Crnogorska ekonomija suočava se s nizom strukturnih izazova koji otežavaju ostvarivanje održivog rasta.
Baćović je analizirala ključne probleme kao što su deficit penzionog fonda, uvoznu zavisnost, i nisku investiciona aktivnost… Realni rast BDP-a od 4,8% koji Vlada prognozira zavisi od ubrzanja investicionog ciklusa, smatra Baćović, i ističe da uvozna zavisnost zemlje i skroman doprinos investicija negativno utiču na održivost takvih projekcija. Takođe, penzioni sistem suočava se s dugoročnim izazovima deficita, pogoršanim demografskim trendovima i smanjenjem doprinosa, dok aktuelna fiskalna politika ne pokazuje razvojni karakter.
Crna Gora, prema njenim riječima, ima potencijal za rast izvoza usluga i zelene energije, ali nedostatak ulaganja u infrastrukturu, visok nivo javne potrošnje i nedovoljna konkurentnost sektora robne proizvodnje ostaju ključne prepreke održivom ekonomskom razvoju.
Ocjenjući deficit u spoljnoj trgovini, Baćović navodi da obim domaće robne proizvodnje ne daje puno prostora podsticanju izvoza roba, niti supstituciji uvoza roba domaćim proizvodima u postojećim uslovima.
Uzimajući u obzir projekcije Svjetske banke da će bruto domaći proizvod (BDP) Crne Gore porasti naredne godine za 3,5 odsto, te da Vlada najavljuje realni rast od čak 4,8 odsto, kako gledate na te brojke i kretanje našeg bruto domaćeg proizvoda? Da li su takve projekcije realne i održive?
Baćović: Stopa realnog rasta BDP-a od 4,8% je, po mom mišljenju, optimistična, ali može biti ostvarena ako se ubrza investicioni ciklus u Crnoj Gori. Rast tekuće potrošnje izazvan rastom zarada ne može kreirati ovako visoku stopu rasta, jer je ekonomija Crne Gore uvozno zavisna i postoji visoka međuzavisnost između rasta potrošnje i rasta uvoza, koji dalje negativno utiče na rast BDP-a. Poređenja radi, prosječna godišnja stopa realnog rasta BDP-a u Crnoj Gori u periodu 2006-2023. godine iznosila je 2,7%, i ako izuzmemo post-covid period, godišnje stope realnog rasta BDP-a iznad 4% ostvarivane su samo u periodima intenzivne investicione aktivnosti. U post-covid periodu, visoke stope realnog rasta uglavnom su bile generisane rastom tekuće potrošnje (i izraženo visokom rastom zaliha 2022. i 2023. godine), dok je investiciona aktivnost ostvarila negativni trend (bruto investicije u osnovna sredstva smanjenje su sa 27% BDP-a 2019. godine na 19,6% BDP-a u 2023. godini). S obzirom da je uvozna zavisnost crnogorske ekonomije porasla u prethodnom periodu (vrijednost uvoza roba i usluga porasla je sa 60,6% BDP-a 2015. godine na 74,4% BDP-a 2022. godine, odnosno 68,6% BDP-a 2023. godine), ukoliko neki intenzivniji investicioni ciklus ne pokrene privredni rast Crne Gore u 2025. godini, mislim da je projekcija Svjetske banke od 3,5% realnija.
Kako komentarišete aktuelnu penzionu reformu, posebno promjenu strukture, tj. preraspodjelu i prelivanje načina uplate doprinosa? Vidite li Fond PIO kao održiv na duži rok i šta bi dodatno trebalo uraditi kako bi se obezbijedila stabilnost?
Baćović: Program “Evropa sad 2” neminovno vodi rastu deficita penzionog fonda, usljed tri razloga. Rast penzija je već i u ovoj godini kreirao deficit penzionog fonda od oko 20% prema podacima za septembar, a smanjenje stope doprinosa, uprkos rastu zarada, uticaće na smanjenje prihoda. Treći, dugoročni faktor je posljedica starenja stanovništva koje vodi povećanju broja penzionera. Demografske projekcije pokazuju da će se do 2030-te godine broj penzionera povećati više od 10%, a do 2050-te godine više od 20%, što će uticati na značajan rast rashoda penzionog fonda. Ekonomski rast, kroz rast produktivnosti i rast zarada može obezbijediti rast prihoda kroz rast fiskalne baze, ali nedovoljno da balansira finansije penzionog fonda. Značajan dio rashoda se mora finansirati iz drugih izvora. Ako se finansiranje obezbijedi kroz povećanje drugih poreza (PDV, akcize, porez na dohodak), to će učiniti crnogorsku privredu manje konkurentnom i imati negativan efekat i na kupovnu moć stanovništva. Mogućnost je i smanjenje fiskalnih rashoda u drugim kategorijama (smanjenje zarada, broja zaposlenih, smanjenje kapitalnog budžeta, i sl.), u čemu je razvojno najlošije ukoliko se smanjuju ionako relativno niski rashodi kapitalnog budžeta. Finansiranje deficita penzionog fonda daljim zaduživanjem je najlošija opcija, jer rast javnog duga usporava i rast BDP-a i rast produktivnosti.
Spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore bilježi deficit veći od tri milijarde eura. Kako vidite tu situaciju i koje korake bi trebalo preduzeti kako bi se smanjila uvozna zavisnost? Gdje leže šanse Crne Gore u pogledu povećanja izvoza?
Baćović: Crna Gora u periodu 2006-2023. godine prosječno uvozi robe i usluge u vrijednosti od oko 68% njenog BDP-a, od čega uvoz roba čini prosječno 55% BDP-a. Ako pogledamo pojedinačne godišnje podatke, vidljivo je da se uvozna zavisnost njene ekonomije ne smanjuje poslednjih decenija. Analiza dinamike proizvodne strukture BDP-a, pokazuje uočljiv pad proizvodnje u robnim sektorima – poljoprivreda i prerađivačka industrija su 2007. godine činile 12,3% bruto dodajne vrijednosti u Crnoj Gori, a 2023. godine svega 9,1%. Proizvodnja električne energije, vodosnabdijevanje i vađenje ruda bilježe učešće od oko 5% BDV, tako da ukupno robna proizvodnja u Crnoj Gori učestvuje u stvaranju BDP-a manje od 20%. Takav obim domaće robne proizvodnje ne daje puno prostora podsticanju izvoza roba, niti supstituciji uvoza roba domaćim proizvodima u postojećim uslovima. Podsticanje robne proizvodnje u Crnoj Gori je izazovan proces, ne samo u finansijskom već prije svega u tehnološkom smislu, jer je potrebno proizvesti proizvode koji mogu da konkurišu već dostupnim proizvodima na svjetskom tržištu. Ovim proizvodima je, usled tehnološkog progresa i prednosti ekonomije obima, teško konkurisati i kvalitetom i cijenom. Organska poljoprivredna proizvodnja možda ima najviše šanse da ostvari rast u narednom periodu u trenutnim uslovima. Ovo ipak ne treba da obeshrabri investitore i domaće proizvođače, samo ukazujem da je proces izazovan. Mislim da Crna Gora ima veće i izglednije šanse u izvozu usluga, i tu ne mislim samo na turizam, već i na usluge transporta i potencijalno razvoj pametnih usluga.
Limitiranje marži nije imalo antiinflatorni karakter
Svjedoci smo sporadičnih pokušaja Vlade da mjerama ograničavanja cijena zauzda inflaciju. Da li, prema vašem mišljenju, takve mjere mogu dati dugoročne rezultate i kako gledate na ovu vrstu intervencionizma, bilo kod cijena ili kod marži?
Baćović: U slučaju cijena formiranih na slobodnom tržištu, ili cijena koje bi se formirale bez miješanja države, troškovi proizvodnje su pokriveni prihodima. Limitiranje prodajnih cijena može izazvati scenario u kojem troškovi nijesu pokriveni prihodima, što vodi negativnom poslovanju preduzeća. Analiza poslovanja trgovinskih preduzeća, predstavljena u studiji koju je tim Ekonomskog fakulteta radio za potrebe Privredne komore Crne Gore, pokazala je da su stope bruto marže u trgovinskom sektoru na nivou koji obezbjeđuje ekonomsku efikasnost, i da bi svako njihovo značajnije ograničavanje uticalo negativno na poslovanje preduzeća, naročito u sektoru mikro preduzeća.
Rast konkurencije na tržištu, kroz povećanje ponude, najbolji je mehanizam uticaja na nivo cijena. Ipak, ukoliko vlada želi da utiče na smanjenje cijena određenih proizvoda, treba da koristi tradicionalne instrumente fiskalne politike, kao što su porezi (u širem smislu, uključujući i akcize) i subvencije. Korišćenjem ostalih instrumenata (npr. limitiranje marže), država se direktno miješa u poslovanje preduzeća, što nije u skladu sa konceptom tržišnog poslovanja. Kad govorim o instrumentima fiskalne politike, prije svega mislim na promjenu nivoa poreske stope i subvencije. Smanjenjem stope PDV-a i/ili akciza i ostalih fiskalnih opterećenja na određene kategorije proizvoda smanjuje se i njihova prodajna cijena, bez uticaja na poslovanje trgovinskih preduzeća. Takođe, subvencioniranjem preduzeća, vlada može preuzeti finansiranje određenih troškova koje ostvaruju trgovinska preduzeća, čine bi se, kroz smanjenje troškova poslovanja, omogućilo smanjenje prodajnih cijena.
Komparativna analiza primjene mjera kontrole cijena primjenom instrumenta limitirane marže u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj pokazala je da ove mjere nemaju antiinflatorni karakter.
Kako ocjenjujete situaciju u crnogorskom turizmu, obzirom na to da je deklarativno strateška grana, ali se suočava s brojnim prigovorima iz sektora – nepovoljan poslovni ambijent, loše avio-konekcije, te najavljeno povećanje PDV-a za ovu djelatnost od januara?
Baćović: Crna Gora je mediteranska zemlja, i to joj daje značajnu prednost u odnosu na veliki broj ostalih turističkih destinacija u svijetu. Dodatno, raspolaže prirodnim potencijalima, kulturnim dobrima, istorijskim lokalitetima i samom geografskom pozicijom, koji joj daju šansu da postane jedna od traženijih turističkih destinacija u svijetu. Zbog svoje veličine, broj turista koji posjećuju Crnu Goru i prihodi koje ostvarujemo, nikad ne mogu biti uporedivi sa većinom drugih mediteranskih zemalja, ali postoje još uvijek značajno neiskorišćeni potencijali. Ipak, za njihovo puno angažovanje potrebno je značajno ulagati u infrastrukturu, kako bi dolazak u Crnu Goru bio jednostavniji i jeftiniji (avio saobraćaj, kvalitetnija putna i željeznička infrastruktura), ali isto tako potrebno je ulagati i u sadržaje koji će boravak u Crnoj Gori učiniti atraktivnijim. Turisti ne posjećuju destinacije samo zbog plaže, planinarenja ili prirodnih ljepota. Stoga mislim da se trebaju više valorizovati istorijski lokaliteti i značajna kulturna dobra koja Crna Gora posjeduje.
Prema posljednjem izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma o konkurentnosti u turizmu (Travel and Tourism Competitiveness report, 2024), Crna Gora se nalazi na 60-om mjestu u svijetu, iza Hrvatske, Slovenije i Bugarske, a konkurentnost našeg turizma smanjena je za 0.2% u odnosu na 2019. godinu. Prema istom izvještaju, Crna Gora je manje cjenovno konkurentna u odnosu na Albaniju, Tursku i Bugarsku, zemlje koje imaju izlaz na more i time konkurišu našoj turističkoj ponudi. Izvještaje koje objavljuju međunarodne institucije trebaju se pažljivije čitati, jer daju korisne sugestije u pravcu povećanja konkurentnosti pojedinih privrednih djelatnosti i ekonomije Crne Gore u cjelini.
Kako ocjenjujete trenutnu situaciju na tržištu rada u Crnoj Gori, posebno u vezi rasta minimalne zarade, ali uprkos tome i dalje aktuelnom odlasku radne snage u inostranstvo? Kakve politike bi mogle unaprijediti tržište rada?
Baćović: Crna Gora se već sada suočava sa deficitom radne snage, izazvanim strukturnim faktorima. Broj radnih dozvola za strance (39 hiljada) približan je broju nezaposlenih (41 hiljada) u Crnoj Gori (2023), što ukazuje na neusklađenost ponude i tražnje za radnom snagom na domaćem tržištu rada. U budućnosti, i demografski faktori uticaće negativno na ponudu radne snage. Crna Gora će se već u narednoj deceniji, usled demografskog starenja, neminovno suočiti i sa stvarnim deficitom radne snage u kvantitativnom smislu. Projekcije pokazuju da će već 2033. godine na crnogorskom tržištu rada biti prisutan deficit izazvan demografskim trendovima.
Visoka tražnja za radnom snagom i u Evropi umanjuje atraktivnost tržišta rada u Crnoj Gori. Dostupni podaci za 2022. godinu pokazuju da je prosječna neto zarada na godišnjem nivou u Crnoj Gori (8.544€) značajno niža od prosječne zarade u svim zemljama EU. Prosječna neto godišnja zarada u Hrvatskoj (konkurentska ekonomija u dijelu zapošljavanja u sektoru turizma), iznosila je 18.529€, u na nivou EU 27 47.147€. S obzirom da su radne migracije dominantno motivisane ekonomskim motivima, tržište radne snage u Crnoj Gori gubi na atraktivnosti. Imajući u vidu konkurenciju na evropskom tržištu rada i nivo zarada, Crna Gora će sve više biti prinuđena da se okreće tržištima na kojima je radna snaga jeftinija.
Digitalna transformacija i modernizacija poslovnog okruženja često se ističu kao prioritet. Koliko je crnogorska ekonomija spremna za ubrzanu digitalizaciju i šta bi trebalo unaprijediti da bi postala konkurentnija na globalnom tržištu?
Baćović: Digitalna transformacija ključna je za unapređenje poslovnih procesa, jer povećava produktivnost, smanjuje troškove, unapređuje kvalitet usluga i proizvoda, i omogućava pristup novim tržištima i veću konkurentnost na globalnom nivou. Da bi se ostvarili ovi benefiti, neophodno je ulaganje u kvalifikovanu radnu snagu kroz kontinuiranu edukaciju i prilagođavanje obrazovnog sistema savremenim tehnologijama, kao i razvijanje kulture promjena koja podrazumijeva spremnost svih sektora da modernizuju ustaljene poslovne procese. Uz stabilnu digitalnu infrastrukturu i jasnu podršku kroz strategije i regulative, Crna Gora može iskoristiti rastući nivo informacione pismenosti kao osnovu za ubrzanu digitalizaciju, čime bi se ostvarile dugoročne ekonomske koristi i povećala konkurentnost na globalnom tržištu.
Dosta se govori o zelenoj tranziciji i ESG standardima. Koliko je, prema vašem mišljenju, Crna Gora odmakla na tom polju i koji su ključni izazovi u ostvarivanju ciljeva održivog rasta?
Baćović: ESG (zaštita životne sredine, društvo i upravljanje) predstavlja skup standard koji usklađuje poslovanje sa konceptima održivog razvoja u oblasti zaštite životne sredine, društvene odgovornosti i korporativnog upravljanja. Iako se i društvenoj odgovornosti i korporativnom upravljanju sve više poklanja pažnja u Crnoj Gori, mislim da se najviše govori o zaštiti životne sredine i zelenoj ekonomiji.
U energetskom sektoru je dosta urađeno na podsticanju proizvodnje solarne energije i energije vjetra, što uz visoko učešće proizvodnje električne energije u hidroelektranama, svrstava Crnu Goru među ekonomije u kojima se električna energija većinski proizvodi iz obnovljivih izvora. Takođe, sve je veći broj ekoloških/pametnih zgrada u Crnoj Gori, a organska poljoprivredna proizvodnja dobija na značaju. Realizacija ESG koncepta podrazumijeva i odgovarajuće finansiranje, i stiče se utisak da su i pojedine komercijalne banke, ali i Centralna banka Crne Gore, prepoznali značaj ovog koncepta.
Ono što mislim da je i dalje veliki problem u Crnoj Gori je visoka upotreba fosilnih goriva i dominacija drumskog saobraćaja. Istraživanje koje sam radila 2022. godine pokazalo je da u Crnoj Gori postoji negativna veza između potrošnje električne energije i emisije CO2(zbog visokog učešća potrošnje električne energije iz obnovljivih izvora), te pozitivna između potrošnje nafte i naftnih derivata i emisije CO2. U energetskom bilansu Crne Gore, nafta i naftni derivati predstavljaju više od 40% ukupne potrošnje energije u finalnoj potrošnji. Kako se u Crnoj Gori povećava emisija CO2, potrebno je analizirati sektor saobraćaja, kao najvećeg potrošača naftnih derivata. Potrošnja energije iz fosilnih goriva (ugalj, nafta, nafta i proizvodi prirodnog gasa) porasla je sa 52,5% ukupne potrošnje energije (2005) na 60% (2020). Potrošnja obnovljive energije (obnovljivi izvori, biogoriva i bioenergija) porasla je sa 38% (2005) na 40% (2020). Stoga vjerujem da se treba početi razmišljati o razvoju i unapređenju željezničkog prevoza, što je trend već prisutan u velikom broju zemalja, ne samo u Evropi već i razvijenim zemljama iz ostalih djelova svijeta. U Evropi se ubrzano razvija međudržavni željeznički prevoz, koji se sve više vidi kao alternativa avio i drumskom saobraćaju. Ubrzan razvoj željezničkog prevoza takođe je vidljiv u Kini, gdje se skoro svake godine pomjera granica maksimalne brzine koju mogu dostići vozovi koji saobraćaju na njihovoj teritoriji.
