Politika
  • Portal Analitika/
  • Politika /
  • Animozitet prema jednoj partiji ili nacionalni interes: Istina o političkim manevrima režima Krivokapić-Abazović-Spajić

Komentar

Animozitet prema jednoj partiji ili nacionalni interes: Istina o političkim manevrima režima Krivokapić-Abazović-Spajić

Uprkos tome što su se pozicionirali kao proevropska stranka tokom predizbornih kampanja, odluka Pokreta Evropa sad da stvori koaliciju sa poznatim prosrpskim, anti-EU entitetima, a ne sa istorijski proevropskim DPS-om, postavlja pitanje o njihovoj posvećenosti evropskim integracijama

Animozitet prema jednoj partiji ili nacionalni interes: Istina o političkim manevrima režima Krivokapić-Abazović-Spajić Foto: Privatna arhiva
Džejson Gold (Jason Gold)
Džejson Gold (Jason Gold)Autor
Portal AnalitikaIzvor

Pitanje koje traje već dugo - da li crnogorski političari koji su aktuelna vlast gaje animozitet prema nekom pojedincu i političkoj partiji u tolikoj mjeri da to prevazilazi njihovu privrženost nacionalnim interesima i dalje je predmet velike zabrinutosti.

Tema podstiče i na širu istragu o tome da li je članstvo u vladajućoj većini u Crnoj Gori postalo uslovljeno nedvosmislenom opredjeljenjem političkih aktera da zanemare, omalovaže i demontažu političkog prisustva Mila Đukanovića i Demokratske partije socijalista (DPS).

Postoji dugotrajna sumnja da je najvažniji cilj da se uništi trajno nasljeđe pojedinca i stranke koji su bili ključni u usmjeravanju Crne Gore ka nezavisnosti 2006.

U protekle četiri godine ova pitanja su mi često bila u mislima što je potaklo da oprezno promislim prije nego što ih iznesem u javni diskurs. Od ključnog izbornog gubitka DPS-a u avgustu 2020. godine, novi krajolik upravljanja, posebno u političkim formacijama povezanim sa Krivokapićem, Abazovićem i Spajićem, daje za povod da se borim sa sumnjama u pogledu vjernosti ovih administracija demokratskim principima.

Tema me dovela do zabrinjavajućeg razmišljanja o tome da li je centralna pokretačka snaga ovih vlada bila zajednički napor da se marginalizuje i poništi značajna izborna baza, koja se sastoji od 25-30% birača koji dosljedno podržavaju DPS.

Štaviše, postoji dugotrajna sumnja da je najvažniji cilj bio da se uništi trajno nasljeđe pojedinca i stranke koji su bili ključni u usmjeravanju Crne Gore ka nezavisnosti 2006. godine, obezbjeđivanju članstva u NATO-u 2017. godine i pokretanju puta zemlje ka pridruživanju Evropskoj uniji.

Radije izbjegavajući ishitrene zaključke, odlučio sam da se uzdržim od donošenja zaključka za vrijeme trajanja ove četiri godine, ostavljajući dovoljno vremena za posmatranje i procjenu.

Ovakvim namjernim pristupom nastojao sam utvrditi da li su moje početne strijepnje bile samo impulsivne reakcije ili su bile utemeljene na suštinskim i objektivnim zapažanjima. Dajući prostor političarima da imaju i korist od mojih sumnji, imao sam za cilj da dozvolim vremenu i okolnostima koje se odvijaju da pokažu istinu koja leži u osnovi političkih manevara režima Krivokapić/Abazović/Spajić.

Polazim od mog životnog bitisanja između Ujedinjenog Kraljevstva i Crne Gore koje traje već tri decenije, a tokom kojih sam pretežno boravio u Crnoj Gori, u kojima sam održavao poznanstva sa ključnim političkim ličnostima u zemlji. Dok su neki od njih prošli kroz političke metamorfoze, mijenjajući stranke ili se ribrendirali, dosljedna i povezujuća nit bila je uporno nastojanje da se potkopa nasljeđe DPS-a i svih koji su povezani sa značajnim dostignućima politike ovog perioda. Ovaj trend izaziva višestruku zabrinutost.

U Crnoj Gori izgleda da  duh političke saradnje pretežno potiče od većine partija koje su sada opozicija

Politika neodvojivo podrazumijeva priznavanje i akreditaciju postignuća bez obzira na partijsku pripadnost. Slučaj se može uočiti u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje primjeri dvostranačke podrške, kao što je Laburistička partija, koja podržava stav konzervativne vlade o Ukrajini, predstavljaju primjer zajedničkog pristupa pitanjima od nacionalnog značaja. Slično tome, konzervativni političari se usklađuju sa Laburističkom strankom u vezi sa specifičnim politikama, kao što se vidi u debatama oko imigracije i preseljenja izbjeglica.

Takvi primjeri naglašavaju značaj politike konsenzusa, u kojoj i vladini i opozicioni entiteti sarađuju na pitanjima od fundamentalnog značaja.

Međutim, u Crnoj Gori izgleda da ovaj duh političke saradnje pretežno potiče od većine partija koje su sada opozicija. Aktuelna vlada pokazuje nevoljnost da prizna ili sarađuje sa DPS-om i njenim saveznicima, čak i po pitanjima ključnim za trasiranje daljeg puta države, kao što je pristupanje Evropskoj uniji.

Uprkos tome što su se pozicionirali kao proevropska stranka tokom predizbornih kampanja, odluka Pokreta Evropa sad da stvori koaliciju sa poznatim prosrpskim, anti-EU entitetima, a ne sa istorijski proevropskim DPS-om, postavlja pitanje o njihovoj posvećenosti evropskim integracijama.

Da je Evropa sad zaista posvećena evropskim aspiracijama Crne Gore, logičan tok aktivnosti bi bio formiranje koalicije sa DPS-om, uz podršku manjih proevropskih partija. Takva koalicija, koja ima vladajuću većinu veću od 60%, ponudila bi odlučan proevropski okvir upravljanja i ubrzala proces pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji.

U svijetlu ovih razmatranja i dalje postoje fundamentalna pitanja postavljena na početku ovog diskursa, koja zahtijevaju ozbiljno promišljanje i temeljno propitivanje preovlađujuće političke dinamike u Crnoj Gori.

Portal Analitika