Od januara 1991. do avgusta 1995, Martić se nalazio na raznim rukovodećim funkcijama - bio je predsjednik, ministar odbrane, ministar unutrašnjih poslova u ''Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajina'', i ''Republici Srpskoj Krajini (RSK)''.
Zbog zločina nad nesrpskim stanovništvom u Hrvatskoj, on je u Tribunalu osuđen na 35 godina zatvora, a na izdržavanje kazne je upućen u Estoniju.
Martićevo svjedočenje bilo je najavljeno za početak marta, ali je iskaz odložen zbog rješavanja po njegovom zahtevu da u sudnici bude prisutan advokat Predrag Milovančević, koji ga je zastupao u prvostepenom i u žalbenom postupku u Hagu.
Karadžić je Martićevo svjedočenje tražio radi pobijanja iskaza Milana Babića, koji je od avgusta 1991. do februara 1992. godine, obavljao je funkciju premijera SAO Krajine, a zatim predsjednika RSK. Babić je u martu 2006. izvršio samoubistvu u Pritvorskoj jedinici u Ševeningenu, za vreme svjedočenja u postupku protiv Martića.
Babić je u Tribunalu 2004. priznao krivicu za progone i bio je osuđen na 13 godina zatvora. Njegova izjava je ponuđena u dokaze u Karadžićevom predmetu u skladu sa pravilom iz Pravilnika tribunala koje se odnosi na svjedoke koji su preminuli.
Prema izjavi svedoka, koju je tim odbrane objavio ranije, Martić će svjedočiti da se Karadžić "zalagao za očuvanje Jugoslavije primjenom miroljubivih i diplomatskih sredstava" i da je "bio izuzetno tolerantan čovjek, koji nije mrzeo muslimane ili Hrvate i nije imao namjeru da stvara etnički čistu srpsku teritoriju".
