Kad Aleksandar Vučić iz Donje Gradine teatralno pita zašto partizani nisu oslobodili Jasenovac, preciznije zašto nisu napali ustaški logor smrti, onda se vrijeme na trenutak zaustavi, ali ne zbog dubine pitanja, niti zbog historijske bitnosti. Vrijeme zastane zbog njegove krajnje providne manipulacije mrtvima, historijskog revizionizma i emocionalne ucjene.
Jer kad Vučić postavlja to pitanje, ono što stvarno radi jeste pokušaj da zamagli osnovnu činjenicu: da su u toj krvavoj epizodi balkanske, evropske i svjetske historije, u toj klaonici koja nosi ime Jasenovac, sve žrtve bile nevine, a krv nije birala naciju, vjeru ni političko opredjeljenje.
I da budemo kristalno jasni odmah na početku: partizani su oslobađali cijelu teritoriju bivše Jugoslavije od nacista, fašista i njihovih saradnika. Nisu birali bitke zbog dnevno-političkih, marketinških ili bilo kakvih drugih interesa, nego su se borili protiv ideje zla, koja je ovaploćena i u Jasenovcu.
Semantičke besmislice
A sad, kad već pitamo, kad propitujemo i hipotetišemo, gospodine Vučiću, pitanje i za vas i za ostale revizioniste historije: zašto četnici nisu oslobađali Jasenovac?
Vi kažete: Ko je dozvolio da, kako ga veliki Gideon Greif naziva, balkanski Auschwitz radi? Do 4. maja? Kako je moguće da brigade i brigade partizanske nisu napadale Jasenovac, a da su saveznici istovremeno tukli po Nišu, Leskovcu i Podgorici? Ko je dozvolio da se to čudo od logora, da se produži, nastavi? I da gotovo niko od Srba ne opstane…
I evo jednostavnog odgovora: četnici. Četnici su bili ti koji su stupili u pakt prvo sa fašistima, pa onda i sa nacistima, potpisujući sporazume, ne samo o nenapadanju nego i o uzajamnoj pomoći. Da nije bilo ljotićevaca, nedićevaca, ali prvenstveno četnika, partizani bi bili još učinkovitiji, mada je i ovako njihov doprinos porazu i slomu sila Osovine nemjerljiv.
Da se, recimo, četničke jedinice nisu borile protiv partizana, možda bi partizani i oslobodili Jasenovac. Ili da su četnici bili humanisti, pa da su umjesto što su narod Kozare i Potkozarja izručivali ustašama, a ovi ga vodili u Jasenovac, kažem da su branili taj narod, možda Jasenovca ne bi ni bilo? Jeste li o tome razmišljali prije nego što ste izgovorili glupost relativizatorsku? I na koncu, da su ti isti četnici makar sa jednom jedinicom pokušali osloboditi Jasenovac, umjesto što su bježali sa ustašama prema Bleiburgu i Blajburškom polju, možda bi i bilo smisla ovo što govorite. Ovako, samo milion tona semantičkih besmislica.
Dogovori o nenapadanju
Historijski fakti su jasni. Postojali su dokumentovani dogovori između dijelova četničkog i ustaškog pokreta o nenapadanju. U nekim slučajevima čak i o zajedničkom djelovanju protiv partizana.
Dijelovi četničkog pokreta, posebno oni pod komandom Draže Mihailovića, smatrali su da je pravi neprijatelj komunizam, a ne fašizam. Za njih zlo Jasenovca nije bilo dovoljno da ih trgne iz komocije nacionalističke računice.
Dok su ustaše provodile genocid, četnici su mirno stajali po strani, čekajući da vide kako će raspodjela plijena izgledati na kraju rata.
Historijski kontekst Jasenovca
A treba znati i ovo: Jasenovac nije bio samo logor smrti. Bio je epicentar industrijalizovanog zla, mjesto gdje su ustaše, pod ideološkim nadzorom Pavelićeve NDH, sprovodile sistematski genocid nad Srbima, Jevrejima, Romima i antifašistima svih nacionalnosti. Prije tačno 80 godina posljednjih 600 preostalih logoraša Jasenovca krenulo je u očajnički pokušaj proboja. Od njih, 92 su preživjela. Samo noć ranije, u tišini koja vrišti do neba, ubijeno je preostalih 700 žena.
I sad zamislite tu tišinu. Ustašku, ciničnu, bestidnu tišinu koja i danas odjekuje medijima, učionicama, crkvama i političkim tribinama – gdje se Jasenovac pretvara u aritmetiku mržnje, a mrtvi biraju po nacionalnoj pripadnosti.
Da ponovimo još jednom, jasno i glasno, bez uvijanja: u Jasenovcu su ubijani Srbi, Jevreji, Romi, ali su ubijani i Bošnjaci – muslimani, i Hrvati komunisti, i antifašisti svih boja i imena.
Podaci Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac govore o gotovo 40.000 ubijenih muškaraca, više od 23.000 žena i 20.000 djece – djece, ne starije od 14 godina.
Među njima je i Zija Dizdarević, mladi pjesnik čije riječi nikad nisu stigle da sazriju. Među njima su i majka i sestra Maka Dizdara, pjesnika koji je kasnije, možda iz tih rana, pisao o kamenu i spavaču. Među njima su i stotine, hiljade drugih Bošnjaka, muslimana, Hrvata, Slovaka, Čeha, političkih protivnika i “nepoćudnih”.
Ljudi. Ljudi, ne brojevi. Jasenovac je mjesto genocida.
I jeste – nad Srbima, Jevrejima i Romima. Ali jeste i mjesto zločina nad Bošnjacima, Hrvatima, antifašistima, komunistima, nevjernicima, disidentima i svakim onim ko nije htio da klekne pred smrću s ustaškom kapom.
Manipulacija žrtvama
Zato je danas, kad znamo sve ovo, nevjerovatno, gotovo nadrealno, gledati kako Vučić i Dodik u svojim govorima koriste Jasenovac za vlastitu dnevno-političku promociju. Žrtve logora koriste se kao žetoni u propagandnim igrama, kao emocionalni paravan za svako moguće bezakonje, šovinizam i nacionalističku histeriju.
Vučić nakon hipoteza o partizanima poručuje kako su “Srbija i Republika Srpska napadnute iznutra i izvana” jer, kako kaže: “Neće nam oprostiti što smo ojačali”.
A u stvarnosti, prave žrtve su stradalnici Jasenovca. Žrtva je i istina. Prava meta je historijsko pamćenje.
Dodik i ‘hrvatsko cvijeće’
U isto vrijeme, Milorad Dodik, profesionalni manipulator, politički autarh i ustavno-pravni bjegunac, pita: “U čemu je razlika između onih koji kažu da je Republika Srpska greška i onih što su se okupljali kao hrvatsko cvijeće?”
Razlika, Milorade, jeste u tome što se “hrvatsko cvijeće” okupljalo pod barjakom NDH, dok današnji demokratski svijet jasno i glasno kaže: entitet stvoren na genocidu, na etničkom čišćenju i sistematskom zločinu – jeste greška; ne iz mržnje prema Srbima, nego iz ljubavi prema pravdi.
Razlika je u tome što žrtve Jasenovca nisu ginule da biste danas svoje prijetnje žandarmerijom i secesijom pravdali lažnim patriotizmom. Ne sigurno.
Reakcija na manipulacije
Upravo zbog takvih manipulacija reagovao je s punim pravom i član Predsjedništva BiH Denis Bećirović, koji je Vučiću jasno poručio: “Niste nadležni da tumačite zakone Bosne i Hercegovine”.
I dodao: “Vrijeme je da se prestane s politikom otvorenog miješanja u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, uz besramnu zloupotrebu historijskih tragedija poput Jasenovca”.
Bećirovićeva poruka nije samo diplomatska opomena – ona je glas razuma u vremenu kad se razum gazi čizmama političkog populizma.
Treba pozdraviti promptnost, jer počesto se dešava, na žalost, da vikend spriječi državni aparat da se uopšte oglasi.
Vrijeđanje istine
Zato kad Vučić danas postavlja pitanje “zašto partizani nisu oslobađali Jasenovac”, vrijeme je da mu neko jasno kaže: “A zašto ga četnici nisu oslobađali?”.
Možda zato što nisu smjeli. Možda zato što nisu htjeli. A najvjerovatnije zato što su već tada sa ustašama bježali od zaslužene kazne.
I zato, kad god čujemo kako neko jeftino koristi žrtve Jasenovca za dnevno-političke poene, moramo znati: ne vrijeđaju oni partizane, ne vrijeđaju oni antifašiste, ne vrijeđaju ni same žrtve – vrijeđaju istinu.
A protiv tog vrijeđanja još imamo pravo – i dužnost – da se borimo.
