(Iz Zagreba za Portal Analitika)
Kada se ovih dana i mjeseci govori o hrvatskoj ekonomskoj politici - tome žarištu društvene pažnje u vremenima generalne krize - obično je konkretno riječ o Radimiru Čačiću.
Sadašnji potpredsjednik Vlade RH i ministar gospodarstva nametnuo se još prije lanjskih izbora kao centralna figura. Zatim je, s nove funkcije drugog čovjeka Vlade, nastavio sa vlastitom promocijom kudikamo intenzivnije, zanemarujući savjete stručnjaka za odnose s javnošću. Oni mu više i ne pokušavaju sugerirati da malo omekša svoj pristup novinarima i najširem publikumu.
Dva nedavna događaja, međutim, uvelike relativiziraju Čačićevu dotad neprikosnovenu poziciju. Prvo je, njemu zahvaljujući, smijenjena ministrica zaštite okoliša Mirela Holy, s izgovorom da je u jednom slučaju kadrovanja prekoračila dopuštenu mjeru korištenja ministarskog utjecaja. Kompletna javnost načistu je s tim da je ona – u svom poslu savjesna i vrijedna – jednostavno zasmetala Čačićevim razvojnim planovima, inzistirajući na potrebi njihova uklapanja među prihvatljive ekološke okvire. Čačić pak nikad nije skrivao da do ekoloških prioriteta drži - koliko do lanjskog snijega.
Potpredsjednikov uticajni lobi: Ubrzo se pokazalo da Radimir Čačić neprincipijelno kadruje na raznim nedopustivim instancama, ali i da to nimalo ne ugrožava njegov unutarkoalicijski rejting.Onda ga je pred mađarskim sudom stigla sjena prometnog grijeha otprije dvije godine, kada je za volanom prouzročio smrt dvoje ljudi u drugom automobilu. Proglašen je krivim, zasad nepravosnažno, i osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu. Bio je spreman na takav ishod; štoviše, na nj se pripremila čitava koalicijska vlada, unaprijed najavljujući da – nota bene – Čačić odlazi s položaja - ako zatvorska kazna bude bezuslovna.
Tome smo se u Hrvatskoj mnogi danima smijali: najavi da će potpredsjednik Vlade biti smijenjen ako bude morao ići u zatvor. Gotovo da bi se dalo pomisliti kako je u igri bila i neka druga mogućnost, opcija njegova ostanka u vladi bez obzira na gubitak slobode. A nije posrijedi samo bizarna anegdota, nažalost, nego indikator da hrvatska vlast sama ne razmišlja iz umova slobodne čeljadi. Tako iščitano, može se zaključiti da to što su nakanili uraditi, mogu uraditi i s ograničenim kretanjem te suženom mogućnošću izbora i odluke, kao i raznim drugim prednostima koje donosi sloboda.
Pomoću te dvije činjenice – krunske važnosti Čačića i opće neslobode vlasti - dade se razumjeti podosta o aktualnom hrvatskom trenutku. Vlast je neslobodna zato što je ukupna politička elita mazno pristala na vanjski ekonomsko-politički diktat, i to ne jučer nego prije 20 i kusur godina, e da u međuvremenu ne bi odstupila ni koračića od nekritički, da ne kažemo i kvislinški preuzete strategije.
A sam Radimir Čačić, predsjednik HNS-a, s izvršnom moći neproporcionalnom skromnom udjelu svoje stranke u izbornim poenima koalicije, očito je SDP-u je neophodan.
SDP bez kadrovskog rješenja: Socijaldemokrati Zorana Milanovića jednostavno među sobom ne uspijevaju regrutirati političku ajkulu s takvim performansama kakve krase jednog Čačića.
U međuvremenu, Hrvatska se obavezala su se Europskoj uniji da će drastično smanjiti ulogu države, omogućiti apsolutnu liberalizaciju tržišta, staviti na privatizacijski bubanj preostala javna poduzeća, i rigorozno srezati socijalna i radnička prava. To sad i poduzimaju, ne bez javnog rogoborenja i rastućeg sindikalnog otpora koji će donekle presjeći sezona godišnjih odmora, ali je veliko pitanje tko bi na sebe preuzeo teret reformskog lidera, da nema Čačića.
U međuvremenu su o tome SDP-ovci počeli nešto intenzivnije razmišljati, jer je Radimir Čačić po većini anketnih istraživanja, nepopularnošću probio sve rekorde. Od njega je „omiljeniji“ čak i bivši premijer Ivo Sanader, tipski negativac i narodni dušmanin koji se u više paralelnih sudskih procesa brani od optužnica da je kriv za pljačku pustih desetaka i desetaka milijuna javnih kuna.
Premijer i šef SDP-a Zoran Milanović i dalje svom potpredsjedniku daje zdušnu potporu, ali se pomnije negoli ikad prati svaka nijansa u njegovu stavu i čeka obrat u naoko nepokolebljivom trendu.
Prestanak emitovanja zvaničnog optimizma: Jasno je da Čačić sobom nosi ogroman ulog najvećih privatno-poslovnih interesnih krugova na sad već kronično neurotičnoj privrednoj sceni, no jednako tako stoji i teza da u slučaju prevelikih individualnih kompromitacija takva osoba postaje prijetnja za biznis. I da je bolje riješiti je se, prije nego što cijena smjene i daljnje prilagodbe situaciji, naraste puno višom. A već tu, pri takvim kalkulacijama, neveselu družinu čekaju nova iskušenja.
Više negoli u prvih pola godine nove vlasti, dakle, trebat će im Radimir Čačić u nadolazećim etapama hrvatske ekonomske politike i prakse. U ovome trenu na hrvatskoj političkoj sceni se može uočiti iščeznuće relativnog optimizma kojim su vlastodršci ranije mukotrpno dekorirali sve svoje poteze. Najava bolje sutrašnjice – koja se čitavu zimu i proljeće uporno projektovala na rok od dvije ili tri godine – naprasno je ukinuta. Sve se češće najavljuju znoj i suze, dok se kreatori društvene zbilje svakako plaše neizrečenih izgleda za prolijevanje krvi u revolucionarnom ambijentu.
Ipak, organizirani otpor prezrenih u Hrvatskoj još nije na vidiku, a i nije sigurno da ga umjesto klasno osviještene ljevice ne bi većinski preuzela kakva rigidna, ekstremna desnica. U tom je smislu dovoljno uočiti kako izgleda delikatno vaganje utjecaja neokomunista i neonacista u Grčkoj. No, pustimo sad paušalna, salonska prizivanja revolucije; ionako se nijednoj u povijesti nije dalo predvidjeti precizan tajming. Valja zabilježiti tek da socijalno nezadovoljstvo u Hrvatskoj stalno raste, i da utoliko prati globalna ili makar kontinentalna dominantna previranja.
Politika muke i znoja: Ništa čudno, znamo li da je aktualna vlast uvela više novih direktnih ili neizravnih opterećenja za najšire slojeve, dok joj se manevarski prostor za suštinsko poboljšanje kvalitete života građana – pod uvjetima neoliberalnim - permanentno sužava.
Budžetski se deficit uporno nastoji kompenzirati nametima o trošku onih koji već imaju manje, a i dalje se naočigled popušta znanim tranzicijskim šampionima. Banke su vodeće između njih, i zato je vrlo interesantna najnovija afera s mogućim vladinim pogodovanjem bankarskim kućama.
Ministarstvo graditeljstva, naime, nedavno je najavilo kupnju nekoliko tisuća stanova koje bi po povlaštenoj cijeni iznajmljivalo stambeno nezbrinutima, a najugroženijima, koji su daleko od ikakve kreditne sposobnosti. Veoma se brzo ispostavilo da to vjerojatno znači otkup dijela akumuliranih bankovnih viškova u nekretninama, koje bankari ne mogu prodati na urušenom tržištu, poharanom baš njihovom krivnjom i pohlepom, a svakako to ne mogu po cijeni na koju će hrvatska vlada ljubazno pristati.
Kako država spašava banke: Drugim riječima, Milanovićeva Vlada bi ponovno javnim novcem spašavala posrnule privatne banke.
Inače, bankarskom se interesu u Hrvatskoj izlazi ususret dugogodišnjim tečajem kune vezane uz euro, što odavno ne odražava pravu sliku hrvatske ekonomije kojoj bi razložna devalvacija u više navrata bila donijela puno veću korist od takvoga monetarno-kozmetičkog saniranja inflacije. Pojednostavljeno rečeno, zbog precijenjenog su tečaja profitirale banke i uvozničko-trgovački sektor, dok su mnogo izgubili proizvođači, izvoznici. Toliko da je proizvodnja u Hrvatskoj gotovo zamrla, a ona koja postoji bilježi stalni pad i samo se pretprošlog mjeseca smanjila za daljnjih 3,8 posto.
Priznao je temeljni problem tada i ministar financija Slavko Linić, kazavši da je sve to uzrokovala dugotrajna orijentacija prema uvozu. Ostaje da vidimo kako se hrvatska Vlada bori za oporavak industrije, koja bi donijela nova radna mjesta. Brodogradnja, hrvatska izvozna perjanica, danas je gadno onemoćala.
Afera Brodosplit: Najproblematičnije pojedinačno žarište te djelatnosti, državno poduzeće Brodosplit, odlukom Radimira Čačića prodaje se privatnom proizvođaču vijaka Tomislavu Debeljaku. Ali, protiv njega je državno tužilaštvo u međuvremenu podiglo optužnicu.
Debeljak je preko jednog od svojih poduzeća varao državu na razne načine, oštetivši je za više milijuna kuna – policija je to prijavila još lani - no Čačić je slučaj prokomentirao riječima da Brodosplit ionako kupuje drugo Debeljakovo poduzeće, a ne ono preko kojeg je inkriminiran. I da skratimo, to se baš mora shvatiti kao poruka da, sve ako i sam Debeljak ode u zatvor, on svejedno može biti novi, uredno blagoslovljeni vlasnik jednog od tri najjača hrvatska škvera.
Svaka sličnost s gore opisanim primjerom vladina potpredsjednika, naravno, više je nego slučajna. A dokle tako i on i ova zemlja mogu gurati, nitko se pretjerano ne trudi spekulirati. Jasno je da u bankrot ne srlja jedino Hrvatska, nego pogolemi dio ove planete, pa je tako valjda lakše i propasti. I dok Hrvatska od ovog ljeta očekuje barem privremeno olakšanje u vidu planiranih sedam milijardi eura od turizma, koje će malo ublažiti neizbježnu jesenju tjeskobu i besparicu, već se naredna zima spominje, kao nikad, ispod glasa.
Igor LASIĆ
