Film – saveznik u borbi za ljudska prava

Regionalni autori daju snažan doprinos razvoju filmova koji tretiraju ljudska prava, kao i filmova koji se bave temama suočavanja sa prošlošću jer na taj način informišu istorijskim događajima i oblikuju kolektivnu svijest društva.
Objavljeno: 13. 12. 2019 - 18:12 Promjenite veličinu teksta: A A A

To je saopšteno na panel diskusiji “Film se suočava s proslošću”, koju je organizovao Centar za građansko obrazovanje (CGO), u saradnji sa u saradnji sa ForumZfD.

Dramaturškinja i programska direktorka ForumZfD-a, Nataša Govedarica, kazala je da je fenomen festivala filmova o ljudskim pravima relativno mlad.

“Sredinom 90-tih, velike, primarno ljudskopravaške, organizacije počinju sa ustanovljenjem festivala o ljudskim pravima, da bi to kasnije doživjelo ekspanziju. Uspostavljanje ove prakse otvorilo je niz pitanja, odnosno šta čini jedan film, kako bi bio prepoznat kao film o ljudskim pravima, kao i kako selektovati ovakve filmove”, pojasnila je Govedarica.

Ona je ocijenila da regionalni autori daju snažan doprinos razvoju filmova koji tretiraju ljudska prava, a posebno filmovi koji se bave temama suočavanja sa prošlošću.

„Film “Dnevnik Diane Budisavljević” je primjer kako se kršenje ljudskih prava i teme iz korpusa suočavanja sa prošlošću obrađuju na visokom estetskom i etičkom nivou. Film ima mogućnost da se probije kroz ravnodušnost, da istovremeno obrazuje i stvara naše slike i kolektivnu memoriju o određenim događajima. A jednako tako i da dotakne naša srca, što udžbenici iz istorije nemaju ambiciju“, ocijenila je Govedarica.

Ona je rekla da filmovi o ljudskim pravima nailaze na odličnu kritičku recepciju, ali i da bude pažnju publike.

„Ti filmovi bude pažnju i otvaraju važne diskusije. Oni nisu dio dominantnog diskursa, ali povremeno se istaknu, kada se desi da budu višestruko nagrađivani i da pobude neku kontraverzu koja je širem krugu društva ili medijima zanimljiva“, kazala je Govedarica.

Iako su zapaženi filmovi o ljudskim pravima, ona je kazala da se društvo nerado bavi takvim temama.

„ Teško je očekivati da će ljudi, naročito po sopstvenoj istoriji koja ne prikazuje naciju u najboljem svijetlu, rado i spremno kopati i ekranizovati, a onda i gledati. To nije realno, jer proces traje. Ali naša obaveza jeste da držimo te teme, koliko god bila na margini, otvorenom, a to je moguće kroz ovakve festivale, različite inicijative i aktivnosti civilnog društva“, zaključila je Govedarica.

Filmski kritičar i istoričar iz Zagreba, Silvestar Mileta, kazao je da je istraživanje za film “Dnevnik Diane Budisavljević”, a kojim je otvoreno ovogodišnje izdanje Festivala UBRZAJ, trajalo tri godine.

“Istraživanje je podrazumijevalo 25 arhivskih i muzejskih institucija, u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj i Sloveniji. Kad istoričar radi za film, to podrazumijeva novinarske, istraživačke i detektivske metode. Sproveli smo razgovor sa više od 100 svjedoka preživjele djece, kao i ljudi povezanih sa Dianom Budisavljević”, pojasnio je Mileta.

On je kazao da je to istraživanje rasvijetlilo značajnu priču iz Drugog svjetskog rata koja, kako je rekao, nije bila poznata do 2003, a koju je rediteljka filma otkrila 2010.

“Istraživanje je bilo izazovno, obzirom da smo se susreli sa nečim što je bilo potpuno novo. Imajući u vidu fragmentalnu sačuvanost arhiva u državama bivše Jugoslavije, ipak je bilo moguće nešto pronaći. Takođe, jako je bio inspirativan dio razgovora sa preživjelom djecom, članovima porodice ili saradnicima Diane Budisavljević”, rekao je Mileta.

Naveo i da su istorijska dokumenta na kojima se bazira taj film predstavljala izazov jer su bila lišena emocija i ličnih iskaza.

“Rediteljki je bilo vrlo važno provjeriti vjerodostojnost tog teksta i dati trostruku dokumenatarnu potvrdu. To je uključivalo arhivski materijal, svjedočenje ljudi koji su to preživjeli i konačno dnevnik Diane Budisavljević”, kazao je Mileta.

On je objasnio da je bilo složeno spojiti tri forme tokom režiranja samog filma.

“Film je najprije zamišljen kao dokumentarni, a potom smo shvatili da je neophodna i igrana rekonstrukcija, a da će arhivski dio biti centralni dio filma”, zaključio je Mileta.

Režiser, Ivan Marinović, mišljenja je da su gledaoci nerijetko podložni slikama koje dobijaju kroz filmove.

“Ono što ne možemo da zamislimo, što ne znamo ili ne poznajemo, ukoliko vidimo na filmu, ulazi u našu memoriju. Kada pitate prosječnog čovjeka kako izgleda Knez Lazar, za njega će to biti Miloš Žutić koji je igrao njegov lik, a ukoliko pitate starijeg prosječnog gledaoca kako izgleda Šćepan Mali, reći će vam da je to glumac Rade Marković sa brkovima. To je način na koji smo informisani kroz film, što ostaje u našem pamćenju kao činjenica”, kazao je Marnović.

On je rekao da film predstavlja potentan mehanizam, koji informiše i oblikuje društvo. Govoreći o filmovima koji se baziraju na istorijskim činjenicama, Marinović je naveo da takvi filmovi zbog, kako je pojasnio, svoje prirode koriste dramsku strukturu.

“Sav istorijski narativ mora da se prilagodi određenoj strukturi kako bi to bilo razumljivo publici. Ako bi se neko striktno pridržavao činjenica, podataka i obimnosti istorije, taj film bi, u većini slučajeva, bio negledljiv. To uvijek modelira istoriju u jedan oblik, koji na kraju ne može u potpunosti biti istinit”, kazao je Marinović.

On je pojasnio da se, kroz pisanje scenarija i oblikovanja filma, dešava puno manipulacije, da bi na kraju, kako je rekao, film komunicirao sopstvenim jezikom koji podrazumijeva kompoziciju, pokret kamere, kadar, zvuk i muziku.

Marinović smatra da je domet filmova čija su tema ljudska prava nedovoljan.

 “Ovih dana smo svi zadovoljni što film “Dnevnik Diane Budisavljević” ima po 20 hiljada gledalaca u Hrvatskoj i Srbiji, ali ako se to uporedi sa mejstrim filmovima, to je brojka koja nije porediva. Pitanje filmova koji se bave ljudskim pravima i koji nas suočavaju sa prošlošću iz 90-tih, ne može se gledati mimo pitanja kulturne politike naših društava”, kazao je Marinović.

On je poručio da je neophodno da takvi filmovi prodru do nacionalnih frekvencija, u suprotnom, kako je zaključio, ostaju lišeni mogućnosti da naprave veći značaj u društvu.

Književnik, Balša Brković, kazao je da je film ključna umjetnost današnjice.

“Film ima mogućnost da neke traume razjasni na način koji je sugestivan, a dopire dalje od klasične književnosti ili nauke”, ocijenio je Brković.

On je ocijenio da se Festival filma o ljudskim pravima UBRZAJ urezuje u duh Glavnog grada već godinama i da postaje dio aktuelnog gradskog identiteta.

“Film može da se nosi sa moćnicima i sa njihovim falsifikacijama, upravo zato što je dejstvo filma veće nego bilo koje druge umjetnosti ili izraza.  Moć i mogućnost filma je da uđe u traumatične epizode i da se na najbolji mogući način otvore neke priče. U tom smislu, ovakav festival i ove priče su posebno važne u kulturi kakva je naša, gdje postoji jedna vrsta straha od iniciranja traumatičnih tema”, kazao je Brković.

On je poručio da je odgovornost umjetnika da, bez kompromisa, pokreću značajne teme, koje ne moraju dati konačnu sliku, ali iniciraju određene priče.

Govoreći o značaju filmova o ljudskim pravima i onima koji se bave temama suočavanja sa prošlošću, Brković je kazao da je prvi uslov za denacifikaciju svijest da je denacifikacija potrebna, a koju, kako je ocijenio, druuštvo još uvijek nije usvojilo.

Komentari: 0

Novi komentar