Za skoro mjesec, koliko je predsjedniki, Džo Bajden još nije pozvao izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. Na brifingu prošle nedjelje, sekretar za medije Bijele kuće Džen Psaki rekla je da će se poziv dogoditi „uskoro“.
Ali primjetno kašnjenje predsjednika, koji premijera poznaje decenijama i jednom je čak napisao: „Bibi, ne slažem se ni sa čim što kažeš, ali volim te“, ne može biti previd. To je sigurno proračunati napor da se pokaže da neće biti povratka na izraelski orijentisanu politiku iz godina Donalda Trampa. I dok će Izrael ostati najbliži američki saveznik na Bliskom istoku, Bajden planira resetovanje. Za razliku od svog prethodnika, Bajden će vjerovatno biti proizraelski predsjednik, ali ne nužno i pronetanjahuovski predsjednik.
Nije izgubljen Netanjahuov broj
Uprkos tome, Bajden ima na raspolaganju nekoliko hitnih domaćih pitanja. Suočavajući se sa odloženom tranzicijom, sada se fokusirao na borbu protiv najgore krize javnog zdravstva u jednom vijeku, popravljanje posustale ekonomije i pokušaj da učini sve da izliječi gorko polarizovanu naciju.
Pored toga, državni sekretar Toni Blinken i savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džek Saliven već su imali višestruke kontakte sa svojim izraelskim kolegama. Drugim riječima, administracija Bajdena nije izgubila Netanijahuov telefonski broj.
Pa ipak, u posjeti Stejt departmentu prošle nedjelje, Bajden je nabrojao američke „najbliže prijatelje“ sa kojima je razgovarao – Kanadu, Japan, Njemačku, Australiju, Britaniju, Francusku, Južnu Koreju, pa čak i NATO. Bajden nigdje u svom obraćanju nije pomenuo Izrael – jedino demokratsko uređenje na Bliskom Istoku.
Suprotno tome, tadašnji predsjednik Donald Tramp pozvao je Netanjahua u roku od nekoliko dana od preuzimanja predsjedničke funkcije. Bivši predsjednik je takođe zasuo Netanjahua jednostranim gestovima i velikim i malim, uključujući priznavanje Jerusalima kao izraelske prijestonice; preseljenje tamošnje američke ambasade; i, nedjeljama prije jednog od Netanjahuovih izbora, proširivanjem američkog priznanja izraelskog suvereniteta nad Golanskom visoravni.
Očigledno je da Bajden nije Tramp. A pro-Netanjahuov šećerni udar u Trampovim godinama – uglavnom vođen Trampovom potrebom da umiri domaće političke izborne jedinice – je završen.
Poziv ipak kasni
Kašnjenje poziva Netanjahuu takođe signalizuje vjerovatno promjenu prioriteta: Ne samo da se Bajden bavi najizazovnijim domaćim oporavkom bilo kog predsjednika od Frenklina Ruzevelta, već izgleda i da Bliski istok, sa izuzetkom Irana, doživljava kao manje važnu brigu nego Kinu i Aziju uopšte. Salivan je na to ukazao povećanjem broja osoblja za nacionalnu bezbjednost u Aziji i smanjenjem na Bliskom istoku.
Istovremeno, ne griješimo, Bajden nije bivši predsjednik Barak Obama kada je riječ o Izraelu. On više liči na bivšeg predsjednika Bila Klintona, za koga je izraelska podrška bila duboka. Osam godina sam gledao Klintona kako demonstrira duboki pro-izraelski senzibilitet, bilo da je riječ o izraelskoj bezbjednosti ili njegovom pogledu prema državi koju su Izraelci stvorili. Tugujući na sahrani ubijenog premijera Jicaka Rabina, kasnije će u svojim memoarima napisati da je „zavolio (Rabina) kao što sam rijetko volio drugog čoveka“.
Slično tome, Bajden ima duge i dosljedne rezultate pružanja podrške Izraelu od njegove prve posjete 1973. Snažni je zagovornik održavanja izraelske kvalitativne vojne oštrice, čak i pomažući u oblikovanju izraelskog višegodišnjeg bezbjednosnog paketa od 38 milijardi dolara kao potpredsjednik.
Obama je pokušao da postigne veliki značaj i po pitanju iranskog nuklearnog naoružanja i izraelsko-palestinskog rješenja za dvije države, praktično garantujući napetost sa desničarskim Netanjahuom. Bajden daje prioritet Iranu, ali, kako su priznali i on i Blinken, napredak će biti spor prema bilo kojem rješenju dviju država.
Zapravo, administracija Bajdena rekla je da će pustiti Trampovu odluku o američkoj ambasadi u Jerusalimu; članovi administracije toplo su pohvalili Abrahamove sporazume svojih prethodnika – normalizovanje odnosa između Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina; i nijesu povukli Trampovu deklaraciju marokanskog suvereniteta nad Zapadnom Saharom, ključnu za normalizaciju veza između Izraela i Maroka.
Bajden ne želi tenzije
Bajden očigledno nema iluzija o Netanijahuu. Sigurno zna da se njegov vlastiti pristup i Palestincima i Irancima značajno razlikuje od Netanjahuovog. Uostalom, Bajden je bio duboko posramljen najavom Izraela o velikom proširenju stambenih jedinica u istočnom Jerusalimu 2010. godine. Dogodilo se to što je Obamina administracija pokrenula napor da nagovori Izrael da učini upravo suprotno. I, za razliku od Trampa,
Bajden neće Netanjahua zasipati poklonima niti povećati premijerove izborne izglede. Nakon četvrtih izraelskih izbora do kojih je ostalo samo pet nedjelja, gotovo da ne postoje šanse da će Bajden učiniti bilo kakav gest koji bi pokazao naklonjenost političkom kandidatu.
Naravno, predsjednik ne želi da stvori tenzije sa Netanjahuom, a kamoli da održi trajnu borbu. A u vezi sa bliskoistočnim pitanjem koje zabrinjava – kako upravljati iranskom nuklearnom ekspanzijom - vjerovatno će pokušati da razumije izraelsku zabrinutost zbog iranskog nuklearnog programa i da koordinira, ako je moguće. Što se tiče Palestinaca i rješenja za dvije države, vjerovatno će se suzdržati od pritiska, uglavnom zato što su izgledi za napredak trenutno mali.
Ali ako Netanjahu pokuša da potkopa napore predsjednika da povrati Iran, kao što je to učinio sa Obamom, ili prisili ruku velikom ekspanzijom naselja, a kamoli aneksijom, Bajden će sigurno odstupiti. Predsjednik vjeruje u snažne američko-izraelske odnose i razumije da su uzajamno poštovanje i reciprocitet ključni za uspjeh. Međutim, njegova podrška upućena je Izraelu, a ne Netanjahuu, i to će možda postati bolno jasno ako izraelski premijer ne bude mogao ili ne bude želio da prihvati ta dva kritično važna pravila puta.