Ono što Barani uglavnom ne znaju je činjenica da je jedan njihov sugrađanin preživio tu pomorsku katastrofu. Zvao se Premča Đokin Đurović, i bio je rodom iz podrumijskog sela Đuravci.
“RMS Titanik” (poznat i kao “SS Titanik” ili samo “Titanik”) je bio drugi od tri superlinera, koji su trebali da dominiraju transatlantskim putničkim saobraćajem. Bio je vlasništvo kompanije “White Star Line”, a izgrađen je na brodogradilištu “Harland and Volf”. Imao je 9 paluba, bio je dugačak 269 metara, a težio je 46.000 tona. “Titanik” je bio najveći putnički brod na svijetu u to doba.
Krenuo je iz Sautemptona u Engleskoj 10. aprila 1912. godine i u toku prvog putovanja udario u ledeni brijeg. Bilo je to u nedjelju, u 23:40 (brodsko vrijeme), 14. aprila 1912. godine. Potonuo je dva sata i četrdeset minuta kasnije, u 2:20, 15. aprila.
Od 2.228 putnika smrtno je stradalo 1.523, što je jedna od najvećih pomorskih katastrofa za vrijeme mira. “Titanik” je koristio najnapredniju tehnologiju, dostupnu u to doba, pa se za njega vjerovalo da je nepotopiv.
Karpatija stigla nakon dva sata: Gotovo dva sata nakon što je “Titanik” potonuo, “Karpatija” je stigao na mjesto nesreće, te je pokupio dio preživjelih iz spasilačkih čamaca. Tokom idućih nekoliko sati, ostatak preživjelih je takođe spašen. Istog jutra, u 8:50, “Karpatija” je krenuo za Njujork, gdje je stigao 18. aprila.
Kada je potvrđen broj žrtava, ljudi iz kompanije “White Star Line” su poslali brod “Mekkej-Benet”, koji je trebao pronaći tijela preminulih. Ukupno 338 tijela je pronađeno. Neka od njih nikada nisu bila identifikovana. Olupinu broda su tek 1985. godine pronašli Žan Luis Majkl i Robert Balard.
Junak naše priče, Premča Đokin Đurović, iz Đuravaca, u teškom vremenima nemaštine početkom dvadesetih godina XX vijeka, otisnuo se u pečalbu i zaposlio kao sluga kod bogataša. Više zbog prestiža, nego iz potrebe, njegov se gazda odlučio ukrcati na “Titanik” i povesti sina i Premču sa sobom. Gazda nije preživio, sin jeste.
Premča nije htio da priča o Titaniku: Premča je po povratku u Đuravce rijetko pričao o “strašnoj noći”. Nije volio da se prisjeća kako je nekoliko sati čekao spasioce i gledao kako brod tone, slušajući krikove i jauke. Govorio je da poslije te noći nikad više nije bio isti. Pokušao je potisnuti i zaboraviti, ali do kraja života nije mogao.
Nakon izvjesnog vremena, kad se skućio i oženio, ponovo se iz Đuravaca otisnuo u pečalbu, ovoga puta u Tursku. Za vrijeme Prvog svjetskog rata pošao je kao rodoljub da se priključi srpskoj vojsci. Opet je imao sreće i preživio boj na Kajmakčalanu i onaj na Veterniku. Vratio se nakon toga u rodni kraj, no nemirni duh mi nije davao mira. Nije imao potomke, pa je ponovo pečalbario. Vratio se mnogo godina kasnije, da umre u zavičaju. Umro je 1975. godine u Đuravcima, 63 godine nakon brodoloma “Titanika”.
Kad smo sredinom devedesetih, pokušali kao novinarska ekipa da napravimo priču o Premči, nije bilo u selu nikoga ko bi govorio, niti nam dao slike ili kakva dokumenta na uvid. Rekli su nam samo da je pred kraj života u “brodske biljete” i “nečesove papire” zavijao duvan, bez koga nije mogao.
Ovaj tekst je poziv ljudima koji mogu da prošire ovu priču, zasnovanu dijelom i na istraživanjima Vaska Jankovića.
( Bar Info)
