Crnogorski pisac Dragan Radulovic poziciju na javnoj sceni gradi kao pisac i intelektualac ciji angažmani doprinose jacanju kriticke javnosti gradanskog društva u našoj zemlji.
Njegovu kompetentnost ne produciraju mediji skloni da intelektualce koji na to pristaju upotrebljavaju ili zloupotrebljavaju mediji za vlastite potrebe. Autoritet nezavisnog intelektualca izgradio je beskompromisnim odbranama stava da slobode i mira nema ako ih nema sve, da je nasilje covjeka nad covjekom grijeh, sramota i zlocin.
Kako filozof po obrazovanju za Pobjedu govori o „ostacima filozofskog mišljenja“ u svojim literarnim tekstovima, knjigama koje pred ljudima otvaraju prostre smislenog života, krizi politicke imaginacije, opasnostima koje bi idu uz slavodobitnu bahatost pobjednika ili zatomljeni gnijev poraženih…
Jedan svoj cuveni esej Italo Kalvino pocinje konstatacijom da je odnos izmedu filozofije i književnosti borba. Na koji nacin, kada ste Vi u pitanju, ta dva „protivnika“ uspijevaju ostati u bliskim odnosima?
- Baš zbog toga što se bore, a da njihova borba nije na život i smrt. Prije bih rekao, nadmudruju se i neprekidno nadigravaju. Buduci da sam filozof po obrazovanju, i da mi zbog toga nije strano citanje teorijskih rasprava, nijesam imao puno problema sa razumijevanjem savremene književne teorije koja cesto zahtijeva pristojno poznavanje filozofije i razvijenu sposobnost pojmovnog mišljenja; tu mi je, dakle, filozofija bila od velike pomoci. Ali, u stvari, ne doživljavam sebe kao filozofa, osim po obrazovanju, i zbog toga u javnom diskursu društva ucestvujem kao pisac. Književnost je moj izbor. Uvijek kada pocinjem nešto da pišem voden sam porivom da sebi objasnim ono što me muci i podstice na razmišljanje, što je izvorno filozofski impuls, ali rezultat po pravilu nije esej ili traktat, nego prica ili drama, dakle, književna forma. A opet, u organizaciji vlastitog književnog teksta cesto prepoznajem jasnu argumentacijsku liniju i cvrstu strukturu, što je, vjerujem, neki ostatak filozofskog nacina mišljenja. Rekoh vam, sve se to nadigrava i nadmudruje, s manje ili više uspjeha, ali uvijek dovoljno iskricavo da me neprekidno cini zapitanim pred baroknom raznolikošcu svijeta i cesto jezivim preobražajima covjeka.
Književnost i filozofija cesto se dovode u vezu i kao discipline koje bi trebale biti djelotvorne i u ljudima mijenjati njihovu sliku o covjeku, ali one to, na žalost nijesu… Dijelite li mišljenje da je najviše što i jedna i druga mogu - vrijedati duboko ukorijenjenu zatucanost ljudi?
- Književnost i filozofija mogu puno toga, i veliku bismo grešku napravili pomislimo li da su potpuno nemocne. Ali, moc knjige, srecom, nije moc toljage, tako da se za nijansu teže primjecuje. Znam, iz licnog iskustva, da nakon dobre knjige koju sam procitao moj svijet više nije bio isti kao ranije. Nešto bih novo i bitno naucio, i time zauvijek promijenio vlastiti pogled. Zatucanom covjeku književnost i filozofija ništa ne mogu pomoci, jer je svijet takvog covjeka zatvoren i zadovoljan sobom. Dakle, ne smatram da tu dolazi do ikakve interakcije. Ali ljudima koji su otvorenog uma prema novim saznanjima, i koji vole da uživaju u tekstu, knjige pokazuju svoju pravu snagu i moc. Pozivaju na razmišljanje, a to nikada nije uzaludan posao, jer uvijek neko odgovori na poziv. Nakon odredenog citalackog iskustva, razgovor sa knjigama postane plodniji i bolji, pa se pred covjekom otvaraju polja smisla za koja ranije nije ni slutio da postoje. To umije biti lijepo.
I ima svoju cijenu, pretpostavljam?
- Kao i sve u covjekovom životu, naravno. Negdje se izgubi, negdje dobije. Covjek postavi sebi prioritete u životu, i u skladu s njima postupa. Da sam energiju koju sam uložio u citanje ili pisanje, uložio u zaradivanje novca, bio bih uspješan poslovni covjek, u to ne sumnjam. Medutim, ne žalim zbog toga, i ne bih mijenjao vlastite izbore, meni su dobri.
Što smatrate centralnom boljkom našeg doba?
- Krizu politicke imaginacije kod ljudi koji vode ovaj svijet, a koja se jednim dijelom ogleda u njihovom nepovjerenju u sposobnost gradana da suvereno odlucuju o svojoj sudbini. I vladavina pomocu straha, ali ne više u formi terora koliko u formi spektakla.
I filozofija i književnost teorijski su tretirane duhovne djelatnosti koje pokušavaju da razumiju i objasne smisao i porijeklo ljudskog postojanja i svijeta u cjelini. Kako književnik i filozof u Vama nalazi smisao u životu u Budvi?
- Iako sam bolno svjestan mnogih nedostataka i nakaradnosti Budve, ona je za mene divan grad, u kome se osjecam sasvim fino. A pronalaženje smisla u životu nije pitanje mjesta u kome se živi, nego misaonog napora koji je covjek spreman da uloži. I posebno želim da naglasim: ne postoji jedan smisao života, ili svijeta – ima ih više, u pitanju je množina. Vjerujem da svako od života treba da ucini najbolje što zna i umije, a koliko ce uciniti najmanje zavisi od mjesta u kome živi. Ko voli da posmatra sebe i druge ljude, i da razmišlja o onome što uoci, svejedno je gdje to cini. Postoji jedna argentinska poslovica: „mali grad, veliki pakao“, pa ko ima amaterskih sklonosti ka demonološkim istraživanjima, poput mene, svaki mali grad mu je jednako dobar. Da dodam takode bitnu stavku, Budva ima jednu od najbogatijih gradskih biblioteka u Crnoj Gori sa fondom od preko devedeset hiljada knjiga, što je za pisca veoma dragocjeno, složicete se.
Kada Vam je posljednji put život u Budvi stavio do znanja da sloboda ima svoje granice?
- Ne dopuštam životu to zadovoljstvo, ja sopstvenoj slobodi neprekidno postavljam granice, jer znam da je ona moguca kao sloboda tek unutar njih, bez granica ona postaje samovolja. Dakle, onoliko koliko cijenim sebe kao ljudsko bice i gradanina, toliko sam sebi postavljam granice. Uostalom, sloboda je ogranicena slobodom drugog covjeka, a o tim granicama svako od nas samostalno mora da vodi racuna. Medutim, ako me pitate koliko uslovi života u Budvi ogranicavaju njene stanovnike, stvar stoji malo drugacije. Nema bioskopa, pozorišne i koncertne dvorane, biblioteka nema na odgovarajuci nacin riješen svoj prostor, srednja škola nam je u ocajnom stanju, za jednu „metropolu turizma“ dom zdravlja bi morao biti opremljeniji… Sve to neprekidno postavlja ogranicenja, i ne samo meni, naravno.
Kako obican covjek, izložen mašinerijama proizvodnje mišljenja, može sacuvati razmišljanje i sposobnost sjecanja? Što mu može pomoci? Što bi ga moglo osnažiti?
- Sposobnost razmišljanja se cuva razmišljanjem, i nikako drugacije. A pomoc i snagu obicnom covjeku može donijeti samo svijest o cinjenici da je on taj koji svojim glasom oblikuje politicku scenu u društvu, daje legitimitet vlasti i opoziciji, nagraduje sposobne i kažnjava bahate. To je velika moc uz koju ide i znacajna odgovornost, a obicni covjek bi nekako da nauci da pliva a da ne ude u vodu, što je nemoguce. Uostalom, niko nije osloboden odgovornosti.
Mamurluk nakon krvavog pira
Kazali ste nedavno da je „na ovim prostorima fašizam uvijek otvorena mogucnost“, da je „uvijek prisutan kao alternativa“. Što Vas upucuje na takav zakljucak? Stare protivnike držite na oku? Da li miru ne vjerujete jer znate šta sve covjek može da ucini?
- Plašim se da nijesam pogriješio kada sam to rekao, mada, treba biti slijep pa ne primijetiti militantni nacionalizam koji polako doživljava svoje ponovno razbuktavanje. Prestanak sukoba nije donio ocekivano pomirenje niti otrežnjenje, još se ova post-jugoslovenska društva nalaze u mamurluku nakon krvavog pira. Nijedno od tih društava nema oci za svoje zlo, i to je najveci problem. Ona se intimno još uvijek homogenizuju i konstituišu naspram „neprijatelja“ – a oni su, naravno, prve komšije – tako da povoda i spremnosti za oružane sukobe ima dovoljno. Jedina sreca nam je što trenutno niko nema novca za takav poduhvat, jer rat je skupa zanimacija, a i medunarodne okolnosti su se promijenile. Ostaje nam, dakle, da mucimo i ponižavamo jedni druge unutar ovih državica, i da ispoljavamo mržnju, prezir i nipodaštavanje prema svemu što se bar malcice razlikuje od nas. Nacizam visokog intenziteta na malom prostoru. Medu ovim nesretnim narodima se nikada nije znalo šta je gore: slavodobitna bahatost pobjednika ili zatomljeni gnijev poraženih; tako da su, zaista, sve mogucnosti otvorene.
Trezveni razgovori su dosadni narodu
Gradnja demokratskog javnog mnjenja je ovdje kod nas završila formiranjem najmanje dva nepropusna javna mnjenja. Zašto se javna rijec onih koji je mogu cesto iskazivati pokazala zavisnom o centrima politicke moci? Zašto deficit trezvenih, intelektualno zrelih razgovora?
- Mediji dominantno oblikuju javno mnjenje u svim društvima i to cine sa jasno prepoznatljivih politickih pozicija, nijesmo mi u Crnoj Gori nikakav izuzetak. Možda je to kod nas samo malo grublje, pa zbog toga i vidljivije, ništa drugo. Autoritarna društva ne trpe kritiku, a svaki dijalog se u njima na kraju pretvori u svadu politickih neistomišljenika. Mada, budimo iskreni, trezveni razgovori u kojima bi se umjesto psovki razmjenjivali argumenti su dosadni narodu. Ko bi to pratio u medijima? Nema to u Crnoj Gori publiku, zbog toga deficit.
(Razgovarao: Vlatko Simunovic)
