Piše: Milhailo RADOJIČIĆ
Bio jednom jedan predsjednik u jednoj maloj zemlji, koja je imala državni helikopter za službenu upotrebu. Svoju leteću beneficiju ovaj predsjednik nije zloupotrebljavao u privatne svrhe niti su ’’podanici’’ znali da on ponekad službeno odleti u neko udaljeno mjesto vrletne mu zemlje. Nijesu ga pratili mediji i kamere kad bi se ukrcavao u letilicu niti su ga čekali na krajnjem odredištu. Prosto rečeno - letio je anonimno.
Davno, na početku jednog od više mandata oglasio je svoj izbor za čelnika države kao ’’predsjednika svih građana’’... ali baš svi ga nijesu tako doživljavali. Takve slučajeve je lako prevazilazio dajući im himnu na popust. Skraćivao bi je prema potrebi i mjestu službenog boravka, tako da ona, zahvaljujući njemu, nije bila himna svim građanima kao što je on predsjednik svih. Ovo se nije dešavalo na jugu zemlje već uglavnom na sjeveru đe i počinje naslovna skaska. Ali, razlike u njegovoj vrletnoj maloj zemlji su takve da na jugu, đe mu je mjesto stalnog boravka, može biti žeženo sunce, a na sjeveru užegla magla.
Kad magla podigne rejting: Jednog takvog jesenjeg dana on je poletio na krajnji sjever. Umjesto dobrodošlice domaćina dočekala ga je ustajala sjeverna magla, a pilot se nije usudio da nasumice spušti letilicu sa predsjednikom na neviđeno tlo. Obrnuo je helikopter ka najbližoj, a ipak udaljenoj destinaciji đe magla nije zastupala vidik.
Tu se spuštio i ostavio prvu ličnost države i vrnuo se okle je i doša... u bazu. Predsjednik svih građana, u tom času bez igđe ikoga, htio je da ispoštuje poziv za svečanu sjednicu u gradu na krajnjem sjeveru i vjerovatno se domišljao kako da stigne na službeno odredište. Kako do odredišta treba putovati automobilom najmanje jedan sat odlučio se ’’na prvu loptu’’... Autostopiranje!? Ima visinu za uočljivost, ima položaj za uvažavanje, ima godine za poštovanje. Sve mu je upalilo odjednom. Slučajni vozač sa prorđalim automobilom niže klase, zaustavio se i primio prvog građanina male države prihvatajući se, bez razmišljanja, ozbiljne obaveze i rizika da najvišu ličnost svoje zemlje preveze bez pratnje i obezbjeđenja... I prevezao je... I anonimna priča tu završava.
Autostoperski priručnik za marketing: Ali kako anonimnost odavno ne stanuje u ovom svijetu, priča je na juriš dospjela u javnost. Vjerovatno je predsjednik, kad je stigao neočekivano na mjesto poziva, saopštio kako mu je to pošlo za rukom. Jednostavno - digao je palac.
Nebajkoviti novinari su pokušali da od predsjednikovog palca načine bajku. Prvo su kidisali na nepoznatog vozača zapitkujući ga za svašta, slikajući ga sa svih strana i zavirujući mu u sve do porodice. Sijaset gluposti. A ništa nije intrigantno kao gluposti primjerene bulevarskoj štampi i interesu. I najozbiljnija glasila su se u ovoj pripovijesti našla na ’’bulevaru’’! Naravno nepoznati vozač zaslužuje nagradu, ali država i ova struka zaslužuju nagrdu. Sve bajke su iščezle pred sijasetom ispoljenih nesuvislosti. Ali suvislost nikome nije pala na pamet, ni u štampi ni u državi.
Krenimo redom. Helikopter ne može da uzleti bez dozvole i zemaljske kontrole. Kad se procedura za uzlijetanje obavi i letilica uzleti onda je pilot pod stalnom radio vezom sa operativnim centrom. Visoke dužnosnike svuda u svijetu prate posebne službe sa proširenim sistemom bezbijednosti, a predsjednik države je pod naročitim tretmanom. No, ovo smo mi, pa da ne duljimo. Naš predsjednik je uzletio. Njegova letilica za manje od pola sata stiže na odredište, ali ne može da se prizemi već odlazi u ’’nepoznatom’’ pravcu. I to sa „nepoznatim” pravcem mora biti poznato jer pilot mora bazi da javi đe je, ili da baza javi da je nastao.
Prekid komunikacije: Uz to valjda postoji neko ko čeka predsjednika na odredištu, ali ni o tome ništa ne znamo iz glasila koja „traže” bajku u propustima sa svake strane. Pod prinudom više sile posada leti na drugu lokaciju. Niko ne kontaktira tu drugu lokaciju (čak ni politički), makar posada mora da je prijavi, a bezbijednosni organi da reaguju... I opet niko ništa ne preduzima da tamo sačekaju predsjednika.
Uzgred, tamo je njegova koalicija na vlasti pa valjda imaju svoje podanike za svaki slučaj, mada predsjednika svih građana treba da primi svaka koalicija jednako. Ako mobitel signali ometaju elektronsku tehnologiju u letilici, kad se predsjednik prizemljio valjda ima neko njegov telefon ili on nečiji. Opet isto. Šta mu radi obezbjeđenje, znaju li đe im je predsjednik? Valjda su u jedan vakat saznali da je u stopiranim kolima i treba li da mu krenu u susret? Niko ništa, ni da bekne ni da skoči, svi čekaju i ćute da se pojavi ’’nahod Simeun’’.
Država za sva vremena: Niko nije postavio takva pitanja iz javnih medija, niti javno iz države. Niko nije sankcionisan niti nagrađen, makar anonimni vozač kao prva, pa bogami i hitna pomoć. Opšta bruka i opomena. Politika kao avantura. Uz pretpostavku da se ipak nešto moglo desiti ’’zaturenom’’ predsjedniku kako ne valja (a desilo se dovoljno kako ne treba) svi bi od bajke napravili bruku koju zaslužujemo...
Kako se u zornoj balkanskoj samostalnoj državici predsjednik svih građana potuca bez igđe ikoga ’’svoga’’ i na palac putuje u političku misiju... I smijali bi nam se sa svake strane u svakom pogledu, i u šake i naglas ’’da je vječna’’ ovakva Crna Gora. Bajkoviti predsjednik je u pravu. Dva zadnja stiha su višak kad smo ovakvi sa njim zajedno.
Na sva nesuvisla pitanja jedini suvisli odgovor dala je Obrenija, stopanica stopiranog vozača. Sjetovala je domaćina:’’Ne pričaj za ovo nikome!’’
P.S. Ako nam je ovo bajka, kukala nam majka.
