Ahmed Burić: (U) šta je pogodio Nikolaidis

Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska Pravda”.  

E sad, je li kao savjetnik predsjednika crnogorske Skupštine Nikolaidis trebao pisati o tome je li upotreba dinamita i puške “civilizacijski iskorak” – drugo je pitanje. Vjerovatno nije, jer odgovornost za javnu riječ podrazumijeva dozu opreza i promišljanja o posljedicama izgovorenih riječi. No, Nikolaidis ima pravo na “nesimpatiju” prema Republici Srpskoj. Teško je naći ikoga ko voli Republiku Srpsku izvan kruga onih koji su je stvorili i zagovaratelja Velike Srbije. Uostalom, jedan od najpametnijih i najčestitijih Srba u zadnjih nekoliko decenija, Srđa Popović, Republiku Srpsku, naziva “moralnom nakazom”. U tom smislu, razuman čovjek će radije slijediti taj primjer, nego recimo sljedbenike ideje Radovana Karadžića, i tu se priča o izboru strana, uglavnom završava. Ovo je prostor u kojem se nikada, ili skoro nikada ne govori o tekstu, nego o ljudima, i otprilike je unaprijed jasno kako će ko reagirati i prije nego što predmet o kojem se treba izjasniti “padne” na stol.

Za one manje upućene, da razjasnimo. Bole je Božidar Stanišljević, 61-godišnji radnik Sportske dvorane Borik koji je u Banjoj Luci malo prije proslave 20-godišnjice Republike Srpske unio arsenal naoružanja. I donio ga na radno mjesto. I “sakrio” u novinarskoj loži. Baš skrovito mjesto za torbu u kojoj je policija prilikom protivdiverzionog pregleda dvorane pronašla automatsku pušku sa prigušivačem i pet okvira, tri kilograma plastičnog eksploziva, četiri bombe i poluautomatsku pušku sa 330 komada municije, kao i štapine sa upaljačem. Bole, koji se u javnosti pojavljuje depresivan i na štakama, bio je, dakle, opremljen kao manja interventna jedinica, i zaista je teško povjerovati u blesastu dovitljivost njegovog advokata koji tvrdi da su ga iz kuće natjerali da iznese oružje, jer ima djecu i unuke, pa ako se neko zaigra – eto belaja.

Nikolaidis je, možda i nesvjesno, samo uočio da puška koja u prvom činu stoji na zidu, u trećem mora opaliti, a to što je poželio da opali baš na takav način i nije slučajno. Jer, ako se sjetimo 1991., i metoda kojima su se srpske službe koristile da mobiliziraju javnost kako su Srbi ugroženi i kako im prijeti genocid, onda pitanje “opreme” iz Borika dobija sasvim ozbiljan slijed: ako je nekoga trebalo ubiti tim oružjem, to su trebali biti najugledniji gosti na toj svečanosti. Najviđenija glava iz te priče je Boris Tadić, za kojeg čisto sumnjam da je uživao dok je gledao igrokaz u kojem hor i djevojčice u trikoima pjevaju rodoljubivu pjesmu o vječnom životu Republike Srpske ili uz estradnog umjetnika Ljubu Aličića, pripjevava stihove pjesme “Koja gora, Ivo.”

Sad skoro da nema sumnje da je Tadić svjestan da mu Republika Srpska u priči o evropskom licu Srbije i novim integracijama postaje neprijatan teret. Ali, kad smo već kod narodnih umotvorina, sigurno znate onu o tome “kako daš banku da uđeš u kolo, a poslije deset da izađeš, ali ne daju izaći.” Tadić, bez obzira na slabu imunost prema pojedinim virusima srpskog nacionalizma, djeluje kao neko ko prema svom antropološkom habitusu, prosto, nije “taj”, on je čovjek okružen beogradskim protagonistima novog talasa i marketinškim arhitektima. Politika je čudna rabota i čovjeka na svašta natjera, ali objektivno je za sumnjati da će predsjednik Srbije svoj put prema EU i za metar usporiti zbog Laktaša i Milića, ili da će društvo Angele Merkel ili Stefana Fulea zamijeniti tragikomičnom rajom u kojoj su “Senator” Republike Srpske Predrag Lazarević ili Rajko Petrov Nogo. Takvi tipovi mogu biti zanimljivi nama, istraživačima socijalne patologije, ali nikako nekome ko treba biti određen čistom pragmatikom, kao što je slučaj sa Tadićem. I nije teško zamisliti šta bi bilo kad bi Tadić nastradao negdje u Republici Srpskoj.

To bi bio signal za novi rat, za put u osamostaljenje, za povijesno opravdanje da izvan Srbije treba postojati još jedna država u kojoj žive Srbi. Za taj plan srpskim nacionalistima još jedna glava ne bi bila previše, čak i ako se radi o onoj sjedokosoj Borisa Tadića.  

Dobro, može biti da ovo sve gore nabrojano zvuči kao teorija zavjere. Ali, šta ćemo sa puškama, bombama, upaljačima i ostalim “igračkama” iz posjeda Božidara Stanišljevića? One ipak, postoje. Ako nisu trebale ubiti nikoga, zašto su bile tu? Možda zbog toga da se prema staroj “logici” optuživanja ostalih naroda – vidi slučaj Špegelj & ostali iz jeseni 1991. – sakriju razne mahinacije u koje je ogrezlo vodstvo Republike Srpske. Dug je to popis raznih djela koja vode prema organiziranom kriminalu, i ono što ih može ostaviti na vlasti je samo dalje zatezanje odnosa i stvaranje napetosti. Ako ova zemlja ikada i mrvu bude Evropa, današnja Dodikova oligarhija morat će završiti iza rešetaka. Ono što će ih ostaviti na slobodi je stalno prizivanje tenzija, stalni status quo, permanentno stanje ni rata ni mira. Ali, stvar je negdje procurila i sad valja pozvati upomoć. Od MUP-a Srbije policija RS-a je dobila 50 elitnih policajaca koji trebaju pomoći rasvjetljavanju slučaja.

U narednih mjesec dana pritvoreni Bole treba objasniti svoj nestašluk: u koju je svrhu donio oružje, ako ga je uopće on donio. Istina je i ovo: što se duha vremena tiče i prihvaćanje novih političkih realnosti, Republika se u posljednjih nekoliko godina bolje snašla od Federacije. Haos u kojem živi današnji svijet radije sluša Dodikove lobiste, gleda zgrade koje je napravio, i voli to što je prodao rafineriju i telekom više nego jalovo istrajavanje na poziciji žrtve koja stalno zahtijeva pravdu, što je još uvijek dominantna bošnjačka politička matrica. Priznala zločine ili ne, Republika Srpska će učiniti sve da se oni što prije zaborave. U svemu tome, ipak, i oni zaboravljaju da se do zaborava ne stiže činjenjem novih zločina, nego priznanjem i mogućim oprostom starih.

I tu je Andrej Nikolaidis, bez želje i ambicije da tumačim njegov natpis – pogodio. Pored zapjenušanih napadača iz šarolike lepeze srpskih nacionalista, on ima i sasvim pristojan broj onih koji ga brane, ali čini se ne baš uvijek razložno i argumentirano. Jer, u ovom slučaju se ne postavlja pitanje da li ste za ili protiv Republike Srpske, nego razumijete li da, unatoč nerazumijevanju i nemogućnosti da međunarodna zajednica i domaći političari riješe problem BiH , sve ponovo može puknuti, a da je RS hoćeš-nećeš nastao na dobrom broju još neprocesuiranih, i zatim nastavljenih kriminalnih radnji.

Oni koji su ih počinili i koji slobodno šetaju Banjom Lukom i drugim gradovima Republike Srpske lako mogu staviti prst na okidač starog, skrivenog oružja, ili novog , jeftino kupljenog, koje samo čeka da netko iz njega opali.

(Radiosarajevo.ba)