Četiri želje za jedno mjesto

 

 

 

 

Ova je sedmica konačno razriješila dileme: Filip Vujanović, Miodrag Lekić, Darko Pajović i Rade Bojović – to su četvorica pretendenata na mjesto predsjednika Crne Gore.

Naravno, samo u sluačaju da svaki od četvorice prethodno ispuni izborne uslove i privoli nekih 7.500 hiljada ljudi da lično, potpisom u izbornim komisijama, ovjeri njihovu kandidaturu. Nije baš lak posao sakupiti 1,5 odsto podrške ukupnog glasačkog tijela, ali to je bio jedini način da se iz predsjedničke utakmice izbace autsajderi poput joginskih letača ili ambicioznih penzionera... Partijske mašinerije DPS-a i Demokratskog fronta će, bez sumnje, uspjeti da namaknu i koju hiljadu potpisa više; Pozitivna Crna Gora je pokazala da su izgradili mrežu lojalnih aktivista pa će vjerovatno ovjera kandidature najteže pasti Bojoviću, jedinom koji nema parlamentarnu stranku iza svojih leđa.

Na prvi pogled, liči na 2008. godinu: tada i sada Vujanović ima protiv tri opoziciona kandidata i vjerovatno da se predsjednički kandidat DPS-a nada da će se ponoviti istorija i da će opet „pomesti“ konkurenciju... Prije pet godina, Vujanović je trijumfovao već u prvom krugu, osvojivši 171.118 glasova, dvanaestak hiljada više od zbira svih glasova trojice protivnika - Mandića,  Medojevića i Milića. To je bilo prvi put da se izbori okončaju u prvom krugu i Vujanović je nokautirao svoje rivale.

Ovogodišnja predsjednička priča biće, ipak, nešto sasvim drugo, aprilski izbori će ključno odrediti budućnost crnogorske političke scene za nekoliko narednih godina. Ali, i presudno uticati na karijere dva glavna predstavnika najjačih političkih igrača,

Vujanovićeva teška misija: Iako je, osokoljen jednoglasnom nominacijom na Glavnom odboru DPS-a, Filip Vujanović odlučno najavio vlastitu pobjedu, aktuelni predsjednik mora biti svjestan situacije u kojoj se nalazi.

Do sada je uvijek predstavnik DPS-a bio i zajednički kandidat vladajućeg bloka:   Đukanović na izborima 1997. godine i Vujanović 2003. i 2008. godine (jeste, dva puta je već bio predsjednik Crne Gore). Sada su političku podršku Vujanoviću otkazali najznačajniji koalicioni partner - Krivokapićev SDP - prvi put od zvaničnog potpisivanja sporazuma o koaliciji još daleke 1998. godine. Javno problematizujući dio državne himne, koketirajući sa idejom uvođenja druge državne, takozvane narodne zastave, aktuelni crnogorski predsjednik je unio prilično konfuzije, ne samo kod simpatizera SDP-a, već kod mnogih suverenističkih glasača, naročito onih koji nijesu vezani stranačkom pripadnoću. Pitanje je koliko će tvrdih Crnogoraca zaokružiti predsjedničkog kandidata koji ima „otvorenu nelagodu“ kada sluša dvije strofe državne himne, one iste himne formulisane Zakom o državnim simbolima koji je potpisao upravo - predsjednik Vujanović. Takva politička pozicija Filipa Vujanovića teško da će biti neki mobilizatorski signal ni za glasače manjinskih nacionalnih zajednica.

Paradoksalno, ali istinito: čovjek koji je 2006.godine raspisao referendum o crnogorskoj samostalnosti sada neće biti kandidat svih suverenističkih stranaka. A ne treba prenebregnuti još jedan podatak: prvi put kandidat DPS-a ulazi u predsjedničku utakmicu u času kada je vladajuća koalicija na parlamentarnim izborima nije osvojila apsolutnu vlast u parlamentu. Gotovo da se sa izvjesnošću može reći - Vujanović teško može da dosegne onih 170 hiljada glasova iz 2008. godine.

Neizvjesnost poraza i usud pobjede: To, međutim ne znači da je Vujanović tako daleko od  pobjede.

Čelnicima DPS-a se može mnogo toga spočitati, ali sigurno je da su – prije konačne odluke – Đukanović i ekipa iz vrha dobro izvagali istraživanja javnog mnjenja. Brojna ukrštanja ukazala su da Vujanović dobija najbolje srednje ocjene od svih kandidata; da ga pristalice ne kuju u zvijezde, ali i da ga protivnici baš ne mrze. Iako je u javnosti uglavnom ćutao o kandidaturi, sam Vujanović je unutar stranke otvoreno iskazivao ambiciju da bude još jednom predsjednik Crne Gore, čak i po cijenu ozbiljnih pravnih (ustavnih) ili političkih sporenja koalicionih partnera. Naprotiv, što su ga socijaldemokrate više prozivale, kod Vujanovića je rasla ambicija i odlučnost. Između koalicionog dogovora i mira u DPS kući, Đukanović, Marović i Vujanović su se očito opredijelili za – stranački interes. Procjene njihovih partijskih analitičara govore da i sa nekih 140, 145 hiljada glasova mogu računati na pobjedu.

Ta računica, čak i da se pokaže tačnom, neće ukloniti osnovni problem: Vujanović će  biti predsjednički kandidat stranke, a ne kao pet godina ranije, predstavnik suverenističe političke opcije. Sljedstveno tome: čak ako Vujanović i pobijedi na izborima, mogla bi to biti pirova pobjeda jer će vladajuća koalicija i dalje biti na  iskušenju. Naime, ukoliko Vujanović pobijedi bez njihovih glasova, socijademokrate moraju da odgovore na neugodno pitanje - što ih, osim golog interesa, drži u vlasti ako ih njihov ključni koalicioni partner tako otvoreno ignoriše?

No, Vujanovićev poraz bi, sasvim sigurno, širom otvorio vrata - sloma vlasti. Nakon gubitka apslutne vlasti na izborima, gubljenja većinske podrške u Nikšiću i Podgorici, Đukanovićeva koalicija taško da bi se zadržala u sedlu: iako su sredinom oktobra završeni parlamentarni izbori, opozicija bi s pravom mogla da traži vanredno odmjeravanje snaga.

Lekićeva nade i ograničenja: Upravo na tim slabim tačkama vladajuće koalicije, Miodrag Lekić i čelnici Demokratskog fronta vide vlastite šanse.

Prije pet godina na predsjedničkim izborima tri opoziciona lidera, Andrija Mandić, Nebojša Medojević i Srđan Milić osvojili su skoro 160.000 hiljada (preciznije: 158.663) opozicionih glasova. Moguće da bi - ukoliko Lekić „pobere“ sve te glasove opozicionari mogli da se nadaju i pobjedi.

Problem je, međutim, što pet godina kasnije tri opozicione stranke (Nova, PzP i SNP) nemaju onu istu „političku težinu“: na parlamentarnim izborima Demokratski front je dobio 82.000 a SNP nekih 40.000 glasova. Čak i pod pretpostavkom da većina esenpeovaca zaista glasa za Lekića, pa i da mu glasove „pokloni“ i dio fanova Srske liste i ostalih nacionalnih stranaka, Lekić ostaje znatno ispod „pobjedničke kvote“. Ova je kombinatorika bila poznata, u startu, ljudima iz Demokratskog fronta i zato se lansirala ideja o „nezavisnom kandidatu“. Bio je to očajnički pokušaj da se, u zadnji čas, Miodrag Lekić promoviše kao jedinstveni kandidat opozicije.

No, nakon četrdesetodnevne nikšićke pregovaračke farse i onolike stranačke i fejsbuk povike na Pajovića i Pozitivnu Crnu Goru -  bila je to potpuno nerealna ideja. Čak i da se Pajović nije kandidovao, malo koji „pozitivac“ bi zaokružio nezavisnog kandidata Demokratskog fronta.

Kad se stvari ovako poslože, onda je jasno da Miodrag Lekić ne može graditi strategiju osvajanja vlasti. Naprotiv: šansa za pobjedu predsjedničkog kandidata Demokratskog fronta može biti jedino ako Filipa Vujanovića kazne ili bojkotuju njegovi dosadašnji simpatizeri - glasači DPS-a,  nezadovoljni njegovim identitetskim osciliranjem ali i aktuelnom ekonomskom zbiljom. To baš i nije neka povoljna vijest za Lekića - da može dobiti samo zbog grešaka protivnika. Mada, ne treba potcjenjivati šanse Miodraga Lekića: zar nije i Boris Tadić prema istraživanjima imao prije drugog kruga izbora desetak procenata prednosti u odnosu na Tomu Nikolića?

Pozitivci i pravednici: Dok se Vujanović i Lekić tek pripremaju za duele, Darko Pajović i Rade Bojović imaju sasvim druge namjere i možda im ovo nije i posljednja predsjednička kandidatura.

Posebno lideru Pozitivne: iako je Savjet te stranke odgodio konačnu odluku o predsjedničkom kandidatu za sljedeću sedmicu, čini se izvjesnim da će se Darko Pajović kandidovati iako zna da su male šanse da dosegne do drugog kruga.  Nije to lični hir nego politička potreba: predsjedničkom kandidaturom Pajović se bori da povrati vlastiti i stranački identitet izgubljen u dugim nikšićkim pregovorima sa Demokratskim frontom; kandidatura znači da lider Pozitivne ne želi da bude drugorazredni igrač niti radnik na mobi Demokratskog fronta i da želi da poštuje onih 29 hiljada glasača te stranke.

Osim toga, javno konfrontiranje SDP-a takođe je dodatni motiv Pajoviću: prvi čovjek Pozitive Crne Gore očito procjenjuje da bi onih tridesetak hiljada ljutih suverenista mogli prije njemu nego Vujanoviću pokloniti povjerenje. Nije stvar samo u glasovima: prikupljajući suverenističke glasove Pajović bi se pozicionirao, ne samo kao treći po snazi predsjednički kandidat, nego i kao najjači opozicioni lider suverenističke profilacije, alternativa vlasti. To može biti zaloga za budućnost njegove stranke i njegove karijere.

Iskušenje trećeg puta: O budućnosti vlastitog političkog projekta je razmišljao i Rade Bojović kada se odlučio da krene u avanturu predsjedničkih izbora. Kao i Pajovića, i prvog čovjeka Pravedne Crne Gore motivisala je ona hrpa suverenističkih glasova, socijaldemokratskih ali i nestranačkih. Bojović ima i neko moralno pravo da računa na socijaldemokratske glasove: antiratni je aktivista, izvorni suverenista kada su to mnogi današnji veliki Crnogorci anatemisali; bio je nekad i istaknuti funkcioner SDP-a, bio je i na čelu Pokreta za nezavisnos a nema trag afera za sobom...

Samo, da bi mogao da igra predsjedničku utakmicu moraće da se kvalifikuje: Radu Bojoviću će najteže biti prikupiti onih neophodnih 7.500 hiljada potpisa. Ali, to je fer uslov: bilo bi bez smisla slušati priču o trećem crnogorskom putu ako Pravedna i Bojović nijesu u stanju da naprave prvi korak...

Igra dva igrača: Iako će, najvjerovatnije, biti četiri kandidata, sve do 7. aprila glavna bitka na predsjedničkim izborima vodiće se između Vujanovića i Lekića; obojica će igrati va bank, što će reći - do kraja i bez zadrške. Pajović može da bude zadovoljan trećim mjestom, ako osvoji glasova koliko i Pozitivna na parlamentarnim izborima; Bojović će ispuniti cilj ukoliko uspije da se kandiduje jer tako obezbjeđuje i budućnost svoje partije...

No, Vujanović i Lekić nemaju pravo na luskuz laki luzera (srećnog gubitnika)  jer obojica dobro znaju da im je ovo posljednja predsjednička kampanja. Zato njima drugo mjesto ne znači ništa, a Vujanović i Lekić nemaju vremena za drugu šansu. Ako ne budu na vrhu biće u političkoj penziji. To će ove predsjedničke izbore činiti dramatičnijim ali i strasnijim od ranijih.

Draško ĐURANOVIĆ