RAZGOVOR: Dubravka Drakić, glumica i producentkinja filma „Grudi“

„Grudi“ - priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju

„Mi ovdje živimo tako da se neprekidno trudimo da zaobiđemo lični plan. Zato je svakodnevica okrenuta društvenim, političkim, geopolitičkim zbivanjima, a jako teško se suočavamo s onim unutrašnjim, ličnim, onim što nam čini život manje ili više kvalitetnim“, smatra naša sagovornica
Objavljeno: 18. 01. 2020 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A

Film Marije Perović, „Grudi“, imaće 22. januara (u 20 časova) u podgoričkom Cineplexx-u bioskopsku premijeru u Crnoj Gori, a na repertoaru širom naše države naći će se od 23. januara.

Film je nastao je po predlošku istoimene serije, a scenario je napisala Vladislava Vojnović po ideji Marije Perović. Producentkinje filma su Perović i Dubravka Drakić.

Uloge tumače Marija Škaričić, Vojin Ćetković, Nada Šargin, Dubravka Drakić, Mira Banjac, Peđa Bijelac, Jelena Đukić, Danilo Lončarević i Branimir Popović.

Akteri filma su pripadnici srednje klase, a jedna od ključnih tema ovog ostvarenja je borba protiv kancera dojke. Tema je i generacijsko, gimnazijsko prijateljstvo, a kroz priču o bolesti skreće se pažnja na vrline i mane savremenog društva: tempo života, trku za afirmisanjem, opstanak, prijateljstvo, podršku, generacijski sukob i želju za boljim životom.

Sa Dubravkom Drakić razgovarali smo o predstojećoj premijeri, ideji filma, porukama koje su željeli da pošalju ovim ostvarenjem.

Ovo je priča o odlučnosti i hrabrosti žena koje su mogle ili nijesu mogle da istraju u onome što je njihov cilj, a ne u onome što im životne okolnosti i sredina plasiraju kao okvir, kaže naša sagovornica.

ANALITIKA: Borba s kancerom jedna je od tema i serije i filma. Kako se uopšte došlo na tu ideju, koja je društveno jako bitna, ali nije toliko komercijalna?

DRAKIĆ: Priča je nastala na osnovu lične priče Marije Perović, koju je doživjela prije nekoliko godina u Nikšiću, prilikom odlaska na proslavu godišnjice mature. Svoju ideju je podijelila s Vladislavom Vojnović, koja je napisala scenario. Nakon toga mi je Marija, dok smo radile na sasvim drugom projektu, rekla da ima sjajan scenario, koji bi voljela da pročitam.

Kada sam ga pročitala, toliko me je dirnula priča i učinila mi se važnom i neophodnom, odmah sam je nazvala i rekla joj da to mora da snimi. Smatarala sam da je važno, zbog svih žena koje žive ovdje, na ovim prostorima, a koje su ʼsrednjihʼ godina, da se ta priča ispriča. To nije priča o ženama koje su žrtve i koje su dominantno u potlačenoj poziciji kako je to uvriježeno u patrijahalnom društvu; ovo je priča o ženama koje su junakinje svog vremena, koje se bore za posao, ali i svaki trenutak sa svojom porodicom.

Namjerno ne kažem žena intelektualki, jer one apriori nijesu intelektualke, iako su fakultetski obrazovane, već žene koje imaju svoje sudbine i koje se bore za svoje istine. Malo se  priča o tjeskobama koje imaju ljudi usljed odrastanja u turbuletnim vremenima na prostorima u kojima smo mi odrastali. Zato sam vjerovala, ako ta priča mene dotiče, da će postojati veliki broj ljudi kojih će se ta priča ticati i kojima će biti stalo da se baš o njima priča.

Upravo je kroz priče te tri žene i jednog muškaraca sublimirano na koji se način razvijaju, koje su njihove želje i motivacije... Ovo je priča o odlučnosti i hrabrosti žena koje su mogle ili nijesu mogle da istraju u onome što je njihov cilj, a ne u onome što im životne okolnosti i sredina plasiraju kao okvir.

film-grudi

 

ANALITIKA: Kakve su bile reakcije okoline dok ste radili? Da li su ta pitanja, posebno pitanje bolesti, kod nas i dalje tabu?

DRAKIĆ: Ljudi ne vole da pričaju o bolesti. Ne samo što ne vole da pričaju, nego misle da će nekoga zaobići. Kao što djecu vaspitavamo da su pobjeda i poraz dva lica iste medalje, tako su i zdravlje i bolest nešto što je dugačak most preko kojeg prelazimo dok nas ima. Tu su, naravno, amplitude, ali je to ono što život nosi. Mi ovdje živimo tako da se neprekidno trudimo da zaobiđemo lični plan. Zato je svakodnevica okrenuta društvenim, političkim, geopolitičkim zbivanjima, a jako teško se suočavamo s onim unutrašnjim, ličnim, onim što nam čini život manje ili više kvalitetnim.

ANALITIKA: Kakva je uloga porodica, pokazuje li i porodica sve svoje pukotine kada bolest dođe u kuću?

DRAKIĆ: Nije čovjek samo usmjeren na sebe. Kroz ovu priču imamo porodicu kao jako važan faktor. Ne mislim da smo otuđeni, ali mislim da nemamo elementarnu hrabrost da podijelimo i kada je nešto lijepo i kada nije. Protok emocija i životnih zbivanja traže empatiju i saosjećanje, jer je to jedino što nas čini zrelim ljudima.

ANALITIKA: Da li serija i sjutra film mogu uticati makar na jednu osobu da pođe na preventivni pregled?

DRAKIĆ: Nijesam sigurna; to je ipak jedna vrlo intimna stvar. Ovo nije dominantno priča o tome; ovo je priča dominantno o prijateljstvu i o tome kako ljudi reaguju kada dođe do nekog problema.

Hoće li neko otići na pregled ili razmisliti o prijateljstvu? Svako umjetičko djelo se i radi da bi se desio neki društveni angažman i očekujemo da će makar jedna osoba u publici nešto kod sebe promijeniti. Ali, mi nijesmo s tom namjerom radili tu priču i ovo nije samo priča o prevenciji.

 

 

ANALITIKA: Serija je imala veliki uspjeh. Što gledaoci mogu očekivati od filma, u kojoj je mjeri je oslonjen na seriju?

DRAKIĆ: Različiti su potpuno. Serija je imala neke dokumentarne dijelove, nešto što je fenomenološki okvir za priču koja se dešava u paralelnom toku radnje. Film je drugačiji, radili smo dosnimavanja u Splitu, to je potpuno nezavisno i drugačije ostvarenje u odnosu na seriju. Događaj je mnogo intenzivniji, sve se desi za tri dana uoči 25 godina mature. To je priča o ljudima koji žive na prostoru Balkana, jedna od njih živi u Beogradu, druga prijateljica u Splitu, dvoje ih je ostalo u Nikšiću. To je priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju.

ANALITIKA: Marija i ti ste producentkinje. Znam da je ovdje bilo jako teško snimiti seriju, film… Da li se posljednjih godina nešto promijenilo?

DRAKIĆ: Zahvaljujući osnivanju Filmskog centra, mnogo toga se promijenilo na bolje. Filmski centar okuplja mnogo mladih stvaralaca, generiše energiju koja se stvara na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i to jeste budućnost crnogorske kinematografije.

Mislim, ipak, da naša javnost s nedovoljnim povjerenjem prihvata sve što se ovdje stvara i radi; to je tako i u pozorištu. Ali, objektivno gledano, mi ne da ne zaostajemo za regionom, već naprotiv, mnogo naših mladih glumaca angažovano je u Zagrebu, Beogradu i vrlo su traženi. Ko god dođe u Crnu Goru da radi, svi traže naše glumce i svi su prezadovoljni. A naša publika i dalje misli da ako je neki stvaralac njihov komšija ili drug, nije na tom umjetničkom nivou kao neko ko im je dalek i nedostižan.

 

Komentari: 4

(U)mislilac

18. 01. 2020 - 20:12

Iskorak i po temi, i po tome sto su dvije zene odlicne umjetnice producentkinje, nadam se da je film dobar
nije za mladje od 18 godina

19. 01. 2020 - 22:37

Ono sto cuh u ovoj kratkoj sekvenci da koriste prilicno originalno izrazavanje a morebit da je tema zanimljiva .
nikola

19. 01. 2020 - 08:29

Sve cestitke za Mariju i Dubravku
pobro

28. 01. 2020 - 09:33

primjecujem da se na nasim prostorima desava da se od jednog filma pocne pravit serija, predstava, itd...mozda grijesim, ali mi je to vise dokaz neiventivnosti i da se izvuce sto vise para nego dokaz da je to stvarno toliko remek djelo da se mora hibridno pokazat i u drugim oblicima publici.
Novi komentar