Donosimo odlomke iz intervjua koji je izašao u Novostima, listu koji izlazi u Hrvatskoj.
Evo što kaže o Balkanu:
Balkan je mjesto gdje se problemi vide unaprijed . Odbacujem kliše o Balkanu. Za mene je to prije svega geografsko mjesto, a tek potom nešto s određenom političkom, psihološkom, ekonomskom, kriminalnom dimenzijom. Balkan je i u SAD-u, i u Italiji, i u Rusiji, bilo gdje. Odbijam pojam “balkanizacija”, jer to podrazumijeva da je Balkan nekakvo središte zla, da otuda kreće zlo kako bi se proširilo ostatkom svijeta. Ja smatram da je Balkan samo mjesto gdje se evropski i svjetski problemi vide unaprijed.
Neposredno iznad Trsta je granica s “drugim”. Već kao dijete upirao sam pogled u brda, “onamo”, a ne prema moru. To “iza”, Balkan i dinarski svijet, duboko me privlače, svojom oniričnošću, svojom okrutnošću i svojom gostoljubivošću. Fascinira me njegova primitivnost, koliko god je se i bojim jer sam vidio što je učinjeno devedesetih. Za mene, rat nije izbio zbog primitivizma, već zbog toga što su njime manipulirali režimski intelektualci pretvarajući strah u agresivnost i ksenofobiju. Nije slučajno da je uloga psihijatara u tom ratu bila centralna.-
Govoreći o italijanskoj političkoj sceni, Rumiz je takođe veoma kritičan.
Uz ukidanje laicizma, nikad manje Boga - Populizam (u Italiji) je doveden do paroksizma s lošim gospodarima koji ne silaze s ekrana. Oni su razorili političku korektnost i ohrabrili najbarbarskiji, najprimitivniji dio nacije da progovori, pa se ponekad čuju i zaista strašne stvari. Za mene, to je kulturni genocid koji samo napreduje i preplavljuje zemlju. Tipično talijanska je i pobjeda privida nauštrb djelovanja. Nekad je politika bila akcija, a danas je kozmetika i anestezija.
Kozmetika: problemi se ne rješavaju već im se samo mijenja izgled; ono što prikazuje televizija nema veze s realnošću. Anestezija: da je politika pred dvadeset godina činila Talijanima što im upravo čini, došlo bi do revolucije. Danas ljudi šute. Nema više javnog mnijenja. I ljevica se također sasvim oglušila na probleme ljudi, ona ih se ustvari boji. Tako prepušta desnici da eksploatira njihove strahove.
Nikad se nije tako glasno govorilo o Bogu i domovini, ukidao laicizam, ali ja nikad nisam vidio Boga i domovinu tako zaboravljene kao danas. No najgore je – a ne govorimo o Balkanu – što se društvene napetosti maskiraju etničkim i vjerskim ratom, npr. na jugu Italije. Lega Nord ima ulogu da kaže ono što Berluskoni ne smije izgovoriti. Ako je Balkan pojam za određenu političku dimenziju, Italija je sigurno Balkan.
Raspravu zamijenili šutnja i urlanje - Talijanska demokracija je ona bez demosa, naroda. Nemamo javno mnijenje. Javno mnijenje mora biti otvorena rasprava, a ona je u Italija nestala. Zamijenile su je šutnja i urlanje u televizijskim debatama. Urlanje – i jezik medija postao je sve barbarskiji. Čak najliberalnije, najotvorenije novine pristale su na tu banalizaciju. Opisuju stvari kao ili crne ili bijele. Nestale su boje, a zavladao vokabular teških, agresivnih riječi. Pri tome svi znamo da će onako kako danas govore mediji sutra govoriti ulica. Poželjna su pojednostavljenja. -
O odnosima Italije i zemalja bivše Jugoslavije, kaže sljedeće:
Italijansko udaljavanje - Italija se jako udaljila, unatoč tome što je jedina zemlja koju prihvaćaju svi na potezu od Hrvatske do Kosova. U Rimu se, međutim, taj diplomatski i kulturni potencijal dramatično potcjenjuje. Tako danas ne prometuje ni običan vlak između Trsta i Beograda, a iz Zagreba za Trst kreće jedan autobus dnevno, u pet ujutro. Pa treba ustati u tri. A integracija počinje upravo s transportom, trgovinom. Žalosno je, ali ovi krajevi bili su pred trideset godina mnogo povezaniji s Italijom, a tada je još postojala i granica prema Sloveniji.
- Srbija, Bosna, Kosovo – oni su sami svoji najljući neprijatelji. Tamo je rat legitimirao otimače kao upravljačku klasu. Kad dođete u Sarajevo, nakon sto metara vožnje taksist će početi govoriti protiv, ali ne protiv Srba, Muslimana ili Hrvata, već protiv vlade kradljivaca. Eto, sad svi vide zašto je došlo do rata. Da se ubrza prijenos moći iz ruku glavnine stanovništva u ruke njegovog najprimitivnijeg dijela.-
Rumiz je veliki pobornik izvještavanja s lica mjesta.
Velike društvene promjene prvo se uoče na selu -Smatram da se velike povijesne promjene ne primjećuju u velikim gradovima, već u selima. U Srbiji, u godinama kad se spremao rat, što će se dogoditi nisam vidio u Beogradu, s njegovim politbiroima i kabinetskim bitkama, nego na selu, među seljacima. Ako želite dokučiti što će se dogoditi, selo je od temeljnog značaja. Vidio sam tamo rastuću zlovolju, tajne službe koje ljudima nude teme koje će u njima izazvati bijes, ali ne prema vladi što ih je bacila na prosjački štap, već prema “onima drugima”. Rusiju sam proputovao autobusom i vlakom, samo s naprtnjačom. Svi su mi govorili: ti si hrabar čovjek, naša zemlja je puna opasnosti. Nailazio sam isključivo na gostoljubivost. Taj drugi svijet sam doživio jer sam putovao sa smjernošću. Siguran sam da bih ovakav, sijede brade i samo sa štapom u ruci, prošao talibanski dio Afganistana bez ikakve opasnosti po život. Kad tako putujem, iza svakog lica nađem neku priču. U Italiji pak vidim samo lica od plastike. Talijani ne trpe, ali nestala im je vitalnost.
Svi su zaboravili da hodaju tlom -Svi su zaboravili mala mjesta: televizija, intelektualci koji ih više ne poznaju i političari, naravno. Svi oni lete avionima i voze se ekspresnim vlakovima, ne hodaju tlom. A pred sto godina, negdje 1905., jedan talijanski premijer obilazio je dva tjedna Basilikatu na magarcu jer drugačije nije mogao. I razgovarao s ljudima. Potom je načinio izvještaj za parlament i rekao: Prijatelji, jug je težak problem, valja nešto poduzeti.
Takvi novinari-nomadi imaju problema s urednicima koji se ne pomiču s mjesta, što se vidjelo u Afganistanu. Mediji su bili objavili kako su žene skinule čador. Nomadi su međutim na licu mjesta vidjeli da se to nije dogodilo i izvijestili o tome. Ali, svi kao da su obavezni ponavljati zadate istine.
(Novosti, autor: Nenad Popović, preuzeto sa Monitor.hr)
