Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 6. juna 1799. godine u Moskvi. Među prvima je u Rusiji počeo da piše narodnim jezikom, a pri tome je razvio vlastiti stil u kojem je maestralno spojio satiru, romantiku i dramu. Smatra se ocem moderne ruske književnosti.
Kao potomak stare osiromašene plemićke porodice, još u ranom djetinstvu prepušten je odgoju ljudi iz nižih društvenih slojeva: kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetkinje Arine Rodionove Jakovljeve. Upravo njoj može zahvaliti na odličnom poznavanju ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom selu u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodumlja. U liceju je pripadao naprednom književnom kružoku Arzamas. Od 1814. njegovi se stihovi objavljuju i slava mladog pjesnika brzo raste. Iz liceja je izašao kao poklonik Radiščeva i Voltera, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma.
Nakon završenog školovanja povremeno je radio u Ministarstvu vanjskih poslova. Bio je buntovnik, progonjen, pa pomilovan. Njegov život je satkan od dvoboja sa ljudima i „vjetrenjačama“. Ovi prvi su mu ranjavali tijelo, a „vjetrenjače“, ljudi autoritarnih sistema protiv kojih se borio, ranjavali su mu tananu pjesničku dušu. Puškin je svojim djelima uvijek bio pobjednik, onako nadvremenski kako je i živio...!
Puškin je život izubio mlad, u dvoboju, u svojoj tridest osmoj godini. Dvoboji su bili česta pojava u Rusiji, i prihvatljiv način branjenja časti među ruskom aristokratijom.To „branjenje časti“, vjera u slobodu življenja i mišljenja, spaja ga sa Crnogorcima. Oduševljen pobjedom Crnogoraca u Boki, 1806. godine, nad francuskom armadom u njenom sunovratnom pohodu ka Rusiji (1812), Puškin je pjesmom “Bonaparta i Crnogorci” poetski pozdravio i prigrlio ponosnu i hrabru Crnu Goru i još više je približio “majci” Rusiji. Pjesma ‘’Bonaparta i Crnogorci’’ objavljena je prvi put u Crnoj Gori u časopisu “Grlica”, na Cetinju, 1839. godine.
Udruženje Crnogoraca Srbije “Krstaš”
(N. Stevović, Kako su drugi pjevali o nama, Crnogorski glasnik, Zagreb, 2011)
