Tanasis Kamilaris je ribar i dobro poznaje deltu rijeke Marice. Rijeka koja dijeli Tursku i Grčku na tom mjestu se uliva u Egejsko more. Delta granične rijeke sa površinom od 200 kvadratnih kilometara je od velikog značaja za biljni i životinjski svijet. Mrežu kanala, pritoka i laguna je veoma teško kontrolisati.
Ministarstvo unutrašnjih poslova zato se uzda u pomoć lokalnih ribara, koje je vojska opremila kao neku vrstu gardista i oni su preuzeli funkciju granične straže. Ali za Tanasisa Kamilarisa i njegove kolege situacija polako postaje opasna.
Napadi iz Turske?
Iznova dolazi do sukoba između turskih graničara i grčkih ribara. “Pritom nas ugrožavaju i na grčkoj državnoj teritoriji”, objašnjava Kamilaris. “Bio sam na rijeci i htio sam da bacim mreže. Sa druge strane su došla četvorica turskih vojnika. Odmah su uperili oružje ka meni i kazali: Ovo je Turska. A bio sam sigurno 100 metara udaljen od granice.”
Drugog ribara su uhapsili i zaplijenili mu brod, kaže kolega Vasilis Vicas: “Za Turke je to biznis. Da bi vas pustili, morate da platite 5.000 eura. U suprotnom sjedite pola godine u zatvoru. Naš kolega je morao da plati i dodatnih 4.000 eura za advokata, kako bi se na sudu u Turskoj izborio za svoj brod.“
O takvim incidentima uglavnom niko ne govori, pa ni mediji.
“Sve to je krenulo od dana pokušaja puča u Turskoj”, sjeća se Kamilaris. Prije toga problema nije bilo. “Turci su dolazili i lovili ribu. I mi smo lovili ribu i sve je bilo u redu. Čak smo znali i da popričamo. Sa ljudima preko puta nemamo nikakav problem. Čak su nas i vojnici pozdravljali.” Ali sa zaoštravanjem unutrašnjopolitičke situacije u Turskoj, napetosti su porasle i na delti rijeke Marice.
“Mi smo oči vojske“
Ribari se osjećaju kao da su ostavljeni na cjedilu: “Da nas ovdje nema, sve to bi već odavno bilo tursko“, smatra Vasilis Vicas.
Ribari se ne boje turskih vojnika samo kada grčka policija i vojska zajedno patroliraju pograničnom rijekom. Ali to nije dovoljno, dodaje Tanasis Kamilaris: “Mi ribari smo oči vojske i policije. Na sve načine nastojimo da ovaj dio rijeke ostane grčki.“ Ribari sa Marice se nadaju da će im Atina pomoći.
Vlada konzervativnog premijera Kirijakosa Micotakisa u julu je pobijedila na prijevremenim izborima, između ostalog i zbog obećanja da će povećati mjere bezbjednosti u zemlji. Dio tog plana je ograničavanje broja izbjeglica na granici između Grčke i Turske.
Zajedničkim patrolama policije i vojske, Vlada od decembra pokušava da zatvori grčko-tursku granicu, kako bi spriječila dolazak izbjeglica čiji se broj mjesecima povećava. Na Maricu bi trebalo da stigne i dodatnih četiri stotine graničara.
Premijer Micotakis tvrdi da su vojne mjere uvedene zbog izbjeglica. Ali one dolaze od devedesetih godina i, prema izjavama ribara, posljednjih godina njihov broj na delti Marice opada. Migranti češće dolaze brodovima preko Egejskog mora do grčkih ostrva.
Ledeno doba između Atine i Ankare
Pojačano prisustvo na granici dolazi u vrijeme veoma loših odnosa Ankare i Atine. Tenzije dodatno podižu spor oko gasa pred kiparskom obalom i turske akcije u Libiji. Na granici je sve više incidenata. Više puta dnevno tursko ratno vazduhoplovstvo prodire na grčku teritoriju.
Tokom noći kada je pokušan puč 2016. godine, osam oficira je iz Turske pobjeglo u Grčku i tamo zatražilo azil. Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan od grčke vlade je zatražio da izruči osmoricu pripadnika vojnih snaga. Vrhovni sud u Atini je to odbio, s obzirom na to da, kako je ocijenjeno, u Turskoj ne može da im se garantuje pravedno suđenje.
U februaru 2018. godine situacija se dodatno zaoštrila, kada su dvojicu grčkih vojnika, tokom patroliranja, uhapsili turski vojnici zato što su na jednom mjestu koje nije bilo označeno za nekoliko metara prešli na tursku teritoriju.
Više od pet mjeseci proveli su u turskom zatvoru zbog sumnje u špijunažu. Za to vrijeme turska vlada je veoma jasno davala do znanja da je spremna da pusti te vojnike u zamjenu za turske oficire, odmetnike.
Mnogi u Grčkoj strahuju od otvorenog sukoba sa Turskom. Prema mišljenju Sotirisa Serbosa, profesora međunarodne politike na Univerzitetu Trakija, to prije svega zavisi od turskog predsjednika Erdogana. “Ukoliko Ankara bude vidjela korist u zaoštravanju sukoba, onda će doći do eskalacije. Erdoganovo samopouzdanje je ojačalo nakon turske vojne intervencije u Siriji.“
Turski predsjednik će igrati na geopolitičku kartu sve dok transatlantska politika ne postigne konsenzus, ističe Serbos. Kaže, Evropa jedno mora da razumije: “U Turskoj ima mnogo problema i podjela, ali nacionalizam i vojska ujedinjuju zemlju.“