnju i podstakao ga na dodatno istraživanje.
Objavljeno: 17. 11. 2019 - 13:38 Promjenite veličinu teksta: A A A

To je priča o Kolašincima Đuru Bulatoviću, perjaniku knjaza Nikole i njegovom ocu Radovanu, narodnim vidarima tog vremena, kao i o Đurovom sinu Stevanu, kojeg su u gradu na Tari znali kao doktora Stevana. Riječ je o porodici čije su tri generacije vidale i liječile crnogorske ranjenike i junake.

“Đuro Bulatović stari ratnik sa Grahovca, narodni vidar i perjanik u 75. godini života zamolio je tadašnje narodne vlasti da mu se za dugogodišnje služenje domovini da penzija. Dokument je upućen Oblasnoj upravi u Kolašinu 12. marta 1911. godine, a u Đurovoj molbi se navodi da je u toku 30 godina stalnog liječenja sa znanjem i odobrenjem gospodara i visoke crnogorske Vlade izliječio sa svojim ocem više od 2.000 crnogorskih hrabrih junaka koji su dobijali rane, kako se navodi u njegovom dopisu, od neprijatelja iz pušaka. Starina navodi da će sve to posvjedočiti i oni koje je liječio, ali da ih neće sve navoditi, osim nekoliko junaka”, priča za Vikend novine Jeknić i dodaje da je Đuro u pismu nabrojao sve sama zvučna imena, vojvode, oficire i barjaktare tog vremena.

On je posebnu pažnju obratio na Đurov način obraćanja državnim institucijama, koji svjedoči o poštovanju koje je iskazivao prema administrativnom ustrojstvu.

“Ovo sam samo napisao nekoliko poimenice koje sam liječio, a tako sam u sve bojeve bio ratoborac liječnik u ono vrijeme, za koje mi je obećano da mi se da penzija i krst V stepena Danilovog reda. Uljudno molim tu Oblasnu upravu da bi ovu moju molbu potkrijepila i sprovela onome koji ima pravo traženo riješiti, jer mislim da bi bilo grehota, da ja ostanem zaboravljen, a prema gornjemu vidjeće naša Vlada da sam učinio dosta usluga domovini, može se reći i vidjeti na gornje osnove u ono vrijeme više nego danas i jedan diplomirani ljekar u kojem vremenu te je ljekarske pomoći nuždovala ranjena crnogorska vojska, u kojoj sam se i ja kao ljekar i hrabar vojnik pokazao. Ostajem u nadi da će me komandant Vlade uzveseliti pod starost u mojoj 75 godini, moga života, koje sam vjerno služio domovinu”, napisao je između ostalog Đuro u to vrijeme.

Samo letimičan pogled, kako Jeknić navodi, na imena navedena u molbi kao što su vojvoda Vrbica, Drago Petrović (iz njega sam izvadio zrno pošto su ga Iličkovići liječili), serdar Mileta Rašović, stotinaši Živko Nastić i Rade Tomović, kom. Lazar Bošković i Vukalica Drašković, barjaktari Vasilj Vuković, Adžija Mićov i Đoko Janketić, oficiri Ćića Vujisić i Radoje Jauković, sve istaknuti junaci, koji su učestvovali u bojevima sa Turcima na Grahovcu, Kolašinu, Veljem ratu i Morači. Jeknić navodi da je najveći broj pomenutih junaka iz Uskoka, Drobnjaka, Rovaca i Morače.

“Svaki istraživač bi se tako i zapitao ko je Đuro Bulatović, ko mu je bio otac. Porodica koja je u dvije generacije vidala i liječila crnogorske ranjenike i junake gotovo 100 godina. Rovčani Đuro i otac mu Radovan, učesnici su boja na Grahovcu 1858. godine, a kao nagradu u toj bici 11 rovačkih porodica preselile su se iz Rovaca u Drobnjak, u periodu od 1859. do 1865. godine. U Donji Timar su doselili Bulatovići (Bulići, Nikići, Ćatovići, Radojevići i Boškovići). Među tim porodicama bio je Đurov otac Radovan, koji je prema protokolu dacija (poreska knjiga) Kapetanije Uskočke za 1864. godine upisan kao Radovan Bulić (Bulatović), sa pet rala oranice, 20 kosa livade, 50 brava, devet govedi i šest pčela”, objašnjava Jeknić.

O Đurovom ocu Radovanu, tokom istraživanja, Jeknić nije naišao na druge podatke. Đuro je rođen u Rovcima 1836. godine i nosilac je jubilarne grahovske medalje i učesnik proslave povodom 50 godina od čuvene bitke, koja je održana na Cetinju, 1908. godine.

“Na proslavi je bio u sastavu veterana Nikšićke brigade, bio je narodni vidar koji je svoje znanje i vještine naučio upravo od oca Radovana. Prema porodičnim predanjima bio je i perjanik knjaza Nikole. Nema tačnih podataka kad je došao u Kolašin, najvjerovatnije poslije 1900. godine, jer se u to vrijeme u gradu doselio njegov sin Stevan. No Đuro se pominje u dokumentima i oko jednog događaja koji se dogodio u toku 1905. godine. U telegramu koji je kolašinski ljekar Sadik Strinić uputio iz Kolašina načelniku Sanitetskog odjeljenja na Cetinju 3. novembra 1905. godine, navodi se da je Đuro operisao jednu babu Dragunu Šćepanović, iz Rovaca od lipoma na vratu, te da je starica umrla tri minuta nakon operacije”, ispričao je Jeknić.

Đuro je imao i sina Stevana, kako navodi Jeknić koji je u Kolašinu ostao upamćen kao Stevan doktor, dok su Đuro i Radovan bili narodni vidari.

“Stevan se u Kolašinu pominje u toku 1900. godine, kada je postavljen za varoškog bolničara. Završio je jednogodišnji kurs za bolničare 1899. godine u cetinjskoj bolnici Danilo I. Bio je bolničar, sanitetski narednik, u vojnoj bolnici IV divizijeske oblasti na Brezi od 1911. do 1916. godine. Zarobljen je i interniran u Mađarsku. Nakon 1925. završio je zubno-tehničku školu i radio kao samostalni zubar, sve do penzionisanja 1936. godine. Imao je privatnu zubarsku ordinaciju u svojoj kući, koja se nalazila u samoj blizini današnje Crkve Sv. Dimitrije. Narod ga je zvao doktor Stevan”, objasnio je Jeknić.

Đurovi potomci su, prema Jeknićevim riječima, ispričali da je Đura upravo kralj Nikola oslobodio “robije” zbog nemilog ishoda operacije starice iz Rovaca. Jeknić još navodi da je Đuro bio dobar prijatelj sa kraljem Nikolom, te da je kad god je kralj išao u Italiju za namještaj, Đura vodio sa sobom. Tako je, kažu Đuro, istim namještajem kakav je kralj kupovao i sam opremao svoju kuću u Kolašinu. Od te kuće blizu, koja je među najstarijima u gradu, ostale su danas samo ruševine.

Jekniću su potomci Đurovi prepričali i susret Đurov sa knjazom nakon neuspješne operacije. Knjaz Nikola je navodno pozvao Đura i upitao ga “Šta to uradi Đuro i šta ćemo sad” našta je Đuro odgovorio da je prije operacije tražio od rodbine starice Šćepanović da potpišu da ne odgovara ako joj se nešto desi jer je operacija teška. Knjaz Nikola je rekao da se nikad više ne smije baviti tim poslom i oslobodio Đura bilo ikakve krivice.

Komentari: 0

Novi komentar