Filip Vujanović jeste pobijedio na predsjedničkim izborima ali je, kao glasnogovornik jedne izolacionističke politike, oslabio poziciju unutar vladajuće koalicije i vlastitog DPS-a. Na drugoj strani, Lekiće je, iako je izgubio izbore, imao razloga da se osjeća pobjednikom jer je, kao vanpartijac, uspio da ostvari opozicioni san o ujedinjenom nastupu opozicije. No, u danima nakon izbora sam Lekić je prihvatio da ponavlja staru gubitničku priču o neprihvatanju poraza i bojkotu državnih institucija.
Deset dana je brzo minulo i da je bilo vjerovati čvrsto datim obećanjima sa opozicionog protesta od 20. aprila, Miodrag Lekić i njegova ekipa bi danas obavljali posljednje pripreme za sjutrašnje novo okupljanje i zaprijetili bi da će, kako onomad reče Branko Radulović, narodni cunami zbrisati vlast Mila Đukanovića.
Ništa od najavljenog cunamija: umjesto pred zgradom Predsjednika Crne Gore, prvaci Demokratskog fronta još vagaju da li da nastave bojkot ili da sjednu u skupštinske klupe, nadajući se da će, nekim čudesnim obrtom, SDP Ranka Krivokapića u posljednji čas glasati za opozicioni lex specialis, poništiti izbore i provocirati krizu vlasti koja bi neminovno vodila raspadu DPS-SDP koalicije...
Čuda se u životu, pa i u politici, baš rijetko dešavaju: teško je povjerovati da bi socijaldemokrate - koje nijesu imale makar jednu zvaničnu primjedbu na izborni proces - preko noći mogle ozvaničiti priču o izbornoj krađi. Uostalom, ideja o posebnom zakonu (lex specialis) je i osmišljena tokom razgovora Langea i Krivokapića, te više na elegantnu ponudu opoziciji da se vrati u parlament, nego što postoji realnost poništenja izbora. Sve crnogorske državne institucije – baš kao zvaničnici EU, te predsjednici gotovo svih evropskih država – odavno su prihvatili pobjedu Filipa Vujanovića.
Ukoliko uopšte bude prijedloga zakona i ako većina poslanika u Skupštini odbaci lex specialis Demokratskog fronta, biće to i zvanično kraj postizborne igre: Vujanović je zvanični pobjednik, Lekić zvanični gubitnik predsjedničkih izbora. Možda se u strahu od kraja izborne priče krije motiv što Lekić, Mandić, Medojević i ostali opozicioni čelnici odbijaju da prihvate realnost i nemaju izlaznu strategiju: niti podnose zakon o poništenju izbora, niti organizuju proteste, niti su proglasili trajni bojkot institucija. Kao da odgađanjem odluke pokušavaju kupiti vrijeme.
DPS – sam protiv svih: Ni druga strana, DPS Mila Đukanovića, nije baš procvjetala od euforije, nema slavodobitnih izjava, čak ni nakon očigledne propasti glamurozno najavljenog opozicionog protesta...
A bilo je, reklo bi se na prvi pogled, razloga za zadovoljstvo u redovima najjače stranke vlasti. Ne samo zbog pobjede već zbog okolnosti u kojima je pobjeda ostvarena. Naime, Vujanović jeste na predsjedničkim izborima formalno bio podržan od manjih koalicionih partnera, ali je teret terenskog rada uglavnom pao na partijsku mašineriju DPS-a. I rezultati od 7. aprila govore da je podrška koalicionih partnera bila više deklarativna nego stvarna. Za razliku od bojkota socijaldemokrata koji je bio tvrdokoran i vrlo djelotvoran. Istovremeno, kandidat DPS-a je naspram sebe - za razliku od 2008. ili 2003. godine - imao ujedinjenu parlamentarnu opoziciju, jednog opozicionog predsjedničkog kandidata koji je imao jaku logistiku nekih uticajnih NVO i dijela privatnih medija...
Ipak, Filip Vujanović je dobio više glasova od kandidata ujedinjene opozicije i to je prvi put od 1996. godine da DPS da pobjedi – sam protiv svih. Izborna matematika otkriva još jednu zanimljivost: Vujanović je, kao kandidat DPS-a, dobio 161.940 glasova, svega desetak hiljada manje nego 2008. godine, kada je bio kandidat cjelokupne vladajuće koalicije i kada je ukupna izlaznost na izborima bila veća za čak četiri procenta. Ima, dakle, osnova za tezu koju su nedavno plasirali politički direktor DPS-a Tarzan Milošević i portparol te stranke Časlav Vešović: da je Demokratska partija socijalista na ovim izborima dobila - najveću podršku građana od kako je Crna Gora izglasala nezavisnost 2006. godine!
E, sad: ako je broj glasova građana koji su glasali Filipa Vujanovića tako impresivan, ako DPS kao partija jača iz godine u godinu, zašto onda nije bilo euforije vrhu te stranke, čak ni onda kada su svi relevantni evropski zvaničnici prihvatili rezulate izbora?
Vujanovićeva pirova pobjeda: Biće da postoji opravdan razlog za tišinu pobjednika. Biće, dakako, da prvaci Demokratske partije socijalista dobro znaju što su sve morali da urade da bi pobijedili 7. aprila; koliko su partijski aktivisti „krvarili“ trčeći od vrata do vrata, od porodice do porodice, od glasača do glasača; jasno im je koje su sve državne resurse nekažnjeno (!) uspjeli da iskoriste, mimo očiju javnosti i evropskih kontrolora. Uprkos toj i takvoj logističkoj prednosti, pobjeda kandidata DPS-a izvojevana je u posljednji čas...
Ali, nije problem u pobjedi izraženoj malom razlikom, nego o gubljenju oreola partijske samodovoljnosti. Rezultati predsjedničkih izbora bili su – osim pobjede Filipa Vujanovića – i objava poraza izolacionističke politike koju je zastupao dio stranke i koja je na ovim izborima postala zvanična partijska strategija.
Kao jedan od glasnogovornika takve politike, Filip Vujanović je bio, prilično arogantno, potpuno ubijeđen u vlastitu pobjedu – prevashodno bez pomoći SDP-a; uvjeren da će ga, kao budućeg predsjednika, izabrati i tvrdi Crnogorci, ali i umjereni Srbi. Nije crnogorski predsjednik i potpredsjednik DPS-a bio usamljen u toj nakani: značajan dio DPS-a žarko se nadao ubjedljivoj pobjedi svog predsjedničkog kandidata kako bi se pokazalo – ucjenjivačima iz SDP-a, ali i kolebljivcima iz vlastite stranke - da sadašnji DPS može i bez jakih koalicionih partnera, uz tek blagu podršku stranaka manjinskih naroda. I sam predsjednik DPS-a Milo Đukanović je na kraju – iako ne uz mnogo entuzijazma - aminovao takvu partijsku strategiju i uključio se u predsjedničku kampanju.
Život je demantovao partijske prognoze. Kao i Miomir Mugoša koju godinu ranije na izborima u Podgorici, tako se i ove godine Filip Vujanović preračunao: umjesto da osnaži DPS, napravio ga je ranjivijim; umjesto da dokaže kako mogu sami, pokazao je da nema više stranaka koje same mogu kontrolisati sve. Upravo je Vujanovićeva, na mišiće izborena pobjeda, pokazala koliko je DPS zavisan od Krivokapićevog SDP-a.
Zato: Filip Vujanović jeste pobjednik predsjedničkih izbora, ali je to pirova pobjeda i djeluje kao lični poraz, ne u sukobu sa protivnikom, već u međukoalicionom odmjeravanju snaga. I - što je važnije – ta je pogrešna procjena prilično uzdrmala Vujanovićevu poziciju unutar vlastite partije.
Lekićev predizborni uspjeh: Bez obzira na to što, na kraju, nije uspio u namjeri da zasjedne u predsjedničku fotelju, Miodrag Lekić je imao razloga da se nakon 7. aprila ne osjeća poraženim.
Pokazalo se da je, naizgled mirni, ali ambiciozni „nezavisni kandidat“ Miodrag Lekić bio najbolje rješenje - ne samo za stišavanje neobuzdanih političkih strasti lidera opozicije poput Nebojše Medojevića – već i za građenje mostova saradnje sa SNP-om Srđana Milića ili Pozitivnom Darka Pajovića. Lukavo igrajući rolu zbunjenog profesora zabrinutog za budućnost domovine Lekić je uspio – i to kao vanpartijac – da ujedini posvađanu, politički raznorodnu opoziciju u jedan, koliko-toliko kompaktan predizborni front.
Već gola činjenica da su u istom opozicionom horu – skupa bili Srđan Milić i Predrag Bulatović, da su izostale „originalne“ i za opoziciju destruktivne političke zamisli Medojevića ili Danilovića, upućuje na zaključak da je Miodrag Lekić bio onaj x-faktor, kohezioni faktor na opozicionoj sceni.
Lekićev postizborni kolaps: No, već nakon izbora pokazala su se brojna ograničenja Miodraga Lekića koji je dozvolio da ga – kao političku marionetu - opozicioni prvaci uvuku u staru gubitničku priču nepriznavanja izbora, bojkota institucija države Crne Gore i bezglavog inaćenja prema međunarodnoj zajednici.
U stvari, počelo je još tokom izborne noći kada je predsjednički kandidat prećutno odobrio da ga opozicione kolege – manipulatski i politički bezobrazno - proglase pobjednikom prije nego su sami prebrojali glasove (čitaj: iako su znali da nijesu dobili izbore). Premda nema ličnih iskustava sa izborima, Miodrag Lekić je ipak morao da predvidi naredne korake i zna, da za opoziciju nije politički profitabilno da se upušta u organizovanje avanturističke akcije delegitimisanja izbora ako ne postoje jasni, nedvosmisleni, dokazi o izbornoj krađi i da postoji otvorena podrška stranog faktora; da preslikavanje priče srpskog 5. oktobra u Crnoj Gori prosto nije moguće; da fejsbuk blaćenje evropskih zvaničnika nije dobra strategija za buduće odnose sa Briselom...
Uostalom, bilo je neke groteskne istorijske ironije što se Miodrag Lekić, nekadašnji član "zbačene" Vlade Vuka Vukadinovića iz vremena AB revolucije, našao – četvrt vijeka kasnije – na narodnim protestima ispred zgrade Predsjednika u pokušaju vaninstitucionalnog zauzimanja vlasti. Bilo je i direktne štete za opozicioni interese.
Paradoksalnim zahtjevom za poništenjem izbora uz istovremeno proglašenje pobjede na izborima (i) Lekić i njegov Demokratski front su poslali poruku direktno u Brisel da opozicija u stvari – nema strategiju.
Samo, ono što nije bilo jasno Miodragu Lekiću, razbistrilo se Srđanu Miliću i Darku Pajoviću: obje su stranke napravile distancu od „jastrebova“ iz DF-a, a poslanici SNP-a i Pozitivne su se tiho vratili u poslaničke klupe.
Zatvaranje kruga: Iako je izgubio na predsjedničkim izborima Miodrag Lekić je ujedinjenje opozicije mogao da sebi pripiše kao malu, ali za budućnost opozicije veoma važnu političku pobjedu.
No, dvadesetak dana od izbora ishitrene političke akcije, ulični protesti razbili su opozicioni blok: Demokratski front je ostao van Skupštine; SNP i Pozitivna su u parlamentu. A Lekić je postao tek jedan od onih koji nijesu uspjeli da pobijede – opozicioni gubitnik.
Tako se zatvorio krug paradoksa: na predsjedničkim izborima jedan može biti pobjednik, drugi je samo gubitnik. U Crnoj Gori smo, u noći 7. aprila imali proglašenje dva predsjednika, nije bilo poraženih, svi su glumili pobjednike. Sad se čini da – iako je Vujanović zvanično postao predsjednik, a Lekić zvanično ostao samo neuspješni kandidat – da su obojica nekako na političkom gubitku.
Draško ĐURANOVIĆ
