Čišćenje terena za dva igrača

 

 

Najavljena su bila četiri kandidata, do 18. marta će njih trojica skupljati potpise za kandidaturu, ali je sasvim moguće da na kraju, na izbornoj crti, ostanu samo dvojica pretendenata na predsjednički presto - Filip Vujanović i Miodrag Lekić.

To je vjerovatni rasplet nakon što je u ponedjeljak počelo prikupljanje potpisa podrške za kandidata DPS-a Vujanovića, lidera Demokratskog fronta Lekića i prvog čovjeka političkog kluba Pravedna Crna Gora Rada Bojovića. Nakon prvih pet dana akcije, mnogo toga ukazuje da se priprema, čisti politički teren za bitku dva stranačka igrača - Vujanovića i Lekića - te da su male šanse da Bojović o(p)stane kao nezavisni kandidat grupe građana.

No, izdvajanje Vujanovića i Lekića nije bilo rezultat njihove volje, već posljedica  odluka lidera parlamentarnih stranaka, prije svega predsjednika SNP-a Srđana Milića i prvaka Pozitivne Crne Gore Darka Pajovića.

Milićev samouništavajući potez: Još krajem godine lider SNP-a javno je odbacio bilo kakvu mogućnost da bude predsjednički kandidat, govoreći da ne želi ni da se prisjeća ranijih loših iskustava.

Moguće da Srđan Milić nije želio da ponovo stenje pod teretom podmetanja opozicionih kolega; i Milić i SNP su tokom oktobarskih parlamentarnih izbora bili žestoka meta napada Demokratskog fronta, izvedenih u sadejstvu sa nekoliko privatnih medija i nevladinih organizacija. Uz to, predsjednik SNP-a je tokom izbora dobio i udarac s leđa, kada su ga javno napustili Predraga Bulatović i Milan Knežević, što je značajno uzdrmalo partiju, doprinijelo lošem izbornom rezultatu i padu rejtinga SNP-a.

Samo, izbjegavanjem političkih bitaka Srđan Milić ne može povratiti izgubljeni stranački rejting. Predsjednički izbori su bili realna šansa da SNP pokuša da povrati vlastitu snagu i da definiše stranačku strategiju; da obnove energiju unutar mreže partijskih aktivista i da se Milić vrati na scenu kao stvarni lider stranke.

Nasuprot tome, lider SNP-a je, nekim čudnim izborom, prihvatio ulogu vodonoše. Za prošli vikend je Srđan Milić javno pozvao glasače i simpatizere da pruže podršku kandidaturi Miodraga Lekića, lidera Demokratskog fronta. Možda je sam poziv tek kurtoazija; vjerovatno da unutar članstva SNP neće biti istinske agitacije za Lekića… To i nije najbitnije: Milić očito ne shvata kakvu je poruku poslao simpatizerima. Glasači koji su SNP-u u oktobru već okrenuli leđa i glasali za Demokratski front nakon svega će ostati privrženici Lekića, Bulatovića, Mandića. A onim, do sada vjernim sljedbenicima partije, lider SNP-a je javno priznao da njihova stranka nije ozbiljan politički igrač. Iako neće učestvovati na izborima, Srđan Milić i njegov SNP već sada su - gubitnici predsjedničkih izbora!

Pajovićev (ne)voljni izbor: I lidera Pozitivne Crne Gore, Darka Pajovića, očekuje težak period borbe da održi stranački i lični rejting. Pajović je, od osnivanja Pozitivne, pokazao sposobnost čitanja političkih simbola, na terenu je izgradio mrežu aktivista za kratak period, a u javnim obraćanjima iskazao racionalnost – ponekad i uz dozu surovosti,  neophodnu za bavljenje politikom u Crnoj Gori.

Zato čudi Pajovićevo naprasno odustajnje: u ponedjeljak popodne su svi u Pozitivnoj bili za kandidaturu, u utorak ujutru je odlučeno da - kandidature nema!? Prije toga, ključni stranački organi, Glavni odbor i Savjet, već su dali „zeleno svjetlo“ a istraživanja su pokazivala da - esdepeovskim bojkotom Vujanovića – lider Pozitivne može računati na dodatne hiljade glasove „tvrdih suvereinsta“... Za ambicioznog i racionalnog političara - kakav jeste lider Pozitivne - to su sve bili znaci da treba ući u rizik predsjedničkih izbora.

Zašto je, onda, Pajović naprasno odlučio drugačije? Zvanično objašnjenje – nedostatak novca – može djelimično da bude valjan razlog. Ozbiljna izborna kampanja košta više stotina hiljada eura (stručnjaci tvrde da veliku kampanju nije moguće odraditi ispod pola miliona) i sasvim je izvjesno da neki dosadašnji finansijeri i donatori Pozitivne – prvenstveno ljudi iz redova medijskih mogula – nijesu bili voljni da ponovo odriješe kesu. Javna je tajna da je ideja o Miodragu Lekiću kao jedinstvenom kandidatu opozicije bliska uticajnom biznis-medijskom krugu, na to su Pajovića svakog dana podsjećali - kroz upozoravajuća saopštenja – i kolege iz Demokratskog fronta.

Ideja o jednoj listi i jednom opozicionom lideru: Premda će Darko Pajović javno negirati da je bilo pritisaka van stranke, izgleda da ga je upravo bojazan gubitka podrške doskorašnjih saveznika vodila u razmišljanju da odustane od „predsjedničkih zamisli“. Kao da je Pajovićevo odustajanje od kandidature bilo neophodan uslov za pokušaj objedinjavanja opozicionih glasova oko jedne ose – koju, dakako, predstavlja upravo Lekić.

To je, u osnovi, samo razrada ideje jedinstvenog opozicionog bloka koju je prošlog ljeta – doduše neuspješno – pokušao da među opozicionim liderima promoviše Miodrag Perović, finansijer i politički predvodnik anti-Đukanovićeve koalicije koju mnogi uslovno nazivaju Drugom familijom. Riječ je o raznorodnoj skupini tajkuna, NVO aktivista i političkih opozicionih savjetnika, nekadašnjih gorljivih režimlija koje sada ujedinjuje želja da - skidanjem Đukanovića oni, iza kulisa, drže konce nove vlasti u Crnoj Gori.

Očito, redsjednički izbori su bili nova prilika za novi pokušaj a sam Miodrag Lekić vrlo dobar kandidat za „pomiritelja“. Zato su su krajem januara – nakon sastanaka sa pojedinim liderima stranaka koje čine Demokratski front - ponovo pojačani pristisci da se ide na igru jednog opozicionog kandidata. Možda će tek nakon lokalnih izbora sam Pajović znati da precizno izvaga validnost odustajanja od predsjedničke utrke: sada se čini da je propustio priliku za promociju svoje stranke i svje političke ideje; teško da će dobiti nazad one glasove koje, odustajanjem od kandidature, praktično nudi drugim predsjedničkim kandidatima.

Bojovićeva (ne)moguća misija: Dok u svakodnevnim tajnim i javnim pregovorima mnogi nešto nekome nude ili iskaju - nadajući se da će korist kasnije stići – čini se da jedino Rade Bojović, predsjednik političkog kluba Pravedna Crna Gora nema skrivenih namjera ili dilova. Uostalom, i njegova ideja je jasna: kao istinski izvorni suverenista, antiratni angažovani intelektualac, Bojović pokušava da promoviše politiku „trećeg puta“; želi da bude neka vrsta „crnogorskog Mesića“...

To je pozicija u kojoj može mnogo da dobija ali to ne znači da ima i realne šanse na uspjeh. Bez mreže stranačkih aktivista i bez neke posebne medijske logistike teško da može proći ideja o nezavisnom kandidatu. U danima koji slijede mnogi će se - naročito moćna DPS ekipa jer njima prijeti da uzme najviše glasova -  truditi da Bojovića sputaju što više mogu. Logika vlasti je surovo prosta: ako već Pajovića nema da naškodi Lekiću, zašto bi kao kandidat opstao Bojović koji mže da oslabi Vujanovića.

Predsjednik kluba Pravedne Crne Gore svakako bi  dobio naklonost većeg broja suverenista ako prethodno sakupi onih famoznih 7.710 glasova podrške.

Ali, u tome i jeste suština izbornog uslova: ako kandidat nije kadar da stvori mrežu aktivista koja će mu obezbijediti potrebnu količinu glasova, onda i njegova kandidatura – bez obzira na ideje koje zastupa – nije bila zasnovana na realnosti. Do petka veče, barem prema tvrdnjama predsjednika Izborne komisije Podgorice, Bojović je u glavnom gradu sakupio 196 potpisa, što navodi na surov ali realan zaključak: pri sadašnjem odnosu snaga, nema mnogo prostora za nezavisnog kandidata u Crnoj Gori.

Stranački obračun Vujanovića i Lekića: Pitanje je, samo, da li je svođenje predsjedničkih kandidata na dva imena bila svjesna opoziciona igra da se objedine svi antirežimski glasovi?

Istini za volju: politička inertnost Srđana Milića i naprasna neborbenost Darka Pajovića mogli bi da u kutiju opozicionog predsjedničkog kandidata Miodraga Lekića ubace koju hiljadu antirežimskih glasova. Uz bojkot Krivokapićevih socijaldemokrata i javnu podršku Milića i Pajovića, kandidat demokratskog fronta Miodrag Lekić bi mogao da se nada pobjedi u fotofinišu drugog kruga...

Ali, moguća je i drugačija politička kombinatorika: da odustajanje Pajovića i Milića i nemoć Bojovića bude neka vrsta indirektne pomoći Filipu Vujanoviću. Ako na crti ostanu samo dva kandidata, onda se trči samo jedan krug i Vujanović ima osjetnu prednost, moguće dovoljnu za pobjedu već 7.aprila.

Šifra za dekodiranje zagonetke predsjedničkih izbora možda će biti poznata nakon 18. marta kada će se konačno razjasniti - hoće li ovo biti igra sa dva ili tri pretendenta na predsjedničko mjesto. Ono što se sada zna jeste da se izborna knjiga praktično svela na dva imena. Prvi put od 1997. godine i onog dramatičnog sukoba Mila Đukanovića i Momira Bulatovića biće to rat dva igrača.

Ipak, sa jednom velikom razlikom: prije šesnaest godina predsjednički kandidati Đukanović i Bulatović su bili simboli dvije Crne Gore; pobjeda Đukanovića je opredijelila i put Crne Gore u pravcu nezavisnosti. Danas su Vujanović i Lekić ipak samo predstavnici dvije partije:. Vujanović je, zbog otkazivanja podrške SDP-a, kandidat tek dijela vlasti; Lekić nije, kad nema Pozitivne i SNP-a u opozicionom bloku, jedinstveni kandidat antirežimskih snaga...

Neće to, dakle, biti rat svjetova nego obračun partija, što znači da će i predsjednik Crne Gore biti - više stranački nego građanski. U stvari, ako u izbornu trku zaista uđu samo Vujanović i Lekić jedine sigurne promjene možemo očekivati - u izgledu ili sadržaju državnih simbola. Makar tu su suparnici na istoj liniji: i jedan i drugi nekako sa nelagodom slušaju posljednje dvije strofe svečane državne pjesme.

Draško ĐURANOVIĆ