Energetika kao privredno najpropulzivniji sektor u doglednoj budućnosti Hrvatske - ako sudimo po konkretnim najavama nove vlade - zapravo je u najvećoj mjeri projekt njezina potpredsjednika Radimira Čačića.
Posrijedi je političar i, također, poduzetnik krupnijeg formata – za ovdašnje prilike – čiji se ukupni profil ogleda u sklonosti prema najobimnijim te strateški važnim poslovima koji spajaju javne resurse i privatno posredovanje. Prije 12 godina, dok je bio ministar graditeljstva u vladi Ivice Račana, naime, predvodio je veliki projekt cestogradnje, a danas jednako značajan poslovni ambijent prepoznaje u investicijama za energetiku.
Kako nadomjestiti deficit: I nova Čačićeva vizija ima određene makroekonomske prednosti, u prvom redu zbog činjenice da je Hrvatska deficitarna energijom, osobito električnom, zatim i toplinskom itd. Potom, ukazuje se mogućnost za upošljavanje većeg broja ljudi na javnim radovima gradnje energetskih pogona, kao i za angažman tehnike i kvalificiranog kadra iz spomenutog doba zamaha građevinskog biznisa u Hrvatskoj.
A logičan odgovor na situaciju obilježenu uvozom do 30 posto električne energije, uz načelnu potrebu svake zemlje da energetski bude što samostalnija, svakako je gradnja dodatnih proizvodnih kapaciteta. Ovdje valja napomenuti da se Hrvatska u proteklom desetljeću nije dosljedno vodila tom logikom i potrebom, znamo li kako je skandalozno privatiziran apsolutno najveći državni energetski resurs, monopolno naftno poduzeće INA.
Za narednih nekoliko godina predviđa se gradnja nekoliko hidroelektrana po državnom i privatnom ulaganju; precizniji podaci još nisu svedeni. Poznato je da bi privatni kapital ušao i u fazu krajnje opskrbe električnom energijom pojedinačnih korisnika, a samo bi onaj srednji dio sistema, prijenos i distribucija, ostali neprivatiziranim. Radi se o deregulacijskoj šabloni, već godinama uobičajenoj u EU. Osim privatizacije elektroenergetskog sistema, u Hrvatskoj se očekuje rast tržišta plina za kućanstva i gospodarstvo, kao i ekspanzija privatnog ulaganja u proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, kojima ćemo se vratiti nešto kasnije. Zasad, pozabavimo se izazovima što ih donosi najaktualniji aspekt u ovom predmetu, a to je nedvojbeno gradnja novih hidrocentrala.
Sporenja oko ekologije: Već tu se Čačić sudario s prvom zaprekom, inzistirajući na skoroj realizaciji projekta na izvoru rijeke Omble pokraj Dubrovnika. U unutrašnjosti brda koje se uzdiže ponad izvorišta, otvorenoj golemom pećinom duž vodotoka, planira se dizanje brane, osnove buduće podzemne akumulacije. Ona bi se prostirala u unutrašnjosti poroznog kraškog masiva koji prelazi granicu s Bosnom i Hercegovinom, te bi predstavljala gigantski bazen za pokretanje turbina.
Ekološka saznanja o utjecaju projekta na okoliš - alarmantna su. Ukratko, ispada kako investitor – državno poduzeće Hrvatska elektroprivreda – nema pojma što bi se sve moglo dogoditi nakon gradnje brane, s obzirom na faunu, seizmiku i pitku vodu koju Dubrovnik crpi s izvora Omble, rijeke što inače nastaje kao relativno daleki nastavak ponornice Trebišnjice iz Popova polja, BiH.
Tek u novije doba pomnije istraženi biodiverzitet rečenog podzemlja, pak, svrstava se u najraskošnije topose dotičnog tipa na svijetu.
Ta je činjenica, potencirana od nevladinih aktivista, nagnala ministricu zaštite okoliša RH Mirelu Holy da najavi skoru reviziju ekološke projektne studije, što bi moglo pomrsiti planove Radimiru Čačiću, i već se u kuloarima naznačuje kao jezgra latentnog sukoba između njega i Holy, između "projektanta" i "zaštitarke".Ne bude li projekt zaustavljen, Hrvatskoj prijeti vjerojatni spor s Bosnom i Hercegovinom, budući da bi akumulacija podigla nivo podzemnih voda u dijelu Popova polja na do ciglih par desetaka metara ispod površine tla, čime bi se tamo uvećala opasnost od poplave.
Bosanski uticaj: S druge strane, u Bosni i Hercegovini, traje priprema za hidroenergetski projekt koji bi mogao još teže ugroziti prirodu: "Gornji horizonti", plan gradnje više centrala na gornjem toku Neretve, na teritoriju Republike Srpske. Toj rijeci, dijelom već reguliranoj starom akumulacijom između Konjica i Jablanice, sad prijeti naum zbog kojeg bi nizvodno mogla praktično presušiti, dok bi morska voda prodrla u njezinu deltu sve do Metkovića.
Dvije države svejedno se dosad nisu niti pokušale dogovoriti oko ta dva velika problema u svojim projekcijama svjetlije energetske budućnosti, što u dijelu javnosti već neko vrijeme izaziva priličnu nelagodu i primisao o nesagledivim ekološkim katastrofama. Samu Hrvatsku tresu i druge hidroenergetske afere, uglavnom s ekološkog aspekta, npr. na rijekama Dobri i Dravi. Svime tim, kao i općim trendom u svijetu, međutim, omogućena je u Hrvatskoj promocija tehnologija energetskog razvoja temeljenog na obnovljivim izvorima. Perspektiva upotrebe atomske energije pala je i globalno u svojevrsnu nemilost, još od momenta posljednje kataklizmičke nesreće u Japanu, kako je znano.
Priča o vjetroelektranama: Stoga se i u Hrvatskoj sve više razmišlja o vjetroelektranama, kao i solarnim ćelijama, pa trend nije promaknuo ni Radimiru Čačiću. Iz njegova dogovora s industrijalcem Dankom Končarom, sudeći po rijetkim zasad dostupnim informacijama, na pomolu je angažman dijela posrnule hrvatske brodogradnje u proizvodnji morskih vjetrogeneratora, zapravo velikih pučinskih vjetrenjača koje proizvode struju. Ideja je ekološki daleko prihvatljivija od hidroenergetike, no kad su u pitanju hrvatska brodogradilišta, javlja se drugi problem, naime, karaktera socijalnog, ali i generalno ekonomski-političkog. Brodogradnja je ovdje tehnološki najsloženija industrijska djelatnost, ovjenčana dugom tradicijom i velikim uspjesima, i ujedno je glavna pojedinačna izvozna grana, no čija se puna vrijednost može sagledati tek uzme li se u obzir njezina mobilizacijska funkcija za čitav niz drugih, pridruženih industrijskih djelatnosti.
Hrvatska je u vrhu europske brodograđevne proizvodnje, ali su joj brodogradilišta, inače državna poduzeća, poharana upravnim nemarom, korupcijom, kooperantskim sukobima interesa, dugovima i drugim nedaćama. Sve se to dešava u kontekstu negativnog europsko-unijskog odnosa prema brodogradnji, za čiji bi nam prikaz trebalo dosta prostora, pa ćemo se u svrhu ovog članka zadržati na samo jednoj ilustraciji.
Oporavljati brodogradnju, djelatnost posvećenu iznimno složenom produktu kao što je brod, tako što će ju se okrenuti proizvodnji vjetrenjača, naime, zvuči isključivo kao nova politička zabluda. Ili, kao što je primijetio brodograđevni stručnjak Roko Markovina sa Sveučilišta u Splitu, to je kao da se brodogradilištima zapovijedi da umjesto kompletnih brodova prave samo jarbole. Nepovratno bi se time ugrozila primarna djelatnost tih pogona, narušili bi se njihovi intelektualni kapaciteti, i opet bi se za koju godinu došlo do toga da ih treba zatvoriti, što bi značilo otkaz za oko 15 tisuća zaposlenih i 30 tisuća radnika u kooperaciji.
Evropski uslovi: Rješavanje energetskih zahtjeva, drugim riječima, ne smije se odvijati preko leđa drugih strateških ekonomskih područja, kojima se privatno-poduzetnički lobiji na vlasti nemaju interesa baviti u skladu s npr. Čačićevim notornim manjkom socijalne osjetljivosti. Činjenica da se u energetici danas može dobro zaraditi, jer ona kapitalistima nudi iznimnu priliku za ulaganje viška vrijednosti, može se iskoristiti kao razvojni zamašnjak, dakako, ali ne nauštrb ekoloških i elementarnih socijalnih prioriteta.
Nešto slično dogodilo se u odgođenoj poanti opisane građevinske idile, nipošto samo u Hrvatskoj: banke su globalno pratile građevinske poduzetnike, sve dok enormni financijski balon nije prsnuo, uzrokujući najveću planetarnu krizu u posljednjih 80 godina.
Propali građevinci su danas bankama u Hrvatskoj najveći dužnici, pa bi bilo dobro imati na umu i to, kad se bude kretalo u razvoj energetike. Deregulacija i liberalizacija pripadajućeg tržišta, ravnamo li se po svjetskim iskustvima, u pravilu ne donose bolju opskrbu i niže cijene, kamoli čišći okoliš. One svakako donose više energije, ali ponajprije zbog profita velikih investitora, pa tim upadljivije biva uporno neprincipijelno pozivanje na famozni javni interes.
A nama bi, slabije razvijenim zemljama Balkana, umjesto tako prijetvorne političke intonacije kudikamo bolje činila strpljiva, dugoročna regionalna suradnja na razvoju energetike s obnovljivim izvorima i općom dobrobiti kao glavnim ciljem.
Igor LASIĆ
