“U Argentini je malo građana koji su srpskog porijekla i zato Srpska pravoslavna crkva u nedostatku svoje dijaspore uporno pokušava da privuče u svoje okrilje što više potomaka Crnogoraca“.
Ovim riječima je Episkop latinoamerički Crnogorske pravoslavne crkve u Argentini Gorazd, u najkraćem pokušao da nama u Crnoj Gori pojasni problem sa kojim se CPC u dalekoj Argentini suočava. Prije samo godinu dana episkop Gorazd je u tekstu za Portal Analitika ukazivao na kompleksnost problema, ali i pohvalio činjenicom da su predstavnici crnogorske zajednice u Mađagaju donijeli odluku da će ubuduće službe u crkvi Svetog Nikole vršiti sveštenik Crnogorske pravoslavne crkve.Danas, godinu dana kasnije, stvari su drugačije. Da Mitropolija crnogorsko- primorska Srpske pravoslavne crkve nije odustala od „privlačenja u svoje okrilje potomaka Crnogoraca“ potvrdio je prije nekoliko dana i sam mitropolit Amfilohije. Obznanio je da odlazi u Argentinu i da sa njim idu četiri sveštenika, kako bi pripremili gradnju crkve Svetog Petra Cetinjskog u Madriagi. Takođe, najavio je i obnovu crkve u Venado Tuertu, naglasivši da u “Latinskoj Americi ima na hiljade naših koji su prepušteni sami sebi i da je ovo poslednji trenutak da se nešto uradi kako bi ti ljudi sačuvali svoje samosaznanje, vezanost za svoj stari kraj, svoj jezik, a jedina koja to može učiniti je crkva.“
Nema sumnje da je SPC “povratak tradiciji” shvatila vrlo ozbiljno i da nijednog trenutka nije zaboravila da misiju treba “prebaciti” i preko okeana. Nedovoljno upućeni, ili oni koje crkvena pitanja mnogo ne dodiruju, pomislili bi da je to problem isključivo crkve, i da je pitanje “prevlasti” nešto što crkva mora sama da riješi.
Ipak, problem, posebno kada je riječ o Argentini, je mnogo kompleksniji; u njemu se prepliću i sukobljavaju državni interesi Crne Gore i Srbije.
Gubljenje pozicija CPC: Činjenica je da Crnogorska pravoslavna crkva polako gubi poziciju u Argentini. Najveća i najvažnija crkva u provinciji Ćako, u mjesto Mađagaj, Svetog Nikole, početkom 2012. prešla je u ruke SPC. Crkveni odbor nije zvanično zabranio episkopu Gorazdu ulazak u crkvu, ali tamo sada služi sveštenik SPC i Gorazd osjeća da nije dobrodošao, a nema dovoljno snage da se izbori sa situacijom, jer je prevlast u crkvenom odboru preuzela SPC.
Kako su se u relativno kratkom roku prilike promijenile u korist SPC, što je na to uticalo, najbolje govori podatak da je mitropolit Amfilohije prošle godine bio više od dva
mjeseca u Argentini, da je doveo sveštenika i cijelo vrijeme intenzivno radio na temeljima svoje misije. Ipak, čini se da je suština “uspjeha” SPC - posljedica i djelovanje Kulturnog centra “Nikola Tesla” iz Buenos Airesa, koji se finansira direktno iz Srbije, ali i Ambasade Srbije koja posljednju godinu vodi vrlo aktivnu kampanju davanja pasoša i državljanstava potomcima Crnogoraca u Argentini. Uostalom, Srbija je Ambasadu nasljedila od SFRJ i to joj je omogućilo neprestano prisustvo u Argentini.SPC očigledno ima vrlo jasnu strategiju na Zelenom kontinentu, koja je već viđena kod stare crnogorske emigracije u SAD-u, uporno konvertovane u srpsku dijasporu tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka. Crkve koje su sagradili emigranti upisuje u imovinu SPC, dovodi sveštenike koji “propovijedaju” da su potomci naših iseljenika porijeklom Srbi i predano čini sve da osvoji duhovni i identitetski prostor naše emigracije.
Pozicije Crnogoraca u službi srpske ekonomije: Naravno, koordiniran rad SPC, ambasade i srpskih udruženja je usmjeren i na to da se dobre pozicije potomaka crnogorskih iseljenika što bolje iskoriste za - ekonomske pozicije Srbije! Javna je tajna da Srbija planira da otvori ekonomska predstavništva u Čileu, Venecueli, Peruu i drugdje gdje nema srpskih ambasada, a da postojeće ambasade pojača ekonomskim atašeima.
Što za svo to vrijeme radi Crna Gora? Očigledno mnogo manje nego što je potrebno. Otvaranje konzulata u provinciji Ćako, u kojoj živi oko šest hiljada naših iseljenika, jeste bio državni gest vrijedan pažnje, ali činjenica je da jedna država ne može kontakte sa dijasporom ostvarivati preko samo jednog počasnog konzula, iako je posvećenost i ljubav konzula Draga Andresa Mićunovića prema Crnoj Gori, bez sumnje, nemjerljiva.Nakon otvaranja konzulata u gradu Rok Sanz Penja, počasni konzul Mićunović je u intervjuu za Portal Analitika kazao da se „izgubljeno vrijeme ne može nadoknaditi, ali da se nada da će se pružene ruke ujediniti za dobro svih nas”. To su bila iskrena nadanja i želje počasnog konzula, ali očigledno je da je pored pruženih ruku bila potrebna i veća prisutnost države Crne Gore, koja je izostala.
Naše iseljenike u Ćaku je prošle godine posjetio ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Milan Roćen, koji je zajedno sa guvernerom provincije Horheom Kapetanićem, otvorio renovirani dio pravoslavne Crkve Sveti Nikola u Mađagaju. Tim povodom na crkvu je postavljena ploča na kojoj na španskom piše da je tu postavljena u čast dolaska ministra Milana Roćena. U međuvremenu, Milan Roćen se povukao iz državne službe, ali to ne znači da bi država Crna Gora trebalo da obustavi djelovanje u Argenitini: komunikacija sa potomcima onih koji su davno otišli iz Crne Gore, želeći da svojim porodicama onih teških godina s početka prošlog vijeka pruže lakši i ljepši život, trebalo bi da bude jedna od važnih obaveza države.
Istorija dijaspore pisana zlatnim slovima: Bez stalnog prisustva u Argentini Crna Gora će polako gubiti svoju dijasporu u ovom dijelu svijeta. Dok se mi ovog vrelog predizbornog ljeta budemo prebrojavali, mitropolit Amfilohije će raditi na sabiranju onih koji su željeli da njihovi potomci sačuvaju svijest o porijeklu, o njihovoj Crnoj Gori, za kojom, kako nam je rekao Drago Mićunović, njihovi stari nijesu sušili obraza.
Skepticima, ili onima koji misle da je očuvanje dijaspore u Argentini izgubljena stvar, jer mnogi od tih ljudi ne znaju crnogorski, ili nikad nijesu bili u Crnoj Gori, možda treba preporučiti knjige o našem iseljeništvu. Istina, i ovdje smo kao država zatajili, pa smo o Timotiju Jokanoviću - koji je Pivu zamijenio argentinskim pampama, ili Nikoli Petanoviću i njegovim snovima o nezavisnoj Crnoj Gori – saznali zahvaljujući uglavnom predanom radu Gordana Stojovića. Veličanstvenu storiju o Džonu Hajdukoviću, čovjeku velikog srca koji je teško zarađen novac trošio pomažući Indijancima na Aljasci, približila nam je - Amerikanka Džudi Ferguson. Priča o Crnogorcima u tom dijelu svijeta je zaista “zlatna priča”: nije među našim iseljenicima bilo mjerkanja, kompromisa, razmišljanja i oklijevanja u najtežim trenucima; kada je trebalo pomoći matici – oni su odgovarali izazovima: nesebično se slao novac, odazivalo na svaki poziv domovine, ginulo za nju…
Zato danas država Crna Gora mora imati aktivnu politiku prema crnogorskim iseljenicima i njihovim potomcima. Crna Gora će uskoro otvoriti drugi konzulat u Njemačkoj, što je podatak za svaku pohvalu. S druge strane, sigurno je mnogo mjesta na svijetu - počevši i od Argentine - gdje je neophodno imati ambasadu. Svako odlaganje otvaranja ovakve misije može dovesti do rasipanja naše dijaspore. Dok mi razmišljamo, planiramo, možda štedimo, ili loše procjenjujemo, drugi uporno rade.Umjesto Gorazda sveštenik SPC: U crkvi Svetog Nikole u Mađagaju, na čijem se zidu nalazi ploča posvećena dolasku ministra Milana Roćena, službu sada vrši sveštenik SPC. Gorazd više nije dobrodošao. U Venado Tuerdu CPC je takođe izgubila poziciju. Možda će neki zamjeriti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi što nije bila aktivnija, ili prekoriti naše iseljeništvo što zaboravlja na svoje porijeklo.
No, ko i malo zna prilike u Argentini, svjestan je da su potomci Crnogoraca decenijama jugoslovenizovani, da je njihovo sjećanje na Crnu Goru jako, ali u Crnoj Gori najveći broj „naših Argentinaca“ - nikada nije bio. Što je još važnije: ni mi nijesmo bili prisutni tamo, decenijama unazad. Za razliku od Srbije ili Hrvatske koje su – i u doba Jugoslavije – njegovale specijalne veze sa njihovim iseljenicima.
Možemo li zato zamjeriti ljudima koji žive daleko od matice, ne gledaju naše programe, ne idu u naše škole, i nisu učili našu istoriju, što ih spretna propaganda SPC, srpskih društava, pa i same srpske ambasade, može pokolebati i učiniti da požele da se priklone „pravoslavnoj braći“? Dok se mi u Crnoj Gori budemo pronalazili, prebrojavali pred izbore, premišljali i možda kao država odlagali pravo prisustvo u Argentini, mitropolit Amfilohije ili neki drugi predstavnik srpske crkve će i dalje predano ostvarivati svoju misiju. Kako je sam kazao, u Argentini će ostati koliko bude potrebno. Mitropolit sigurno zna zbog čega svoje dragocjeno vrijeme provodi tako daleko od sjedišta Mitroplije.Suzana KAPETANOVIĆ
