Statistički podaci otkrivaju uznemirujući prikaz romantičnih života adolescenata, koji se često suočavaju s toksičnim odnosima. Posljedice takvih veza, prema psihološkim studijama, ostavljaju trajne negativne tragove uočljive kroz cijeli život.
Psihološkinja i psihoterapeutkinja mr Marija Babić za Portal Analitika govori o uzrocima nastanka toksičnih odnosa, te načinima prepoznavanja i njihovog prevazilaženja.
Analitika: Koji su najčešći uzroci nastanka toksičnih odnosa?
Babić: Uzroci su najrazličitiji i zavise najčešće od individualnih razlika kod pojedinaca. Ipak, najčešći budu različiti obrasci emotivne vezanosti od najranijeg djetinjstva. Ne govorim ovdje samo o partnerskim odnosima već i o svim ostalim, značajnim. Stil afektivne vezanosti je nešto što se formira u našem najranijem dobu i zavisi od odnosa sa našom primarnom figurom, koja je najčešće majka, ali može biti i otac, baka, djed, staratelj i sl.
Ovi obrasci nas najčešće kasnije prate kroz cio život i u velikoj mjeri oslikavaju kako se ponašamo u prijateljskim, porodičnim, partnerskim i poslovnim odnosima. Sigurnu afektivnu vezanost karakteriše zdravo vezivanje bez potreba za uvjeravanjem ili razuvjeravanjem povodom kvaliteta odnosa, dok kod svih ostalih to nije tako.
Nesigurni obrasci su najčešće praćeni značajnom količinom anksioznosti koji mogu voditi ili u pretjeranu “opsjednutost” ili u izbjegavanje, mada je i ambivalencija jako čest način. Kada se pronađu dva nesigurna obrasca to najčešće vodi u toksičnost odnosa.
Takođe, neke emocije koje su po nas štetne takođe mogu voditi u ovakav stav prema odnosu. To mogu biti zavist, ljubomora, povrijeđenost i sl.
Analitika: Jesu li toksični odnosi posljedica iskustava iz djetinjstva ili drugih traumatskih situacija?
Babić: Mogu da budu, ali kada govorimo o djetinjstvu, najveću ulogu imaju gore pomenuti naučeni načini emotivnog povezivanja sa drugim ljudima.
Ono što je važno svakako je da sve što je naučeno MOŽE da se mijenja uz adekvatno birano iskustvo ili možda čak i drugu osobu sa kojom smo u odnosu a koja je možda u nekoj boljoj emotivnoj poziciji od naše.
Analitika: Kako da znamo da je odnos u kojem se nalazimo zaista toksičan, a ne prolazna faza konflikta?
Babić: Najvažnije mjerilo svakako jeste da se u tom odnosu već duže osjećamo loše, bez obzira na to da li je konflikt u toku ili se završio.
Konflikti su normalna i prirodna stvar u svakom odnosu, ali ako osjećanje tjeskobe, nelagode i nezadovoljstva dok smo u odnosu traje duže – e onda je to vjerovatno znak da je nešto u tom odnosu potrebno dublje mijenjati. Vrlo često je to i odlazak iz samog odnosa.
Analitika: Kako se toksičnost manifestuje u prijateljstvima, a kako u romantičnim vezama ili brakovima?
Babić: Osjećaj tjeskobe, nelagode, demotivacije i izbjegavanja, svakako mogu biti jedni od pokazatelja. U prijateljstvima najćešće je preispitivanje sebe da li smo mi možda nešto pogrešno uradili, shvatili, a onda kada vidimo da nijesmo slijedi osjećaj bespomoćnosti što odnos propada.
Nekada je tu i dalje krivica, pogotovo ako druga strana gaji neku nezdravu emociju koja nije baš socijalno poželjna kao što je zavist npr, pa nikada neće priznati da su neke stvari pokrenute upravo iz tog “stanja”. Ipak, važno je znati da dosta ovih stvari ide i iz nesvjesnog plana pa druga osoba ni ne shvata što je to što bi trebalo da promijeni.
Kod partnerskih odnosa najčešće su to bjesomučna pravdanja, osjećaj krivice, vječite nedovoljnosti, agresivnost, jaka anksioznost praćena paničnim napadima što vrlo često može kulminirati i jednim depresivnim stanjem i osjećajem niže vrijednosti.
Analitika: Na koje suptilne znakove treba obratiti pažnju da bismo prepoznali da nas neko kontroliše?
Babić: Nemogućnost donošenja odluka, omalovažavanje, potenciranje priče o sebi ili premalo priče o sebi, naglašavanje značaja stvari u kojima se ta druga osoba osjeća dobro, a mi možda ne i sl.
Analitika: Postoje li specifične strategije za prevazilaženje toksičnih odnosa?
Babić: Ukoliko razgovor ne urodi plodom, stručna pomoć znači. Podrška značajnih osoba iz okruženja, potvrđivanje sebe u drugim odnosima i oblastima, vraćanje sebi i svojoj autentičnosti…
Analitika: Koji je prvi korak ka izlasku iz toksičnog odnosa?
Babić: Najteže i najvažnije je osvijestiti i shvatiti da smo u toksičnom odnosu.
Analitika: Kako izgraditi granice i osigurati da ne upadnemo u slične odnose u budućnosti?
Babić: Radom na sebi, brigom o svojim potrebama i svojoj autentičnosti.
Tehnike komunikacije su ovdje jako bitno jer nas one uče kako da se asertivno zauzmemo za sebe i za sve ono što nam je važno.
Analitika: Koje su to vježbe ili tehnike koje biste preporučili za lični razvoj i jačanje samopouzdanja?
Babić: Svakako jačanje komunikacionih vještina, prepoznavanje svojih emocija i potreba da budemo u skladu sa njima. Sve ovo vodi i jačanju samopouzdanja preko postizanja nekih ciljeva koji su nam važni ili za koje smo se prvi put konačno odlučili i uspjeli u tome.
