U svijetu su se zvanično pojavile prvi put 1900. godine, na Svjetskoj izložbi i od tada nose epitet najpoznatijeg suvenira Rusije, iako su istraživanja pokazala da je koncept postojao još u Kini i Japanu, i prije 11. vijeka. U početku je bila zamišljena kao simbol majčinstva, plodnosti i porodice, ali vremenom smisao je promijenjen, nažalost.
Nekada su na njima crtani ženski likovi u narodnim nošnjama, motivi iz bajki i pjesama, sa jakim bojama, a prave se od lakog drveta, tankih zidova, u potpunosti šuplje, tako da može da se ubacuje jedna u drugu ako se slažu po veličini. U posljednje vrijeme se koncept babuški promijenio samo spolja, ostalo jeisto.
Umjesto pomenutih motiva, danas se na njima oslikavaju likovi političara i drugih manje bitnih likova, koji su u suštini pokvarili nekadašnju lijepu ideju.
Kada je ozbiljno analiziramo može se zaključiti da je u pitanju lako, jeftino drvo, našarano raznim bojama, unutra prazno, uklapa se jedno u drugo, ili ako su odvojene, služi kao ostava za neke najčešće bezvrijedne sitnice koje obično smetaju po kući, ali pojavom skreću pažnju i zauzimaju prostor. Podsjeća li vas ovo na nešto? I mene!
Ne znam da li je slučajno, ili sam ja opet nešto pogriješio, mene naša aktuelna vlast podsjeća na ruske babuške. Pokušao sam ja i kod zapadnih civilizacija da tražim nešto što bi mi se uklopilo u ovu priču, ali ništa. Ili ja ne umijem da tražim, ili nema, ali babuške se uklopiše. Prosto ne znam, je li to što su iz Rusije, napravljene od lakog materijala, unutra šuplje, ali me sve asocira na aktuelnu vladajuću većinu.
Da krenemo od najveće! Jedna je velika, mislim, bila je to nekad velika “babuška” u koju su se uklapale sve ostale. Svojim “autoritetom” kad ga je imala, pokorila ostale, a i lako joj je kad ga one ostale nijesu ni imale. Koristila je neobrazovanost, sujevjerje, manipulacije, primitivizam i šta sve ne, i tako ostale dovela pod svoju nemoralnu kontrolu i uticaj. Nije ni ona sama daleko od onih koji se uklapaju u nju, što bi rekli, “sličan se sličnom raduje”. I ona se sama uklapa u neke veće od nje.
Sad joj se tek lako uklopiti, kad su je smanjili, koliko su mogli. Nekada je bila u značajno boljoj poziciji, ali su je u posljednje vrijeme “raščinili” i pitanje je đe će se sa tim stati, dok je ne dovedu na najniži mogući nivo, mada ne znam đe će niže od ovoga, ali dobro. Ipak, ne razumijem se baš toliko u njihovu hijerarhiju, (i dobro mi je što je tako) samo je očigledno da umanjenje za umanjenjem stiže.
Njihovi nadležni ne reaguju, (ili ne smiju ili im odgovara) ali od nekadašnjeg zvanja “glavnokomadujućeg” koje se pisalo u tri – četiri reda, što bi rekli Maratonci, “ostali samo dugmići”! Može li biti da je i Bog od nas digao ruke, ili je neka druga, veća sila od njega, u pitanju (ču mene Vučić?).
Može li biti da je na ovaj, kako bi analitičari rekli, pad rejtinga, uticalo vrlo često pominjanje pripadnika ove grupacije u raznim aferama pa im logično i ugled pada. Mora da je to. Nema šta drugo!?
Sljedeće, manje babuške, rade po istom principu sa manjima od njih, kao što velika radi sa narednom manjom. Ostale su manje, neke su baš male, ali baš male, ali šarene pa skreću pažnju.
U suštini, nekoliko je zajedničkih stvari koje ih spajaju: monopol svoje nacije, boje, simboli, pisma, što ih neminovno stavlja u sukob sa drugima! Kod nacije, nema nesuglasica, svi smo jedna nacija, barem oni tako tvrde, svi su postali od njih, sve je krenulo od njih, samo se bojim da se i ne završi sa njima, barem tako demografski pokazatelji govore.
Boje su tri i na njima se toliko insistira da kod ostalih,ponekad izazovu protivljenje, jer asociraju na neke nemile događaje, posebno iz skorije prošlosti, a kod osviješćenih bude neprijatna osjećanja.
Simbol je jedan (kokarda, šta bi drugo) vaskrsnuo iz Drugog svjetskog rata, u kojem je poražen, osuđen kako i zaslužuje, sve u vezi sa njom izbačeno iz svih organizacija i institucija u kojima se zdrav razum pitao, ali kao što vidimo, i danas ih ima koji se njima kite.
Pismo je samo jedno, i to isključivo i samo, ćirilica, kao da je samo njihovo, kao da ju je neko bio izbacio i zabranio, a ko god je završio barem osnovnu školu, zna da je jedno od najstarijih pisama, koje se naravno niti može, niti hoće, niti smije ni zabraniti ni zaboraviti. Uostalom, sva su nam najznačajnija istorijska djela, napisana na ćirilici još od Crnojevića štamparije, tako da se izbrisati i zaboraviti ne može, sve da neko hoće.
Pored ovih babuški u tri boje, mi imamo i novi tip - bezbojne. One su tako napravljene, nešto kao voda. Bez boje mirisa i ukusa. Koliko se god trudili boju im nećete viđeti i nije do vas, do njih je. Oni je nemaju. Vidite da u prostoru ima neka pojava, imaju neke crtice, ali providne, bez ikakvih obiljezja, da možete proći kroz njih, a da ne osjetite ništa, ni vi, a oni posebno.
Nikad ni za šta se ne izjašnjavaju, nikad ni o čemu nemaju mišljenje, a ako ih pritisnete sa pitanjima kojima se trazi direktan odgovor, opet će odgovoriti, "okruglo pa na ćoše" tako da niko ne zna sta misle. Doduše, znamo šta misle, nego je demokratski, štititi se od iznošenja mišljenja. I opet nije do vas, a ni do njih!
Oni često nemaju mišljenje, kao u onom vicu kad Mujo koji šeta i nailazi na Hasa koji sjedi. Pita ga Mujo, "sta radiš Haso, sjediš i razmišljaš?" Haso kaze "ne, samo sjedim". E tako i oni, samo sjede, ko će sad jos i razmisljati, a za to treba i glava!
Koliko smo unaprijedili razne verzije babuški, vidi se i po jos jednom tipu. Jeste li čuli za babuške kameleone? E, pa imamo ih kod nas u parlamentu. Za razliku od prethodnih, one imaju boju, ali kao i svi kameleoni, mijenjaju je po potrebi. Ujutro kad svane, fino krene dan sa "dobro jutro na sve četiri strane svijeta", a tokom dana u zavisnosti šta treba, kome treba i koliko treba, mijenja boju u zavisnosti od okoline.
U našem društvu postoji većina moralnih snaga za ozdravljenje društva, samo ih treba organizovati na moralnom pogledu na svijet
Za razliku od bezbojnih babuški koje nemaju odgovor ni na šta, oni odgovaraju na svako pitanje, jednim odgovorom: "Zar sumLJaš". I tako svaki dan i tako od izbora do izbora, i tako od funkcije do funkcije, i tako od privilegije do privilegije, pa ko ponudi više…
Šta će, bore se, nije im lako! Treba svako jutro misliti ko si, šta si, đe si, sa kim si ... a okolina se stalno mijenja. Lako li je bilo onih trideset godina, znalo se ko je đe, a ovo u zadnje vrijeme, ni kameleoni često nijesu sigurni kojem jatu da priđu.
Nešto mislim da smo za ove babuške znali ranije, gdje bi nam kraj bio jer bismo imali različitih oblika i veličina da se ne mogu nabrojati. Stvarno su oni Rusi ni za šta. Za 100 i kusur godina oni su smislili nekolike verzije, a mi ih danas samo u vlasti imamo više verzija, još kad se uključi opozicija to bi bilo za cio serijal, a ne jednu kolumnu.
Trebalo bi se obratiti UNESCO-u i oduzeti Rusima pravo, ako su ga prijavili kao kulturnu baštinu, jer se ne bave dovoljno unapređenjem i razvojem babuški.
Na kraju, dođosmo do sloge koja zaslužuje poseban pasus. Malo je reći da su naše babuškice složne, i malo je takvih koji se kao oni dogovaraju i međusobno poštuju. Za svaku vrstu dogovora, kreće sa pitanjem “đe sam tu ja” i “šta ja od toga mogu dobiti? Sve ostalo će se kasnije dogovarati.
Mislim da bi bilo potrebno tokom njihovih razgovora angažovati lingviste koji će bilježiti one silne bljuvotne koje jedni drugima upućuju, pa čak i dok su u direktnim prenosima, da bi se mogao slobodno afirmisati jedan novi pravac koji bi imao radni naslov “pljuvanje koalicionog partnera sa kojim ću kasnije da se grlim”.
Takođe, važno je istaći, koliko se poštuje dogovorena i potpisana saradnja na raznim nivoima vidljivo je svakodnevno, što je još jedna potvrda sloge koja ih zajedno krasi. Neka to što se lako dogovore, nego se i brzo sve završi, kao vlasti u Andrijevici, Podgorici, Budvi, da ne pominjem Šavnik u kojem pojedinci ukidaju slobodu izbora, čime je demokratija doživjela totalni krah.
Po tome bi čovjek rekao da u Crnoj Gori nema vlasti. A, ima je, samo što se ne afirmiše u obliku demokratskog vladanja društvom i ostvarivanju opšteg dobra, već u skrivenim lavirintima duboke države. Duboke strukture naše države vladaju institucijama, političkim partijama i naravno, građanima u cjelini.
Ipak, mislim da u našem društvu postoji većina moralnih snaga za ozdravljenje društva, samo ih treba organizovati na moralnom pogledu na svijet.
