Papić je bio jedan od predvodnika tzv. hrvatskog autorskog filma, generacije (Babaja, Berković, Vrdoljak, Radić…) koja je u drugoj polovini 1960-ih i početkom 1970-ih već počela odvajanje domaćeg filma od uhodanih kanona bivše socijalističke kinematografije i pripadajućih im tema oblikovala se u zreli umjetnički talas.
U tom razdoblju nastaju njegova najznačajnija igrano-filmska dela „Lisice“ (1969) i „Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“ (1973), ali istovremeno jednako značajno, ako ne i značajnije, bilježi uspehe dokumentarcima „Kad te moja čakija ubode“ (1969), „Čvor“ (1969), „Nek' se čuje i naš glas“ (1971.), „Mala seoska priredba“ (1972.) i drugima u kojima razgolićuje manje glamurozne strane života u bivšem sistemu.
U tom razdoblju glavni kvalitet njegova rediteljskog rukopisa je sirovost i oporost, potpuno suprotni prenapregnutosti većine djela bivše hrvatske i jugoslovenske kinematografije u svim njenim razdobljima, piše Večerni list.
Papić je rođen u Vučedolu, u Crnoj Gori, 7. decembra 1933. godine.
U Zagreb je došao na poziv svog bliskog rođaka Veljka Bulajića, kojem je asistirao na filmovima „Vlak bez voznog reda“ i „Uzavreli grad“. Debitovao je kao reditelj omnibusom „Ključ“ (1965), a prvi samostalni dugometražni projekat bio mu je film „Iluzija“ iz 1967. godine.
Nakon svog najznačajnijeg autorskog razdoblja napravio je stilski odmak prema filmovima naglašenije žanrovske orijentacije (npr. fantastika u „Izbavitelju“) ili nešto populističnijih tema kao što je bila „Tajna Nikole Tesle“ (1980). Ali u slučaju ovog potonjeg filma, koji s kritičnijeg stajališta se ne kotira osobito u njegovoj filmografiji, nekoliko je minuta izvrsnog dokumentarnog uvoda bilo sasvim dovoljno da upute na talenat starog majstora koji iz nekog razloga taj dio svoje autorske osobnosti tretira kao fusnotu.
Papićeva uloga ponovo je postala vrlo značajna na prelasku iz bivše države u novu.
Njegov veliki hit „Život sa stricem“ (1988), praktično je (uz Schmidtov „Sokol ga nije volio“) ispratio hrvatski film iz jugoslovenske kinematografije, a onda ga tri godine poslije „Pričom iz Hrvatske“ (1991) uveo u njegovo novo stanište koje za domaći film, ali ni za Papića samog više neće biti ni izdaleka tako plodno.
Papić, redatelj nevelike filmografije od svega deset igranih filmova u gotovo 40 godina, poslije 1991. snimio je još tri filma: komediju „Kad mrtvi zapjevaju“ (1999), fantastiku „Infekcija“ (2003.) i najnoviji „Cvjetni trg“ (2012), mafijašku dramu koju je prikazao ljetos u Puli, ali skorašnju zagrebačku premijeru i početak distribucije, na žalost, nije dočekao.
(b92)
