Nije vrhu DPS-a najveći problem što Lekić i ekipa iz Demokratskog fronta neće prihvatiti rezultate rezultate izbora: to su stvari koje smo ovdje gledali ranije i koje ćemo viđati kad god je mala razlika na izborima. Đukanović ima većih problema: kako da održi kaoliciju sa Krivokapićevom partijom kada unutar DPS-a kulja netrpeljivost prema manjem koalicionom partneru koji im je, smatraju u DPS-u, okrenuo leđa 7. aprila? I još teži rebus: kako da Đukanović napravi neophodne personalne promjene i oslobodi se ljudi koji mu, očito, uništavaju rejting partije?
Kako se i očekivalo: Državna izborna komisija potvrdila je pobjedu Filipa Vujanovića i poraz Miodraga Lekića. Nije to, kako je u kampanji najavljivao predsjednički kandidat DPS-a, bila „najubjedljivija pobjeda do sada“, već – jedva pobjeda. U brojkama: Vujanović 161.940 glasova (51,21 odsto); Lekić 154.290 glasova (48,79); 7.650 glasova, pobjeda za 2,4 procenta, u foto-finišu izborne trke.
U času kada se piše ovaj tekst (ponedjeljak veče) nema baš nekih izliva strasti, poziva na pobunu u izbornom štabu Miodraga Lekića. Ipak, izvjesno je: prvaci Demokratskog fronta neće prihvatiti izborne rezultate DIK-a i nastaviće sa tvrdnjama da je Lekić pobjednik.
Osokoljena opozicija svakodnevno će, u vremenu nakon predsjedničkih izbora, disati za vratom Đukanovićevoj Vladi, ali i parlamentarnoj većini u Skupštini. Minimalni poraz na predsjedničkim izborima im je podigao borbeni moral i oni neće tek čekati nove izbore. Bojkot skupštinskih odbora, koji je najavio DF, samo je jedan od metoda pritiska; valja očekivati pokušaje internacionalizacije problema i nove medijske storije o marifetlucima vlasti. I, ma koliko ljudi iz vrha DPS-a glumili mirnoću, ne mogu sakriti realnost da je Crna Gora je nakon predsjedničkih izbora ušla u zonu političke krize i da je došlo do ozbiljnih razmimoilaženja unutar vladajuće koalicije.
Zato se logično nameće pitanje: može li DPS/SDP koalicija preživjeti ovu, na mišiće izvojevanu, Vujanovićevu pobjedu?
Razlozi uzleta opozicije: Za sada se sa sigurnošću može reći da su predsjednički izbori napukli megalit crnogorske vlasti, jer odavno vlast nije bila tako blizu izbornom porazu, od ponora ih je dijelilo tek 7.500 glasova.
O tome svjedoče i rezultati po opštinama. Vujanović je od Lekića izgubio u 11 gradova, od čega DPS najviše bole porazi u Podgorici (više od 5.000 glasova prednosti za Lekića!); Baru (1.100 glasova više), ali i u Nikšiću – gdje je vladajuća koalicija na nedavnim lokalnim izborima ubjedljivo osvojila vlast – a Lekić uspio da sakupi stotinjak glasova više od rivala!
Politički projekat promocije Miodraga Lekića dao je rezultate: bivši diplomata je prošle godine iz Rima došao u Podgoricu, čvrsto se povezao sa opozicionim prvacima Nove i PzP i uz logističku podršku par ovdašnjih medijskih tajkuna, „debitovao“ je na izborima u oktobru kao lider Fronta. Iako tada nijesu savladali vladajuću koaliciju, Demokratski front je preko noći postao vodeća opoziciona snaga.
Pola godine kasnije, Miodrag Lekić se pokazao kao jedina ličnost sposobna da objedini anemičnu, dezorijentisanu i međusobno posvađanu opoziciju. U tome je ključni Lekićev doprinos političkom preokretu - vratio je u život pogubljene lidere opozicije.
Zanimljivo je, međutim, da Miodrag Lekić nije napravio preokret u saldu glasova. Naprotiv! Iako brojka od 154.000 glasova na predsjedničkim izborima djeluje impozantno, valja napomenuti: Miodrag Lekić je 2013. godine dobio manje glasova nego Andrija Mandić, Nebojša Medojević i Srđan Milić na predsjedničkim izborima 2008. godine!
Prije pet godina je opozicioni „trio M“ zajednički osvojio 158 hiljada glasova, a bio je - potučen u prvom krugu izbora. Sada je Lekić osvojio četiri hiljade glasova manje nego nekad lideri opozicije, ali se ipak - opasno primakao svom rivalu Vujanoviću!
Problemi kandidata DPS-a: Drugim riječima, Lekić nije bio neki čudotvorac na izborima 7. aprila nego je, prosto, u nedjelju – omanula podrška predsjedničkom kandidatu DPS-a!
Zato je Vujanović, u odnosu na 2008. godinu – dobio svega nekih 7.000 manje. No, u odnosu na izborni potencijal (DPS, SDP, LP, BS, HGI, DUA...) sa parlamentarnih izbora iz oktobra prošle godine pad je drastičan – Vujanović je u manjku za 30.000 glasova!
Nije to bio tek sticaj okolnosti, već u najvećoj mjeri posljedica otvorenog sukoba SDP-a i DPS-a.oko odabira predsjedničkog kandidata. Kada je, nakon „zelenog svijetla“ Ustavnog suda, sakupljenih potpisa i dobijanja statusa kandidata, Ranko Krivokapić javno poručio da Filip Vujanović nema političku podršku SDP-a, mislilo se da je to vrhunac sukoba.
No, dva dana pred izbornu šutnju, na konferenciji za novinare, Krivokapić je, skupa sa potpredsjednicima Brajovićem, Konjevićem te Šehovićem otišao korak dalje: pozvali su birače SDP-a na bojkot, zaprijetili stranačkim pristalicama i – kao specijalnu tezu - konstatovali da pobjeda Lekića ne bi bila nestabilnost za Crnu Goru. O posljedicama eventualne Vujanovićeve pobjede - ni glasa, za SDP to nije bila opcija. Činjenica da su narednog dana Krivokapićevu izjavu razdragano citirali Predrag Bulatović i Miodrag Lekić na završnoj konvenciji u Baru, ubjedljivo svjedoči da su Lekićevom štabu shvatili istup SDP-a kao vjetar u leđa opozicionom kandidatu.
U vrhu Demokratske partije socijalista su potez lidera SDP-a ocijenili kao – nož u leđa.
Na drugoj strani, Ranko Krivokapić je očito želio da „prijateljima iz DPS-a“ dokaže kako se sa SDP-om ne mogu igrati da bez socijaldemokrata nema sigurnog izbornog trijumfa.
Saldo nedostajućih Vujanovićevih glasova: Sve su to bili detalji koji su na kraju uzrokovali znatno slabiji izborni Vujanovićev rezultat, upravo u suverenističkom izbornom tijelu: na Cetinju, suverenističkom jezgru, je crnogorski predsjednik dobio jedva 56 odsto glasova izašlih; u Podgorici bi mu nekih 15-tak hiljada suverenističkih glasova (čitaj: glasači SDP i Albanci iz Malesije koji su ostali kućama), skupa sa 3.090 nevažećih glasačkih listića (čitaj: Bojovićeve pristalice, razočarani depesovci) garantovali pobjedu; baš kao i u Nikšiću ili Danilovgradu - makar hiljadu, dvije glasova više...
Ništa od toga: Krivokapićeva „disciplinska mjera“ uskraćivanja podrške mora da je dobro zabridjela uši ljudima iz vrha DPS.a. Na kraju izbornog dana Filipu Vujanoviću su tijesnu pobjedu donijeli, između ostalog, glasovi manjina na koje Miodrag Lekić, kao reprezent prosrpskog Demokratskog fronta, ni u primislima nije mogao računati. Ipak, rezultati pokazuju da je i tu bilo zapreka za Vujanovića: u Bijelom Polju čak 816 poništenih listića (više od 3 odsto); u Ulcinju 699 nevažećih listića (čak 10,4 odsto!). To su pokazatelji da je dio glasača manjinskih naroda ignorisao kandidata vladajuće DPS.
Istovremeno, Vujanović nije – iako su u vrhu DPS-a na to ozbiljno računali – dobio čak ni simboličnu podršku iz srpskog biračkog korpusa. O tome svjedoče rezultati u Herceg Novom, Kolašina ili Plužina... Time je stara teza da DPS - preko Vujanovića i nekih drugih stranačkih prvaka - može da privuče kontigent srspkih glasača potpuno slomljena na aprilskim izborima.
Zato je za Vujanovićevu pobjedu ipak presudno zaslužna partijska mašinerija DPS-a, armija stranačkih aktivsta koja je „orala teren“ i tu se tvrdnja Tarzana Miloševića ne može osporiti: mreža DPS-a radila je naporno i učinkovito. Nije čudo što je Milo Đukanović javno pohvalio doprinos partijskih terenskih radnika jer se DPS gotovo samostalno izborio protiv ujedinjene opozicije.
Sudbina DPS/SDP koalicije: Da je još bilo aktivne podrške socijaldemokrata, nema sumnje da bi Vujanović ostvario - dvocifrenu prednost nad Lekićem i današnjih tenzija ne bi bilo na vidiku. Ali, nije je bilo, što se kaže - „ni za lijek“ - pa političke posljedice uzleta opozicije sada teško iritiraju vrh crnogorske vlasti. I narušavaju ionako krhku koaliciju DPS-a i SDP-a.
Čelnici DPS-a su posljednje poteze Krivokapićeve partije javno ocijenili kao „opstrukciju koalicionog partnera“. U toj opaski Mila Đukanovića - ali mnogo više u glasnim uzvicima netrpeljivosti na kraju izborne večeri – otkrivena je ona nagomilana i sputavana tenzija u vrhu Demokratske partije socijalista.
Iako to neće javno priznati, Đukanović i ekipa su nakon 7. aprila izgubili znatan dio povjerenja u politiku čelnika SDP-a. Odmah su se mnogi u toj stranci prisjetili ponašanja socijaldemokrata iz vremena „afere S.Č.“ ili tišine koalicionog partnera tokom drugog teškog iskušenja za DPS, „duvanske afere“ („afera Nacional“)... Uz sve to, idu i razmirice oko položaja, fotelja, novca i priviliegija; strateška neslaganja oko sudbine KAP-a, gradnje drugog bloka Termoelektrane Pljevlja...
Teorije zavjere: Kada stvari krenu loše, onda – po Marfijevom zakonu – valja očekivati pogoršanje. U slučaju odnosa DPS-a i SDP-a to znači stvaranje novih teorija zavjere.
Nakon izbora u taboru depesovaca se sve više podgrijava sumnja da iza aprilskog bojkota SDP-a ne krije tek lična pizma Krivokapića prema Vujanoviću ili nek hiroviti čin, nego da postoji nešto više, za sada nerečeno u međusobnoj komunikaciji. Tačnije: u vrhu DPS-a se – sa priličnom zebnjom – strahuju od ponavljanja „Daćićevog scenarija“, političkog preokreta iz susjedne Srbije. To je ona poznata situacija od prije dvije godine kada je predsjednik Socijalističke partije Srbije Ivica Dačić, nakon poraza Borisa Tadića na predsjedničkim izborima, okrenuo leđa Demokratskoj stranci i preko noći načinio dil sa SNS-om Tome Nikolića. Dakako, uz posrednu podršku međunarodnog faktora.
E sad, Đukanovića, Marovića, Vujanovića, Lukšića i šire društvo muči pitanje: da li, zaista, Krivokapić i ekipa ostaju do kraja lojalni i dosljedni koalicioni partneri, ili je, možda, predsjednička kampanja označila lagano, ali smišljeno i jasno distanciranje SDP-a od DPS-a?
Izazovi unutar DPS-a: Problem DPS-a se ogleda u tome što nemaju mnogo izbora i što su, ako žele apsolutnu vlast, sada osuđeni na koaliciju sa SDP-om
Samo, za sadašnji nedostatak manevarskog prostora Đukanović i vrh DPS-a ne može kriviti koalicione partnere nego – sebe i svoju stranku. Nakon teške pobjede na parlamentarnim izborima u oktobru 2012. i formiranja vladajuće koalicije, Milo Đukanović je – posmatrajući rezultate izbora - priznao da su građani opomenuli vlast zbog bahatog ponašanja; da su građani zahtijevali promjenu politike i povećanje odgovornosti, dajući – ipak - šansu DPS-u da ponovo vlada u koaliciji više stranaka. Đukanović je tada najavio kadrovske promjene u vrhu i – što je važnije - novu strategiju vlasti.
Šest mjeseci kasnije, u realnom životu, ostala su samo – obećanja. Vladu čine iste ljudi koje je Đukanović i ranije birao; u državnoj upravi su samo uslijedile rotacije: beskonačno su miješane iste karte. Zato je sad Đukanović pred težim problemima nego šest mjeseci ranije. Kako da održi koaliciju sa Krivokapićevom partijom kada unutar DPS-a kulja netrpeljivost prema manjem koalicionom partneru koji im je, smatraju u DPS-u, okrenuo leđa 7. aprila? I još teži rebus: kako da Đukanović napravi neophodne personalne promjene i oslobodi se ljudi koji mu, očito, uništavaju rejting partije?
Predsjednički izbori su mnogo toga pokazali. Eksperiment sa ponovnim izborom Vujanovića skoro da je koštao DPS gubljenja jedne bitne poluge vlasti. Uskoro vladajuću koaliciju čekaju novi izazovi – obračun sa ustreptalom opozicijom na lokalnim izborima. Ako Đukanović, već po navici, ne bude mijenjao ništa - ovonedjeljna mučna pobjeda će izgledati kao lagodna pjesme spram onoga što ih zadesiti. U politici kao i u prirodi: ko ne može da se prilagodi, nema mnogo šansi i počinje da odumire.
Draško ĐURANOVIĆ
