“U njihovoj tišini, u njihovom zanemarivanju realnosti dok se bezuslovno stavljaju uz Izrael, oni ne samo da izdaju svoje uloge, već izdaju i sjećanje na prošlost u ime koje su došli ovdje. Biti gosti Izraela bez pominjanja njegovih zločina; obilježavati Holokaust ignorišući njegove pouke; posjetiti Jerusalim bez obilaska Gaze na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust – teško je sjetiti se većeg licemjerja.
Dobro je što su kraljevi, predsjednici i druge važne ličnosti došli ovdje u čast ovog Dana sjećanja. Neprihvatljivo je i za svaku osudu da ignorišu ono što žrtve Holokausta rade drugom narodu.
Jerevan nikada neće imati tako impresivno okupljanje na obilježavanju jermenskog holokausta. Svjetski lideri nikada neće doći u Kigali da obilježe genocid koji se desio u Ruandi. Holokaust zaista jeste bio najveći zločin protiv čovječanstva ikada, ali nije bio jedini. Ali jevreji i država Izrael dobro znaju kako da osveštaju sjećanje na njega, i kako da ga iskoriste za sopstvenu agendu.
Na ovaj Međunarodni dan sjećanja na Holokaust, svjetski lideri su gosti izraelskog premijera koji je iste večeri pozvao na sankcije – vjerovali ili ne – Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu, koji je zaostavština sudova koji su uspostavljani da bi se sudilo zločinima Drugog svjetskog rata.
Na ovaj Međunarodni dan sjećanja, svjetski lideri dolaze kod premijera koji pokušava da ih nahuška protiv suda u Hagu. Teško je smisliti bezočniju zlouotrebu Holokausta, teško je zamisliti veću izdaju sjećanja na njega od pokušaja da se sabotira sud u Hagu samo zato što želi da radi svoj posao i istraži Jerusalim.
Gosti će takođe ćutati u vezi sa ovim. Neki od njih će možda biti i ubijeđeni da je problem u Hagu, a ne u Jerusalimu. Sankcije sudu, umjesto okupatorskoj državi.
Nikada ne smijemo zaboraviti Holokaust, to je jasno. Takođe ne smijemo ni zamagljivati činjenicu da je bio usmjeren protiv jevrejskog naroda. Ali upravo zbog ovog razloga ne smijemo ignorisati ponašanje žrtava Holokausta prema indirektnim žrtvama jevrejskog Holokausta, narodu Palestine. Da nije bilo Holokausta, oni ne bi izgubili svoju zemlju, i ne bi danas bili zatvoreni u gigantskom koncentracionom kampu u Gazi niti živjeli pod brutalnom vojnom okupacijom na Zapadnoj Obali.
Kada danas po ko zna koji put budu recitovali 'nikad više', samo trebamo baciti iskren pogled ka jugu ili istoku, svega nekoliko kilometara od memorijalne sale u Jad Vašemu. Tamo nema holokausta, samo aparthejd. Nema uništavanja, već samo sistematska brutalizacija nad čitavom nacijom. Nije Aušvic, ali jeste Gaza. Kako neko može da ignoriše ovo na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust?
Teško je povjerovati da bar jednom od lidera koji su došli u Jerusalim nije prošlo kroz glavu da obiđe i Gazu nakon ceremonije. Ako bi bar jedan od njih imao hrabrosti da to uradi, on ili ona bi odali počast Holokaustu ništa manje nego posjetom Jad Vašemu. Malo je mjesta na svijetu na kojima riječi 'nikad više' imaju veću težinu nego u granicama ovog ogromnog geta, kreiranog od strane preživjelih Holokausta. Ne otići u Gazu i vidjeti šta se tamo dešava? Ne identifikovati se sa sudbinom dva miliona ljudskih bića koja su zaključana u koncentracionom kampu već 14 godina, na svega sat vremena od Jerusalima? Kako je to moguće? Ne uzviknuti 'nikad više' u Gazi? Kako mogu?
Par lidera je naizgled izbalansiralo svoju posjetu kratkom i ceremonijalnom posjetom Ramali, uključujući i fotografisanje sa Mahmudom Abasom, koji je takođe meta izraelskih protesta. Takva posjeta nema nikakav značaj. Ramala ne određuje sudbinu palestinskog naroda. Ona se određuje u zgradi vlade u Jerusalimu i u zgradi ministarstva odbrane u Tel Avivu. Trebalo je doći u Izrael danas da bi podsjetili svijet na Holokaust, ali i na tišinu takođe. Protiv ove tišine bi takođe trebalo uzviknuti: Nikad više!
Holokaust se možda nikad više neće ponoviti, ali zastiđujuća tišina se nastavlja, uključujući i na ovaj dan sjećanja u Jerusalimu”.
