U 470 podgoričkih ulica koje imaju ime - jer nijedna ga nema po divljim naseljima niklim po okolnim brdima - za sada nema nijedne, pa ni najneuglednije koja se zove po Borislavu Pekiću ili po Popu Dukljaninu! (Na donjoj slici se vidi natpis koje je postavila grupa građana na soliter u Ulici Slobode, u znak podsjećanja da Pekić treba da ima svoju ulicu).
Pop Dukljanin, iako je bio predložen prije nekog vremena, nije se svidio nekom „obrazovanom“ predsjedniku jedne mjesne zajednice u Zagoriču. I tako je autor čuvenog Barskog ljetopisa, ili Kraljevstva Slovena, djela - temelja crnogorske, ali i hrvatske i južnoslovenske istorije i književnosti, ostao da sačeka ulicu koja će biti u mjesnoj zajednici sa nešto visprenijim predsjednikom.
Zakon je takav – mjesne zajednice imaju pravo veta na prijedloge koji im nisu po guštu, objašnjava Cvetko Vukčević, (foto ispod Mugošinog sa američkim ambasadorom Roderikom Murom) predsjednik gradske Komisije za davanje imena ulicama. Pravo koje oni, po ugledu na američkog predsjednika, znaju i da iskoriste.
Ni Pekić, veliki književnik, zasigurno jedna od najznačajnijih ličnosti rođenih u gradu pod Goricom, ni Dukljanin, nisu imali nekoga ko bi ih pogurao sa „političke strane“, kao što je bio slučaj sa šeikom Al Zaidom, za kojeg se prošlog decembra založio lično gradonačelnik Miomir Mugoša, ili Džonom Džeksonom, američkim diplomatom od kojeg počinju američko-crnogorski diplomatski odnosi, iza kojeg je prije tri godine stala američka ambasada. Ovom opaskom, naravno, ne želimo oduzeti baš ništa od značaja ove dvije figure.
Kako zapaža Danilo Burzan u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Leksikon podgoričkih ulica“, nema ni ulice koja bi nosila ime Svetog Vasilija Ostroškog!
Ulični red za „krštenje“: Samo u posljednjih 12 godina, koliko je sagovornik Portala Analitika, Cvetko Vukčević član, odnosno predsjednik Komisije za davanje imena podgoričkim ulicama, čak 210 podgoričkih ulica dobilo je ime, a još 50 je u ovom momentu na „čekanju za krštenje“. Od tih 50, podrazumijeva se, nijedna nije po divlje sagrađenim naseljima oko Podgorice. Jer, jedan od uslova da ulica dobije ime jeste da je usvojen detaljni urbanistički plan.
Ne može se reći da Vukčević o ovom poslu, za koji je potrebno i znanje i senzibilitet, pa i vizija i jasna strategija, ne govori sa rijetkom strašću, ali i iskrenošću. „Iznenadili bi se kada bih Vam rekao što mislim lično o nekim rješenjima“, kaže Vukčević i dodaje još jedan primjer „zagoričke mudrosti“, makar kada je u pitanju imenovanje ulica:
„U Zagoriču su, takođe od mjesne zajednice, odbijeni Cvetko i Aleksa Ivanović, otac i sin, koji su veoma značajni za razvoj muzike u Crnoj Gori, uz obrazloženje da komisija radi po svome, i da nikoga ne konsultuje“, priča Vukčević. On podsjeća da je za davanje imena ulici neophodno da od smrti predložene osobe protekne najmanje 20 godina, a od događaja najmanje pola vijeka. Od toga pravila odstupilo se u slučaju pjesnika Dragana Radulovića i arhitekte Svetlane Kane Radević.
Valja podsjetiti da na spisku podgoričkih ulica, dominiraju imena ličnosti ili događaja iz crnogorske istorije i njih je 270. Iz Srbije je 47, Hrvatske 19, Bosne i Hercegovine devet, Slovenije osam, Makedonije i Rusije po šest, Kosova, Francuske i SAD po tri, i tako dalje. Po ličnostima je nazvano 259 ulica, od čega samo 15 po ženama.
Čerčil i Al Zaid: Nedavno je velike polemike u javnosti izazvala odluka Komisije da jedna ulica u Podgorici dobije ime po šeiku Al Zaidu, iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, kojeg je predložio lično Duško Knežević, predsjednik Atlas Grupe, kao i odluka da se jednom mostu da ime Vinstona Čerčila.
„U Komisiji smo se složili da bi bio dobar potez za grad dati jednoj ulici ime šeikovo“, kaže Vukčević, koji tvrdi da se gradonačelnik Mugoša nikada nije miješao u posao Komisije, uz jedan izuzetak: „Kada se odlučivalo o Al Zaidu, bio je prisutan. Do toga mu je, izgleda, zaista bilo stalo“, kaže Vukčević. Za kritike na račun ideje da se jednom mostu da ime po britanskom premijeru Vinstonu Čerčilu, kaže da su bile pretjerane i neutemeljene.
„Čerčilu se prvenstveno zamjera to što je u Teheranu 'otkačio' četnički pokret i prihvatio partizanski. Suština napada je u tome što mu ovdašnje pristalice četničkog pokreta to nikad nisu oprostile“, tvrdi Vukčević i dodaje: „Neki tvrde da je odluka neumjesna, jer su saveznici bombardovali Podgoricu više od 80 puta. Ali, mislim da je između Čerčila i onoga ko je naredio da se bombarduje Podgorica bilo više nivoa odlučivanja.“ On objašnjava da Čerčilovo ime treba da zaokruži antifašističku koncepciju jednog niza povezanih ulica, u kojem su general Šarl de Gol, Peta proleterska brigada, Peko Dapčević, Prva proleterska i Vili Brant.
Napomenimo da Komisija na čijem je čelu sagovornik Portala Analitika broji 13 članova. U njoj su: Đorđije Borozan, član CANU, publicista i novinar Ceno Tuzović, univerzitetski profesor Sonja Šundić-Tomović, slikar Nikola Vujošević, po jedan odbornik iz svih partija prisutnih u gradskom parlamentu i četvoro iz reda građana.
U ulici po svom izboru: Komisija odlučuje o pristiglim prijedlozima, ali može davati i svoje. Naravno, ima slučajeva da se prijedlog odbije.
„Najsvježiji primjer je zahtjev da jednoj ulici damo ime po izvjesnom gospodinu čija je najveća zasluga bila ta da je poklonio zvona za nekoliko crkava“, priča Vukčević i dodaje da je, recimo, „đed doktora Leka Miranovića dao opštini 20 hiljada kvadrata zemljišta“. „Lijepo je to, ali nije dovoljno da se dodijeli ime ulici,“ zaključuje.
Malo kome je baš svejedno koje ime nosi ulica u kojoj živi. Sam Vukčević imao je rijetku privilegiju da - izabere ime ulici u kojoj živi!
„Nije imala naziv i ja sam predložio da se zove Ulica Kritskoga odreda. To je jedna malo poznata priča, o jednoj crnogorskoj jedinici koja je bila na Kipru u mirovnoj misiji od 1897. godine do 1899. Knjaz Nikola je prihvatio zahtjev koji su mu poslali ambasadori velikih sila sa konferencije u Carigradu, da pošalje svoje mirovne snage koje bi spriječile eskalaciju sukoba na tome ostrvu nakon ustanka Krićana protiv osmanske vlasti. Osam crnogorskih oficira i 72 vojnika, potpuno su opravdali očekivanja, a knjaz Nikola im je priredio po povratku veliki doček u Baru“, obrazlaže Vukčević svoj izbor.
Svim kritičarima rada Komisije na čijem je čelu poručuje: predložite sami imena! „Naše su surevnjivosti veliki problem. Nikada nam se nije desilo da ljekar predloži ljekara, glumac glumca, slikar slikara, novinar novinara. Šanse nema da će se ikad pojaviti neko da pedloži nekoga iz esnafa! Ja molim esnafska udruženja da podnesu prijedloge. Velikog sportistu, svjetskog prvaka u padobranstvu, Podgoričanina Petra Dedića, lično sam ja predložio, i po njemu se zove jedna fina ulica na Starom aerodromu. Vidite da su na posljednjem usvojenom spisku četiri slikara? I njih sam ja predložio! Uzeo sam knjigu Mladena Lompara o crnogorskim slikarima i izabrao četvoricu. Imamo i značajnih muzičara kojima bi se trebalo na taj način odužiti. Od Manje Radulović pa nadalje. Evo, u ovom momentu, most na Ribnici, iznad nekadašnje Banje, popularne Lire, je bez imena. Zašto mu ne dati ime nekoga iz svijeta umjetnosti?“ – pita Vukčević.
„Ulična“ politika: On ne poriče da je tajna uspješnosti i produktivnosti rada Komisije u – kompromisu i težnji da se previše ne „talasa“ među ideološki različito pozicioniranim članovima.
Zapravo, sva su politička previranja i svi ratovi „protutnjali“ i kroz podgoričke ulice, sokake i bulevare. Ratni i politički pobjednici davali su nova imena ulicama, tjerajući neka dotadašnja na istorijske i gradske margine, a po mogućnosti i u zaborav. Vojvoda Mirko Petrović, otac kralja Nikole, po kojem je cijeli dio grada između desne obale Ribnice i lijeve obale Morače prije formiranja „prve“ Jugoslavije i nestanka Crne Gore zvao Mirkova varoš, „preselio se“, ali tek 1976. godine, u jednu ulicu na Koniku. „Zna se da je na trgu u centru grada bio i njegov spomenik, koji je srušen nakon ujedinjenja 1918, i bačen u Moraču. Bila je inicijativa da se spomenik vrati na mjesto na koje je bio, ali je to van našeg domena. Vojvoda Mirko je bio presudan u bitkama u vrijeme ofanzive Omer paše Latasa“, podsjeća sagovornik Portala Analitika. (Na gornjoj slici se vidi iza žena na tržnici koja je postojala na trgu.)
Koliko Podgoričana zna ono na što podsjeća Burzan u svojoj knjizi – da se današnja Ulica slobode, prije istoga istorijskoga događaja, zvala po kralju Nikoli? Podgorica je nakon 1918. dobila i Trg ujedinjenja, Trg kralja Aleksandra, Ulicu 13. novembra (dan kada je započela tzv. Velika podgorička skupština), Ulicu patrijarha Gavrila, Karađorđevu, Svetosavsku, Beogradsku, Prizrensku i druge.
Nakon Drugog svjetskog rata, pa još uz izuzetnu ekspanziju grada, nastalo je masovno imenovanje i preimenovanje gradskih ulica imenima i nazivima iz Narodnooslobodilačke borbe. Burzan navodi da 77 ulica u Podgorici nosi ime po narodnim herojima (35) i drugim pojmovima vezanim za NOR. Uostalom, sam grad je nazvan Titograd.
Tragovi AB revolucije: AB revolucija ostavila je Podgorici Kninsku, Vijenac kosovskih junaka, Ulicu Cara Lazara, ulicu Miloša Obilića, Prolaz Arsenija Čarnojevića. ...
Zanimljivo je da je narodni heroj Radoje Dakić, čije je ime (potpuno bez njegove krivice), duboko vezano za ovaj period, dobio ulicu tek 2010. godine, i to upravo tamo gdje je bila (već propala) fabrika koja je nosila njegovo ime.
„Kakvo je vrijeme bilo, najbolje ilustruje jedna opaska pokojnog Mira Vickovića, koji je kazao, naravno, u ironiji, da jednu ulicu u Podgorici treba obavezno nazvati i po Božidaru Vučuroviću. Ali, to nije od juče. Vidite, u Drugom svjetskom ratu, neko je junački poginuo za domovinu, i neko mu je u toj euforiji, dao ulicu. Nakon nekog vremena, kad bolje izanalizirate red veličina, nađete i značajnijih imena. I onda, imate dilemu – da li napraviti korekciju ili ostaviti imena takva kakva jesu, kao svjedočanstvo o jednom vremenu. Uostalom, kad nekome oduzimate ulicu, to je kao da ga ubijate još jednom“, smatra sagovornik Portala Analitika i dodaje:
„Valja imati u vidu da članovi Komisije ne pripadaju istim ideološkim opcijama. Ima ih koji ne vole Antifašistički pokret. Za razliku od Šeika Al Zaida, oko kojeg smo svi bili stava da bi to mogla biti dobra odluka, oko Čerčila smo imali veliku polemiku i odluka je usvojena sa dva uzdržana glasa,“ otkriva sagovornik Portala Analitika.
Sveti Petar Cetinjski: Vukčević kaže da su za njegovog mandata, preimenovani dio jedne ulice, i jedan bulevar. Istina – najznačajniji.
„Preimenovan je dio ulice Ljubljanske koji prolazi pored američke ambasade u Ulicu Džona Džeksona i Lenjinov bulevar u Svetog Petra Cetinjskog, 2004. godine. Ime Petra Prvog nosila je do tada današnja ulica Ludviga Kube, ona što ide pored šina, kada se od Beogradske krene prema Zagoriču“, objašnjava Vukčević i dodaje da Sveti Petar Cetinjski, „jedna od milenijumskih istorijskih ličnosti Crne Gore“, nije lako prošao. Vukčević je za obrazloženje prijedloga pripremio tada cijeli traktat u kojem je povezao sve spomenike i ulice koje ulaze i izlaze iz bulevara i tako „putujući“, stigao čak do Cetinja.
Pomenuo je i spomenik Karađorđu i Puškinu i Vasu Brajoviću, i paralelni Bulevar Ivana Crnojevića, „gospodara Crne Gore koji je shvatio da je više neće biti, pa za sve one koji se ne šćeše u lance vezati, osnova Cetinje i sazida Cetinsjki manastir“. I Ulicu slobode i Marka Miljanova, i Njegoša i Karađorđa, Kralja Nikolu i Bećir Bega Osmanagića i Sahat kulu.
„Na Sahat kuli je sat, koji pokazuje da je svako vrijeme, vrijeme za čovjeka, za međusobno poštovanje i uvažavanje, bez obzira na vjeru, naciju, političku pripadnost. Posljednji iz dinastije Petrovića ulazi u prvu dinastiju, Vojislavljevića, koji su imali 12 kraljeva, a među njima i jednog sveca. Vojislavljevići izlaze na Cetinjski put, a Cetinjski put ide ka Cetinju, Cetinju - gradu heroju, đe je vazda gorjela baklja slobode, a Cetinje je sa svojim okruženjem bio Pijemont porobljenih naroda Balkana. Tada se okrećem prema gradonačelniku Mugoši i kažem – predivno smo se zadužili da izgradimo most Milenijum, koji veže Crnojeviće, koji gube državu, uz 13 jul, onaj iz 1878, kad je Crna Gora povratila svoju državnost na Berlinskom kongresu, i 13. jul 1941. godine, kada smo rekli 'ne' fašizmu“, priča Vukčević. Njegova brižno spremljena „odbrana“ lika i djela Svetog Petra Cetinjskog uz veliku muku je – upalila.
Crnogorski vladari: Vukčević kaže da sa crnogorskim vladarima „stojimo relativno dobro“ i dodaje da nije problem naći „ime kojeg nema“, već naći adekvatnu ulicu za neko veliko ime.
„Velike i značajne gradske saobraćajnice su 'zauzete', ako nećemo da idemo na izmjene, mada je bilo i izmjena u posljednjih 20 godina. Iz dinastije Petrović imamo sve vladare, osim vladike Save“. Da ne bi bili nepravedni, valja reći da su devedesete oslobodile put i za neka imena koja su u vrijeme komunizma bila u najmanju ruku - nepoželjna. Tako je princeza Ksenija dobila ulicu na Zabjelu 2007. godine (posljednja fotografija dolje), a kraljica Jelena Savojska 2010. u Donjoj Gorici.
Jedna druga „kraljica“, koju namjerno stavljamo u ovo društvo crnogorske aristokratije, posebno stoga što joj se ime blatilo na najbestidniji način, Ksenija Cicvarić, ulicu je dobila 2008. godine, na Zabjelu. (fotografija iznad)
„Vladika Vasilije dobio je jednu ulicu na Zlatici, 2005. godine. U Maslinama ima i Ulica Crnojevića, dok je sam Ivan Crnojević dobio bulevar. Naravno da mislim da i Đurađa Crnojevića treba uklopiti negdje u budućnosti.“
On naglašava da je davanje imena ulicama veoma kompleksan i odgovoran posao, da se kroz tu priču mora shvatiti da Crna Gora ima dugu istoriju, da ima i vrijeme Vojislavljevića, i Balšića, i vrijeme Nemanjića, i Crnojevića, i Petrovića, i svoj antifašistički pokret... Ako mene pitate, i vojvoda Božo Petrović, opunomoćeni predstavnik Crne Gore na Berlinskom kongresu, 1878, i prvi predsjednik vlade crnogorske vlade, zaslužuje ulicu u glavnom gradu. Zahvaljujući njemu Crna Gora donijela je mnoge zakone. Obično kažemo da je kralj Nikola doveo Bogišića, a Bogišića je doveo Božo Petrović“, objašnjava Vukčević i dodaje:
„Ako izađemo sa imenima van Podgorice, ima otpora, ako izlazimo van Crne Gore, opet imamo otpora. Na Sadinama, a to je prostor između puta prema Marezi do nikšićkog puta, izmjenama DUP-a se planira izgradnja jednog finog gradskog naselja. Moja je ideja, da u tom dijelu grada ulicama damo svjetski značajna imena, kao što su Šekspir, Dostojevski, Mocart, i da ih prožmemo sa nečim što je kultura Crne Gore. E, tu bi, po mom mišljenju, trebalo da se nađu imena kao što su Pekić, Dado Đurić, Živko Nikolić... Da bi se ulici dalo ime, potrebno je da se usvoji DUP. A odgovorni u Podgorici očigledno nisu voljeli da donose DUP-ove,“ zaključuje sagovornik Portala Analitika.
Mnogo više od adrese: Priča o nazivima ulica je, naravno, mnogo više od adrese na koju dobijate račune za struju i telefon, ili poziv za sudiju za prekršaje (neka se javi ko prima nešto treće).
To je priča o našem odnosu prema sebi samima, prema značajnim imenima iz svoje istorije, o ideološkim previranjima, kompromisima raznih vrsta.
Priča o nazivima podgoričkih ulica je i priča o tome kako su Džon Džekson, Vili Brant, Šarl de Gol, Džordž Vašington, zamijenili imena kao što su Džeher, Ašik, Mušat, Viganj, Kandać, Džan, Prava i Kriva kiš – mahalu... O tome da je ulica koja nosi ime Ksenije Cicvarić na Zabjelu, a Knjaza Danila (foto ispod Vukčevićeve) u Tološima (oboje su se „okitili“ ulicom na isti dan, 27. novembra 2008).
To je priča i o tome kako su se iz kolektivnog sjećanja izgubile neke značajne podgoričke porodice, po kojima su se ulice zvale: Osmanagić, Vranić, Šutović, Krnić, Đurđević, Mandić, Bešlić, Alibalić, Redžović, Đečević...
Gordana BOROVIĆ
