„Zašto želimo pravdu?“ prvo je u nizu pitanja kojim se završava, ili, pak, počinje predstava „Egzistencija“. Riječ je o duodrami odnosa između rastrojenog i nijemog, gdje lik bez glasa „dobija riječ“ (poput naratora) na samom kraju i malim traktatom o pravdi zaokružuje sve što je do tada prikazano na sceni.
- Pokušali smo da tih sat vremena, do mog, posljednjeg monologa, da tragamo za sobom. Ovdje se, prije svega, radi o dva emotivno potpuno rastrojena čovjeka, koje je situacija i vrijeme spojilo u idealnom trenutku za predstavu i pogrešnom momentu za život – kaže Aleksandar Radulović, jedan od dvojice glumaca ove drame, i dodaje da su likovi, prije svega, dva ista čovjeka.
Njegov kolega, Momčilo Otašević, o tome ima suprotan stav:
- To su dva potpuno različita čovjeka koji su primorana da budu zajedno, a istovremeno otuđena. Njima je suđeno da budu zajedno, da vide jedan drugog, da me čuje i da ja čujem njega, koliko god to paradoksalno zvučalo – dodaje mladi glumac kome je povjeren skoro cijeli tekst komada.
Taj paradoks na poseban način potcrtava jedna od dvije muzičke numere u cijeloj predstavi, kada džez-bluz zvijezda Dženis Džoplin otpjeva refren „Freedom's just another word for nothing left to lose“.
- Sve pokreće - ne mržnja - nego strah. Sve polazi iz suštinskog, iskrenog i dubokog straha, straha koji može da potiče i od mraka... U ovom komadu ništa nije slučajno. Lik počinje kao dželat, završava kao žrtva, ali - svojom ogromnom željom – pojašnjava Otašević.
Rediteljka Radmila Vojvodić dodaje dimenziju tumačenju cijelog djela, koje se iz dvorane Crkve Svetog Duha u Kotoru, gdje je premijerno ljetos izvedena u okviru Kotor Arta, preselila na skoro dvostruko veću centralnu scenu Crnogorskog narodnog pozorišta.- „Egzistencija“, zapravo, jeste pitanje potrage za novom zemljom, novom osjećajnošću, za boljim i pravednijim svijetom, makar bila riječ o utopiji – pojašnjava rediteljka Radmila Vojvodić.
U jednom se svo troje slažu – predstava je posvećena mladoj publici.
- Mislim da je ovo predstava koja bi trebalo da utiče na mlade u ovoj zemlji. Svaki sistem ima neke svoje mane i mi pokušavamo da se snađemo i, uslovno rečeno, izdignemo iznad onog stakla po kome ja u predstavi često padam i svaki put se povrijedim, ali – idem dalje. Moramo pokušavati da ovakvim načinom utičemo na mlade ljude – smatra Radulović.
- Premijere su uvijek neponovoljivi događaji, pogotovo za glumce, mlade ljude. I ja vjerujem da je za njih ovo ulazak u jednu novu zemlju, samim tim što su radeći posvećeno na svemu ovom i oni sami otkrivali vlastitu osjećajnost, osjećajnost tog pogubljenog i deformisanog svijeta, kome, htjeli – nehtjeli, pripadamo. Kroz pozorište jesmo pokušali da uđemo u prostor djelovanja koji već pripada ideologiji, politici, psihologiji, obrazovanju... Mi smo zauzeli onaj prostor djelovanja iskreno koji može da pripada pozorištu. I ako smo kao prodagonisti tog pozorišnog čina, zajedno sa publikom, povjerovali u mogućnost da pozorište uznemirimo, da pozorište prosto zapitamo bar jedno „zašto“ od tih koje večerašnja predstava postavlja, učinili smo nešto na tom jedinstvenom interaktivnom prostoru – zaključuje Vojvodić i izražava zadovoljstvo ako su akteri uspjeli u svojoj namjeri da „pogodili publiku pravo u srce, ili - pravo u dušu“.
- „Zašto“ pitanja su neobjašnjiva pitanja, jer odgovori vode do novih „zašto“. Ali, pitanja moraju dobiti odgovore – odgovori su egzistencijalno neophodni odraslima na isti način na koji su bili neophnodi djeci. I tako društvo odgovara na njih – ne objašnjava svijet već sebe. To ne znači da moć pruža odgovore tako što pravda ne pravdu društvenog poretka. I tako želja za pravdom vodi ka pravdanju nepravde. Postaćemo pravedni samo poštovanjem naše zajedničke nevinosti! Kao i sve ljudske tvorevine, i drama se može korumpirati, ali ona ne mora da bude takva. Ona može da bude prostor radikalne nevinosti i da govori jezikom pravde – posljednje su rečenice teksta Edvarda Bonda „Grube bilješke o pravdi“, ujedno monologa „nijemog“, kojim se okončava „Egzistencija“.
K.J.
