Kult Svetog Vladimira jedno je od šest nematerijalnih kulturnih dobara koje bi uskoro trebalo da bude upisano u Registar kulturnih dobara Crne Gore. Time će prvi put naša živa tradicija biti Zakonom zaštićena. Stručnjaci smatraju da Vladimirov kult ima sve one elemente koji ga preporučuju da postane zaštićeno dobro: utemeljen je na hiljadugodišnjim istorijskim faktima, na dramatičnoj ljubavi i smrti Vladimira i Kosare, na predanju o čudotvornim moštima Sv. Vladimira, na običaju iznošenja Vladimirovog krsta na vrh Rumije, na suživotu i toleranciji tri vjere, na porodičnoj tradiciji Androvića kroz čuvanje i iznošenje krsta, na crkvi u Veljim Mikulićima, na Kosarinom bunaru u Ostrosu, na obrednom mjestu na vrhu Rumije, na ljekovitoj travi sa njenih padina...
No, priča o Vladimiru danas je i priča o tradiciji koja se promijenila, prije svega kada se govori o procesiji, koja više nije primjer vjekovnog suživota, koja ne okuplja one koje je nekada okupljala, i o crkvi na planinskom vrhu koja ne spaja, već dijeli.
Radeći na elaboratu kulturnih vrijednosti- dokumentu na osnovu kog će kult Uprava za zaštitu kulturnih dobara upisati u Registar zaštićene nematerijalne baštine Crne Gore- stručnjaci su evidentirali i promjene koje je doživjela živa tradicuja, Vladimiru u čast. Istoričarka umjetnosti iz Bara mr Anastazija Miranović, upravnica galerije Velimir A. Leković, koja je dio tima koji priprema elabort o Vladimirovom kultu, kaže za Portal Analitika da su promjene evidentne i podsjeća kako je procesija nekada izgledala.Barjaktar Mrkojevića brani krst: „Svake godine na Trojičin dan odvijao se običaj iznošenja Vladimirovog krsta na vrh Rumije i u njemu su učestvovali pripadnici sve tri vjere – pravoslavne, katoličke i islamske, a u novijim vremenima, učešće su su znali uzeti i pripadnici romske populacije. Dan prije Trojičina dana oni su u popodnevnim časovima dolazili u Velje Mikuliće, nakon čega se u ponoć, pucnjem, označavao momenat polaska na vrh Rumije.
Na čelu je bio krst Svetog Vladimira u rukama njegovog čuvara, člana porodice Andrović, iza njega je išao sveštenik, a onda ostali. Dobro se vodilo računa da niko iz kolone ne istupi ispred krsta, jer se to smatralo lošim znakom. Učesnici povorke idu pjevajući: „Krste nosim, Boga molim, Gospodi pomiluj.“ Nekada je uz krst išao barjaktar Mrkojevića, musliman, noseći barjak u lijevoj i isukani nož u desnoj ruci, spreman da brani krst, ako bi neko pokušao da ga otme, objašnjava Miranović.
Ona kaže da se po povratku sa planine brala čuvena „trava od Rumije“, čijem su korijenju pridavana ljekovita i magijska svojstva. Momci i đevojke su se zatim okupljali na zaravni Dolac, 300 metara udaljenoj od vrha Rumije. Tu bi se, uz pjesmu i igru, održavala seoska nadmetanja u skoku u dalj, trčanju, bacanju kamena s ramena, i „gađanju biljege.“ Nastavak svetkovine je bio ispred crkve Sv. Nikole u Mikulićima, negdje iza podneva, kada je održavano i bogosluženje, uz litiju. Potom se išlo na izvor Pitin, oko pola kilometra udaljenosti od crkve Sv. Nikole, gdje je „zakrštavana vodica“. Narodno veselje se odvijalo do kasno u noć, u kući Androvića, čuvara Vladimirovog krsta.
Naša sagovornica kaže da od 1959. do1984. godine, u socijalističkoj Jugoslaviji, običaj izlaženja na Rumiju nije praktikovan i da ga je obnovio tadašnji paroh barski protojerej Bogić Femić.
Koliko se procesija izmijenila postavljanjem metalne crkve 2005. govori najbolje podatak da u njoj gotovo da više ne učestvuju pripadnici katoličke i muslimanske vjeroispovjesti.
Umjesto u ruci krst u torbi: „Povorka sada kreće od takozvane Ruske crkve, odnosno, crkve Svetog Sergeja Radošeskog u Veljim Mikulićima, a ne kao nekada, ispred crkve Svetog Nikole u Veljim Mikulićima. Krst na vrhu Rumije ne čeka prve zrake sunca pod vedrim nebom, već se unosi u crkvu. Sama procesija iznošenja Vladimirovog krsta na vrh Rumije ne prati tradicionalni redosljed, već se učesnici „takmiče“ ko će prvi izaći na vrh planine, pa Androvići, iz bojazni za sigurnost krsta, ne nose ga više u ruci, već u torbici, do izlaska na vrh“, priča Anastazija Miranović.
No, sama procesija je samo dio kulta posvećenog čuvenom Vladimiru, dukljanskom vladaru, knezu i svecu, koji je vladao Dukljom negdje od 990. do 1016. godine. Tu su se splele legenda i istorija, priča o stradanju i ljubavi, čudesnim svetačkim moćima, o zajedništvu, jer je Vladimir živio u doba prije podjele hrišćanstva. Priča je to i o nevjerovatnom putu njegovih moštiju od Prespe do Prečiste Krajinske, pa onda do Drača, čiji je postao zaštitnik. Išle su one i do Šin Đona kod Elbasana, a danas su u Tirani u crkvi njemu posvećenoj.
Naša sagovornica kaže da su brojni kriterijumi koji preporučuju Kult Svetog Vladimira za nematerijalno dobro Crne Gore.
Jedinstvenim ga, kaže, čini reprzentativnost materijalnih i nematerijalnih dobara vezanih za njega, istorijskih ličnosti i činjenica, kao i legendi. „Saznanje, da je narodno vjerovanje i tradicionalno praktikovanje očuvalo kult jednog srednjevjekovnog vladara i sveca, uključujući i Vladimirov krst i običaje vezane za njega, predstavlja, bez dileme, jedinstveno nematerijalno dobro, ne samo Crne Gore“, ističe Miranović.
Androvići čuvari: Ona naglašava da sam Vladimirov krst predstavlja svojevrstan raritet u činjenici da je to viševjekovno, bezmalo, milenijumsko materijalno dobro, od 1953. godine pod zakonskom zaštitom države, ali ne i njenom praktičnom, institucionalnom zaštitom. Krst, naime, vijekovima na pravi način vaninstitucionalno čuva i štiti porodica Andrović iz Veljih Mikulića.
„Ovaj presedan u našoj kulturno-istorijskoj praksi još jedna je potvrda rijetkosti i jedinstvenosti ovog kulturnog dobra. U Crnoj Gori postoje brojni kultovi, među njima i oni vezani za kasnije crnogorske vladare, ali ni jedan od njih ne sadrži u tolikom obimu elemente tradicionalne kulture, koji se i danas, sa manjim ili većim modifikacijama praktikuju, kao Kult Svetog Vladimira, naglašava sagovornica Portala Analitika.
Nevjerovatna je, kaže, i priča o sudbini Vladimirovog krsta.
„U vrijeme izmještanja Vladimirovih zemnih ostataka iz Krajine, Krajinjanima je ostao u crkvi na čuvanje njegov krst. Sudbina Vladimirovog krsta, na kome se Vladislav lažno zakleo, a knez Vladimir na prevaru ubijen, povezana je sa turskim osvajnjima, Krajinom, Mrkojevićima, Rumijom i Androvićima iz Veljih Mikulića. U jeku islamizacije Krajine, u XVIII vijeku, ponovo je srušena Prečista Krajinska, a Vladimirov krst je povjeren narodu na čuvanje. Krst je smatran zaštitnikom krajinskog plemena, Krajine, bogate ljetine, čak i nakon što su Krajinjani u velikom broju primili islam. Krst je potom došao u ruke susjednog plemena Mrkojevića. Oni su ga čuvali i iznosili na vrh Rumije pod oružjem iz straha da im ga ne otmu, kaže Miranović.
Podsjeća da je Vladimirov krst u porodicu Andrović dospio kao miraz jedne od tri kćeri kneza i barjaktara Ivana Rađena iz Veljih Mikulića. Sjećanje na ovu porodicu sačuvano je i u nazivu brda Rađen iznad Veljih Mikulića. Po predanju, Ivan Rađen je imao tri kćeri, od kojih je jedna udajom za člana porodice Andrović iz Veljih Mikulića, donijela Androvićima u miraz Vladimirov krst. Drugoj je pripao barjak i porodica u koju je ona došla udajom, od tada se preziva Barjaktarović, a treća je u miraz dobila sedam ubala.
Činjenica je da su tokom istorije Androvići čuvali i poštovali krst kao najveću svetinju, spremni da ga brane vlastitim životima. Miranović naglašava da su vremenom ustanovili brojene sisiteme zaštite, od koji su poznati samo neki, a to je da je mjesto čuvanja poznato samo dvojici ili trojici muških članova porodice. Ni pod kakvim okolnostima Androvići nisu dopuštali otimanje krsta, pa je čuvan po pećinama, u deblima drveća, na najskrovitijim mjestima, koje su znali samo ljudi od njihovog najvećeg povjerenja. Androvići sada žive u Baru.
Poštovanje zavjeta đedova: I tako, priča o Kultu Svetog Vladimira je u suštini priča o čovjeku, njegovoj vjeri, istrajnosti, o tajnama, legendama, istoriji, o porodici, o želji da se sačuva ono što nam je kao poruka ostavljeno od očeva i đedova. To je u suštini živa tradicija, bolje reći, to su njeni najljepši primjeri.
Stručnjaci smatraju da živa tradicija, kako joj, uostalom, i samo ime kaže, tokom svoje viševjekovne istorije doživljava izvjesne promjene. Nekada zna da utihne, potom se opet javi. Zna ponekad i da skrene u neku sporednu ulicu, da bi se ponovo vratila na onaj “glavni” put.Procesija Svetom Vladimiru u čast, od postavljanja metalne crkve na Rumiji 2005. od strane MCP Srpske pravoslavne crkve, očigledno je skrenula sa puta koji je bio pravi primjer žive tradicije, one koja poziva na zajedništvo. Suština Vladimirovog kulta, uostalom, i jeste u poruci okupljanja i želji da se sačuva ono što nam je kao poruka ostavljeno od predaka.
Na državi je sada da odluči da li će dozvoliti da metalna crkva, spuštena prije osam godina helikopterom na Rumiju, bude mjesto razdvajanja i skretanja u slijepu ulicu jednog od najljepših kultova Evrope, koji će uskoro biti Zakonom zaštićen.
Suzana KAPETANOVIĆ
