Kult kod Crnogoraca koji ću prikazati jasno pokazuje da su Crnogorci potomci istog naroda koji je na prostoru Crne Gore živio i u antičkim vremenima.
Starośedioci na teritoriji Crne Gore – oni ljudi koje su Rimljani zvali Iliri - imali su kult zmije. Dr Milutin Garašanin piše: „Kult zmije, svete životinje Ilira potvrđen je predstavama na srebrnim pločama iz Gostilja.” (Milutin Garašanin, Crna Gora do doseljevanja Slovena, www.montenegrina.net).
Gostilj je selo u Zetskoj ravnici, blizu Skadarskog jezera. U Momišićima je 1959. otkrivena ilirska nekropola iz 3. ili 2. vijeka prije Hrista. Nađena je keramika, nakit, oružje, oruđe. Pronađena je i narukvica sa završetkom u obliku glave zmije, koju dajem na slici iz knjige Radoslava Rotkovića – „Ilustrovana istorija crnogorskoga naroda I”. I na drugim arheološkim nalazištima širom zapadnog Balkana nalaženi su predmeti na kojima je prikazana zmija.
Dr Aleksandar Stipčević, na internet stranici Matice Hrvatske predstavljen kao - arheolog, bibliolog, bibliograf, albanolog, knjižničar i esejist, ovako piše: „Prema starogrčkoj legendi koju je zapisao Apolodor, Illyrios, rodonačelnik ilirskog roda, sin je Feničanina Kadma i njegove žene Harmonije. . . U legendi o Kadmu Illyrios je tijesno povezan sa zmijom: ona ga je obavila čim se rodio, prenijevši tako u njega svoju magičnu moć. . . Suvremena filologija nastoji takođe dokazati da je ilirsko ime etimološki vezano za tu životinju. Nijemac O. Gruppe prvi je doveo u vezu ime Illyrios s grčkom riječi 'iλλω = okretati, ovijati, a ta se riječ izvodi iz korijena u el = vrtiti, okretati. Slovenski filolog Karel Oštir takođe je došao do zaključka da se u tom imenu krije zmija. Potvrdu za to našao je u cinjenici što je i velika mitska zmija u indoevropskih Hetita nosila ime istog podrijetla. Ta se zmija zvala Illurjanka, i zaista je teško u obliku njezina imena ne videti slicnost s imenom Ilir. Zmija je kako ćemo vidjeti imala vrlo veliku ulogu u ilirskoj religiji, i sigurno je da nije slučajno što se ilirsko ime može povezati sa imenom te životinje.” (Aleksandar Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989, strana 15)
A Pavle Rovinski, koji je 27 godina boravio u Crnoj Gori, svjedoči o kultu zmije kod Crnogoraca: "Zmija više od svih gmizavaca izaziva neki 
sujevjerni strah, zato joj izbjegavaju pravi naziv, a umjesto toga pribjegavaju opisnoj formi i nazivaju je: povukuša, pozemljuša, nepomenica, poganica i dr. ali u isto vrijeme ima zmija koje drže sreću kuće. Ponekad se zmija uvuče u kolijevku djeteta, spava obavivši njegov vrat i nikada mu ne naškodi, i to dijete u budućnosti čeka velika sreća. Ona čuva ponekad i blago. . . Ako se zmija nađe u kući, grijeh je ubiti je, a da bi se istjerala, pale krpu i stavljaju u otvor kroz koji ona izlazi i od tog dima (kada) zmije odlaze..." (Pavle Rovinski, Etnografija Crne Gore, tom II, CID, Podgorica, 1998, strane 325 i 326)
U grčkoj legendi, Iliriosa je zmija obavila oko vrata čim se rodio i on je dobio "magičnu moć". Dvije hiljade godina kasnije Rovinski bilježi isto vjerovanje kod Crnogoraca.
Širom Crne Gore zmija se smatra za čuvara kuće: Stipčević u istoj knjizi još piše: „Zmija je na Balkanu vrlo stara kultna životinja. Susreće se već u neolitu, ali je njeno značenje uveliko poraslo u vezi s pojavom Ilira na ovom tlu. Kao životinja – totem ilirskog roda ona ima središnju ulogu u mitološkom i religijskom sistemu južnih Ilira. Već smo govorili o povezivanju zmije sa samim imenom Ilira, a ovdje treba istaknuti brojne prikaze te životinje koji postaju osobito česti od V stoljeća prije nove ere dalje u u nakitu (kao završeci na narukvicama, ogrlicama, fibulama, kao aplike na privjescima). Osobito su česti ti prikazi u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. Zmija se tamo pojavljuje kao čuvarica kućnog ognjišta...” (strana 149)
Dakle, prije više od 2.000 godina zmija je na ovim prostorima bila „čuvarica kućnog ognjišta”. Potpuno isto saopštava i Pavle Rovinski koji je to u Crnoj Gori zapazio krajem 19. vijeka, priča o sličnostima običaja Crnogoraca i Albanaca i kaže da i kod jednih i drugih "Zmija koja živi u kući je njen duh pokrovitelj" (Pavle Rovinski, Etnografija Crne Gore, tom II, CID, Podgorica, 1998, strana 8, link: http://i47.tinypic.com/rhinv8.jpg)
U Paštrovićima je isto tako postojao, i postoji kult zmije: „Ako u kuću uđe zmija, koju zovu kućnica, rijetko će je ko ubiti, jer se drži za kućnog čuvara“ (Jovan Vukmanović, Paštrovići, CID, Podgorica, 2002, strana 365, link: http://i50.tinypic.com/2wovry1.jpg). Knjiga je objavljena 1960. god.U Kučima je postojao i postoji kult zmije. Stevan Dučić je prije 100 godina zapisao: "Zmije se smatraju najvećim ljudskim zlotvorima, sa čega se zovu 'nepomenice', 'poganice', 'nesprimnice' i 'povukuše'. . . Postoji vjerovanje da kad čovjek zmiju ubije, sunce od radosti zastane i veseleći se reče: Udavi mravalj (mrav) aždaju. . . Vjeruje se da svaka kuća ima po jednu zmiju 'kutnjicu', koju ne valja ubijati, jer je u njoj 'sjen' nekojega ukućanina, pa bi odmah umro. Dakle zmiju 'kutnjicu', kad se u kući pojavi, rijetko da ko ubija, već ju kume i preklinju da izađe i upale krpine, da ju dimom išćeraju. Čim se u nečijoj kući u Podgorici zmija pojavi odmah se hita za jednoga Lješnjanina koji ju je u stanju uhvatiti i odnijeti ju. U toga se čovjeka ljeti vazda može naći zmija bilo u faculetu svezana pa strpana u džep, bilo pušćena u njedrima. On je glavom u moju kuću donosio neobično velikih zmijuština. . . U Kučima ima ljudi, koji su na taj način u stanju zmije hvatati i nositi ih uza sebe. Narod vjeruje i u krilate zmije, s đerdanima o vratu, koje čuvaju skrivena blaga, što su ih ljudi njima i zemlji na amanet ostavili u dobima kakvijeh bjekstava." (Stevan Dučić, Pleme Kuči, CID, Podgorica, 1998, strana 337 i 338)
Dučić i na stranama 543 i 544 slično piše, kako neki Kuči i Albanci imaju moći da vladaju zmijama. I u današnje doba s vremena na vrijeme mediji u Crnoj Gori izvještavaju, kako u Crnoj Gori postoje ljudi koji drže zmije i kojima su zmije praktično ljubimci.
Crkva se borila protiv kulta zmije: Crkva se oduvijek žestoko borila protiv kulta zmije, jer je zmija omražena životinja iz Biblije.
Zašto crkva kod Crnogoraca nije uspjela da iskorijeni kult zmije? I tu su stvari jasne. U srednjem vijeku sveštenstva na planinama - u katunima, skoro da nije bilo, dakle nije ga bilo - među našim precima.
Ivan Mužić citira srpskog akademika Bogumila Hrabaka: „Na celom Balkanskom poluotoku stočari (Vlasi) obrazovali su se u zajednice u IX stoleću. Tada hrišćanska crkva još nije bila podeljena. No, ni mnogo kasnije, u drugoj polovini XV st. u Hercegovini nema sveštenika u katunima (staništima transhumanskih, ne nomadskih, stočara), i tek kad su se obrazovala plemena ili skupine istoimenih katuna, sveštenik je bio član vrhuške plemenske organizacije i obično je pripadao mlađim članovima vladajuće porodice. Ako bi pravoslavni Vlasi došli kao naseljenici u katolički kraj, preko noći su postajali katolici, jer nisu manje grupe imale svoje sveštenike za obrede..." (Ivan Mužić, Vlasi u starijoj Hrvatskoj historiografiji, Split, 2010, strane 265 i 266).
Dakle, prije teritorijalizacije katuna tj. prije stvaranja plemena, svještenika u katunima praktično nije ni bilo. Tek kad su u vrijeme Osmanlija formirana plemena kakvim ih danas znamo, u njima su se pojavili svještenici. Opšte je poznato da su u vrijeme moći Osmanlija na ovim prostorima naši svještenici bili očajno teološki obrazovani.Na primjer, prije 205 godina Peraštanin Simeon Mazarović je zapisao za crnogorske svještenike "... njihova odjeća nema ništa što bi ih razlikovalo od ostalih; nemaju drugih prihoda do milostinje, koju primaju u crkvi i u selima. Oni su do krajnosti neznalice, jedva znaju da čitaju i pišu, a među njihovom pastvom ima ih mnogo koji skoro nikada nijesu čuli za Isusa Hrista." (Simeon Mazarović, Zapisi o Crnoj Gori, www.montenegrina.net)
Još svjedočenja o kultu zmije kod Crnogoraca: Na cijeloj teritoriji današnje Crne Gore postoji vjerovanje da zmiju koja se nađe u kući nikako ne valja ubiti, premda poneđe nalazimo da je ispravno ubiti zmiju van kuće, kao što nam Stevan Dučić opisuje, iako je to možda tada već bilo pod uticajem crkve.
Ali! Imamo i sjajna svjedočanstva da zmiju uopšte ne treba ubijati. Više od 2000 godina pošto su Iliri imali kult zmije, Timoleone Vedovi koji je između 1854. i 1859. bio austrijski činovnik u Dalmaciji i vrlo dobro poznavao Crnu Goru i Crnogorce, opisuje vjerovanja ljudi koji žive na istom prostoru đe su živjeli i Iliri – opisuje vjerovanja Crnogoraca, između ostalog kaže: „Zmija je znak radosne vijesti, osobito zato što se vjeruje da ona čuva sakrivena blaga.” (Timoleone Vedovi, Bilješke o Crnoj Gori, CID, Podgorica, 2000, strana 21, www.montenegrina.net)
Izuzetnu priču ostavio nam je ruski knez Golicin, koji je u Crnoj Gori boravio 1898. god. Iste godine u Sankt Petersburgu je objavio putopisnu knjigu „Kraj sinjeg mora”. Kod nas je tu knjigu preveo i objavio CID, 1999. godine. Knez Golicin piše na jednom mjestu kako se vraćao sa nekim Crnogorcima, sa Lovćena prema Cetinju, zabilježio je ono čemu je prisustvovao: „Pedesetak koraka ispred nas Miho i Krsto se zaustavljaju i uzbuđeno dozivaju da priđemo. Žurimo do njih. O čemu se radi? Pokazuju nam oko metar dugačku, crnu, išaranu blještavožutim pjegama, zmiju. Lagano, ne obazirući se na nas, zmija prelazi put. Pitam: ‘Je li otrovna?’. ‘O, kako da ne!’ Zamahujem štapom, ali vodiči su užasnuti mojim postupkom: vidjeti zmiju donosi sreću. . . Ova zmija mi obećava srećan ishod puta i ne smije da se ubije. Kad je tako – neka otpuže. A ipak mi je žao.” (strana 86, link: http://i49.tinypic.com/282gmm0.jpg)
Knez Golicin je naravno Rus, Sloven, htio je da ubije zmiju. Međutim, Crnogorci, potomci ilirskih starośedioca, zgrozili su se nad tim činom. I poslije više od 2000 godina, krajem 19. vijeka, za potomke Ilira – Crnogorce, viđeti zmiju je znak sreće!
Njegoš htio da kuje novac sa prikazom zmije: Za razliku od običnih Crnogoraca, Njegoš, kao mitropolit hrišćanske crkve u Gorskom Vijencu pjeva kako zmiju treba ubiti: „iskru gasi, a zmiju u glavu.”
Ali! Isti Njegoš je 1851. godine planirao da kuje crnogorski novac, mada ideju nije realizovao do kraja. Bio je napravio kalupe za izradu novca. To nam pojašnjava Milovan Šćepanović: „U 1896. godini pronađen je u knjaževom dvoru kalup za kovanje novca sa natpisom: ‘ZLATNI PERUN 2 TALIRA’ sa lovorovim vijencem na aversu, iznad kojega napisa je stisnuta pesnica iz koje izbijaju strijele u dva pravca. Na drugoj strani /reversu/ stoji natpis: ‚Crna Gora 1851’ zaokružen zmijom.” (Milovan Šćepanović, Novac na tlu Crne Gore, feljton Pobjede, 27. jul 2004).Njegoš je bio poglavar de facto nezavisne crkve, nikakav Sinod nije bio iznad njega da ga upozori da ne stavlja zmiju na novac, a Njegoš i inače nije puno mario za teološko učenje. To što je htio da stavi zmiju na crnogorski novac, to je izišlo iz dubine njegovog crnogorskog identiteta.
I etnologija potvrđuje: Fizička antropologija, kako su pokazali akademici Božina Ivanović i Petar Vlahović, dokazala je da su Crnogorci starośedioci Balkana.
Populaciona genetika je takođe dokazala da su Crnogorci starośedioci. Ako se pogledaju brojna istorijska dokumenta do 19. vijeka, iz njih jasno proizilazi da su Crnogorci starośedioci. Najcjenjeniji srpski istoričar Sima Ćirković tvrdi da su Balšići i Crnojevići ilirskog porijekla i da današnji Srbi nijesu potomci Srba iz ranog srednjeg vijeka. Kao što vidimo i etnologija - nauka o životu, vjerovanjima i običajima jednog naroda, takođe potvrđuje da Crnogorci po svom porijeklu i kulturi nijesu Sloveni, odnosno nijesu samo Sloveni kako tvrdi srpska ideologija.
Naime, Iliri je zbirni naziv koji su koristili Rimljani za raznorodna plemena na ovom prostoru, ali plemena koja su imala sličnu kulturu. Originalno pleme Iliri (Protoiliri) i Iliri po klasifikaciji Rimljana, to su dvije vrlo različite zajednice. Dvije glavne grupe koje vuku porijeklo od Ilira pojavile su se u srednjem vijeku pod imenom Vlasi i Arbanasi, a genetika nam pokazuje da je među Ilirima sigurno bilo Kelta, a vjerovatno i potomaka Feničana. Kult zmije koji je postojao kod Ilira, a postoji i kod Crnogoraca dan danas, što pokazuje da je riječ o istom porijeklu naroda; Crnogorci su starośedioci - u srednjem vijeku smo primili jezik od Slovena, kao što su npr. Irci i Škoti primili jezik od Engleza, kao što su npr Peruanci i Meksikanci primili jezik od Španaca... Slovene na ovim prostorima su uništili Turci, uglavnom još u 15. vijeku. Ali, priča o Slovenima na ovim prostorima je posebna i velika priča.
