Čitaocima Pobjedinog Magazina otkriva kako bira uloge, govori o karijeri, Ivu Andriću, Crnoj Gori, nagradama, značaju riječi, putovanjima, idealnom muškarcu i novim projektima.
Kako birate uloge?
Ili uloge nađu mene… biva različito, svakako… Neke uloge su me čekale godinama, neke me uhvate na prepad… Ali, sigurna sam da nema uloga koje nam pobjegnu. Svako dobije ono što mu sljeduje. Pa ako je to malo parče, negdje drugo dobijemo veće, a možda nam ni ne sljeduje nešto veće konačno…
Uloga Hromke u ,,Zlim dusima“ mi je jedna od najdražih. Prvo - veliki Dostojevski, onda reditelj Tanja Mandić sa kojom neizmjerno volim da radim, partner Igor Đorđević. Hromka je čudesan lik jurodive djevojke kojom se igra sudbina, svijet, jedan muškarac. Okružena surovošću i zlostavljanjem, ona živi u svom čekanju i svojoj, samo svojoj sreći. Ona zna da njen princ negdje leti i u sunce gleda. On će doći.
Gostovali ste u Pragu sa predstavom „Poetski kabare Ivo Andrić“. Izveli ste je u Tivtu 20. marta prošle godine. Koliki je izazov bio raditi na kabareu koji za temu ima lik i djelo Ive Andrića?
- U godini Andrića, u kojoj se obilježavalo 120 godina od piščevog rođenja i pola vijeka od dodjele Nobelove nagrade, napravila sam, samo od Andrićevih tekstova, svojevrstan omaž Andriću lično. O Andriću lično znaju samo oni koji su se njime bavili, a želja mi je bila da osvijetlim Andrića kako pjesnika, čovjeka koji je volio muziku, bio beskrajno duhovit korespondent i prijatelj sa Crnjanskim, volio žene, konačno jednu kojom se i oženio prvi put u 66. godini života. Uprkos tome što je Andrić govorio da pisac „treba da piše i priča, ali ne da od svoga života pravi priču“, moj predivni kolega Aleksandar Srećković Kubura i ja igramo ovaj kabare u kojem ima mnogo duhovitog i mnogo muzike. Prvi put, na Andrićeve stihove, kompozotor Rade Radivojević je napravio nekoliko pjesama. Gostovali smo u Crnoj Gori, Norveškoj, Bosni, Pragu…
Sa Radom Đuričin u predstavi „Čovek čoveku“ priredili ste izabrane priče velikana srpske proze Bora Stankovića, Iva Andrića, Branka Ćopića, Isidore Sekulić, Moma Kapora. Što je čovjek čovjeku?
- „Možda pisac treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe, ili da nam, bar malo, osvetli tamne puteve na koje nas život baca“. To je rekao Andrić u besjedi prilikom dobijanja Nobelove nagrade. U današnje vrijeme polupismene ekspres komunikacije sms-ovima, mejlovima, zaboravili smo da pričamo priče, a još luđe - zaboravili smo da - slušamo. Predstava „Čovek čoveku“ je u slavu jezika, priče i pričanja, slušanja, u slavu ljepote i dobrote. Nedavno je izašlo i audio izdanje naše predstave.
Što za Vas znači priznanje Zlatni vitez, koje ste primili u Moskvi za ulogu Aglaje u predstavi „Idiot“, s obzirom da se radi o djelu priznatog ruskog pisca i da nagrada dolazi sa tog tla?
- Sigurno da mi je drago da u Rusiji dobijem nagradu za ulogu u djelu Dostojevskog. Rusi obično misle da ljudima južnim, kako oni kažu, nedostaje dubine za ruske pisce. Ali, nije to tako, naravno. Ima čarobnih Njemaca, ali i naših glumaca koji igraju ruske pisce bolje i od Rusa. Na ruskom govornom području, u Moskvi, dobila sam i nagrade na festivalu ruske klasike, i to za ulogu koju sam igrala na ruskom. A takođe i na dvojezičnim područjima – kao što su Jermenija, Letonija, Gruzija.
Koji je to najveći izazov sa kojim ste se suočili u dosadašnjoj karijeri? Koja je uloga bila najzahtjevnija?
- Uvijek mi se čini da je to posljednja uloga. Naravno, sa neke vremenske distance se pokaže da nije tako, ali, možda mi je ipak Hromka sada, od uloga koje igram, najvažnija. Za nju se i sada najduže pripremam, ne mogu da se „spustim“ odmah poslije predstave, uvijek analiziram u sebi detalje…
Snimali ste filmove u Rusiji i Francuskoj. Koliko se razlikuje rad u tim zemljama i odnos prema glumi i glumcima od načina rada kod nas?
- Svuda se film slično snima. Sa malom razlikom u luksuzu. Svuda ima razmaženih glumaca, svuda ima jednostavnih velikih glumaca, svuda ima svega. Kao u jednoj formaciji koja je izmještena, koja je na terenu. Uvijek postoje neke napetosti, neki flertovi, neki zabavljači, neki mračnjaci… Ali, te različitosti me raduju, neke pamtim za cio život. Sada mi neka snimanja izgledaju ljepša, a znam da sam, dok smo radili, brojala dane da što prije stignem u svoj krevet, u svoj dom. Ali, nezaborav je nešto što krasi moja inostrana snimanja.
Da li Vas je rad nekog glumca ili režisera posebno nadahnuo, učinio da izvučete ono najbolje iz sebe?
- Ima ih mnogo, zaista mnogo. Dobar partner je pola posla uradio za vas. Još kad se i vi njemu date. Pa i reditelj koji zna šta radi! Naravno, kad bi bio recept za dobru predstavu, svi bismo radili samo dobre predstave. Ali, tako tanane niti kao što su misli, damari, osjećanja u svim vektorima ne mogu se uvijek uskladiti da bi se napravio izuzetan umjetnički čin. Nadahnjuju me i moji partneri i reditelji sa kojima radim - Jagoš Marković, Đuza Stojiljković, Rada Đuričin, ali i neki čija djela gledam - Ang Li, Dejvid O. Rasel, Andrej Mironov, Čulpan Hamatova…
Rekli ste jednom da volite Čehovljeva djela. Što je to što Vas najviše u njima privlači?
- Tajna, tišina, skrivanje misli… Za mene je Čehov najbliži životu - mi najčešće jedno govorimo, drugo radimo, treće mislimo, četvrto skrivamo, peto pokazujemo… I njegove kratke priče - kakva poezija, kakva duhovitost, kakva sreća! Astrov, Jelena Andrejevna, Maša, Irina, sve su to junaci i patnici našeg doba, naših i svih sredina.
U numeri „Viens“ pjevate o nedostižnom, dalekom čovjeku, nježnom i nepoznatom vitezu, o igri zavođenja. Kako izgleda Vaš idealni muškarac?
- Ispravan, pouzdan, malo lud, preosjetljiv, poremećen, puno se smije i plače, radoholičar, izgubljen, odsutan, ali - da zna da me spakuje! (Ne znam osobu koja više putuje, a mrzi da se pakuje!)
Otišli ste iz Crne Gore kao tinejdžerka. Vaš poslovni život veže se za Beograd. Koja je to asocijacija kada pomislite na Crnu Goru?
- Zaštićenost, djetinjstvo, primarna porodica, sloboda. U Crnoj Gori imam malo profesionalnog angažmana…
Kralj Nikola ima ljubavnu priču sa naslovom „Dva egstrema“. U Crnoj Gori je sve u egstremima. Kad je ljepota, onda je nebeska, beskrajna, čudesna. I dobrota, i talenat, i priroda i ljudi… I dubine i visine. Treba nam mjere, ali, da je toga, onda bi bilo monotono, zar ne? Volim duh i duhovitost crnogorsku. Volim neka mjesta, jedina na svijetu, na kojima se snažim i jačam, koja su samo moja iskonska izvorišta. Od Crne Gore ne mogu da odem i nikad nijesam ni otišla.
Koji su to novi projekti koje pripremate?
- Spremam knjigu, idem u Moskvu gdje ću igrati Šekspira na ruskom, u Mongoliju na festival ,,Sveta muza“ gdje ću igrati na ruskom predstavu „Čekajući Čea“ koju sam igrala na Kubi na španskom. Potom Pariz, fotograf Besikie sa mnom priča jednu svoju priču. Od ljeta, još novina. I putovanja. Od jeseni, opet jedna žena koja je obilježila 20. vijek.
Glumite, pišete, prevodite, snimili ste dva muzička izdanja „Viens“ i „Začem“. Na neki način, bavite se riječju. Što za Vas znače riječi?
- Andrić kaže: Svi bismo mi morali da više pazimo šta govorimo, jer nikad se ne zna dokle i sa kakvim posledicama može da živi svaka naša reč u drugom čoveku. U filmu „Sumnja“ ima jedna divna priča. Jedan perjani jastuk otvorite i rastresete sa vrha kule i perje se razleti svuda. A potom želite da perje sakupite i vratite u jastuk. To nije moguće. Tako je sa riječima. Riječi imaju ogromnu moć, zato i treba da znamo kako i kada ih trošimo.
